Borbe za Karabah trajale su 30 godina. Zašto ga je sad Azerbajdžan tako lako osvojio?

Rano ujutro 19. septembra azerbajdžanski predsjednik Ilham Alijev pokrenuo je munjevitu vojnu akciju koja je planirana mjesecima kako bi ponovno iscrtao geopolitičku kartu i osvetio se za sramotan poraz koji je pretrpio njegov otac prije 30 godina.

Na vlasti dvije decenije i s jednim uspješnim ratom već iza sebe, predsjednik Alijev često je govorio o vraćanju planinske enklave Nagorno Karabaha pod potpunu kontrolu Azerbajdžana nakon što su se njeni etnički armenski stanovnici ranih 1990-ih odvojili od vlasti Bakua.

Sada ga je splet faktora uvjerio da je nastupio pravi trenutak, rekao je Elin Sulejmanov, ambasador Azerbajdžana u Velikoj Britaniji. “Povijest se neprestano okreće”, rekao je Sulejmanov. “Nismo to mogli učiniti ranije i vjerojatno ne bi bila dobra ideja da to učinimo kasnije.”

“Zvijezde su se poravnale iz određenih razloga i predsjednik Alijev je vidio to poravnanje”, rekao je Sulejmanov, koji je prethodno radio u uredu predsjednika Alijeva.

Istaknuta među tim “zvijezdama” bila je nova nesposobnost ili nespremnost Rusije, Zapada ili Armenije da interveniraju kako bi zaštitili Nagorno Karabah, teritorij koji je čitavo vrijeme formalno bio dio Azerbajdžana.

Samoupravna enklava imala je na raspolaganju 10.000 boraca, dok vojska Azerbajdžana, prema procjenama zapadnih stručnjaka, broji više od 120.000 vojnika.

“Dovršava nešto što njegov otac nije stigao”

U razgovoru za Reuters, dva visoka dužnosnika i izvor koji je radio s Alijevim naglasili su da se odluka o povratku odcijepljene regije oblikovala mjesecima, kako se mijenjala diplomatska stvarnost.

Bila je to i duboko osobna stvar za predsjednika, rekli su. Obraćajući se narodu Azerbajdžana dan nakon što su njegove trupe ušle u Nagorno Karabah, Alijev je rekao da je naredio svojim vojnicima da zaštite civile. Baku je kasnije objavio da su 192 njegova vojnika ubijena u operaciji, dok su karabaški Armenci izgubili preko 200 ljudi.

Al Jazeera released a report from the lifeless Nagorno-Karabakh. pic.twitter.com/CE3WlZO8JM

— NEXTA (@nexta_tv) October 3, 2023

“Predsjednik Alijev dovršava nešto što njegov otac nije mogao jer mu je ponestalo vremena”, rekao je jedan od izvora koji je želio ostati anoniman.

Akcije Alijeva olabavile su desetljećima dug ruski stisak nad strateški važnom regijom Južnog Kavkaza koja je ispresijecana naftovodima i plinovodima, a leži između Crnog i Kaspijskog mora i graniči s Iranom, Turskom i Rusijom.

U tri intervjua, jednom prije i dva nakon vojne operacije, predsjednikov savjetnik za vanjsku politiku Hikmet Hadžijev rekao je da je Baku izgubio strpljenje sa statusom quo.

Manje od dvije sedmice prije nego što su azerbajdžanske snage ušle u Karabah, Hadžijev je rekao Reutersu da Baku nema nikakve vojne ciljeve “u ovoj fazi”. Dodao je da ne može prihvatiti ono što je nazvao “sivom zonom” s vlastitim oružanim snagama Nagorno Karabaha, koje je usporedio s mafijom, na teritoriju Azerbajdžana.

Odbrambene snage Karabaha u međuvremenu su se raspustile prema uvjetima novog sporazuma o prekidu vatre, ali su odbacile azerbajdžanske kritike u prošlosti, nazivajući se legitimnom borbenom snagom.

Napetosti između Armenije i Rusije

Na dan vojne operacije, nakon što su borbe prestale, Hadžijev je naveo ono što je nazvao “pokretačkim elementima” koji su potaknuli Baku da pribjegne vojnoj akciji, spominjući eksploziju nagazne mine koja je ranije tog dana ubila dva azerbajdžanska civila u dijelu Karabaha koji je ponovno zauzet u ratu 2020. “Dosta je”, rekao je Hadžijev.

They call it #integration in 21st century and the whole world agrees.#Nagorno_Karabakh pic.twitter.com/7ZIjFRF5aP

— MarineM (@marmur5) September 26, 2023

Predsjednik Alijev također se osvrnuo na taj napad te sličan incident u kojem su poginule još četiri osobe. Karabaški Armenci nazvali su te tvrdnje “apsolutnom laži”. Reuters nije mogao neovisno provjeriti što se dogodilo.

Rusija, koja ima mirovne snage na terenu, ali je zauzeta vlastitim ratom u Ukrajini, stajala je po strani. Hadžijev je rekao da je Azerbajdžan dao Rusima “obavijest nekoliko minuta” prije početka operacije.

Nikol Pašinjan, premijer susjedne Armenije koja je dva puta vodila velike ratove oko Karabaha, nije poslušao pozive oporbenih političara da intervenira i rekao je da njegova zemlja mora biti “slobodna od sukoba” radi vlastite neovisnosti.

Zapad – koji je prethodno pokušao posredovati – samo je pozvao Alijeva da prekine svoju operaciju i bio je propisno ignoriran.

Pašinjan je potom oštro kritizirao Rusiju da ne čini dovoljno da spriječi krizu. Na konferencijskom pozivu prošlog tjedna, Kremlj je zanijekao da su njegove mirovne snage trebale intervenirati. Rusko ministarstvo vanjskih poslova dodalo je da on čini “ogromnu pogrešku” i optužilo ga da pokušava uništiti stoljetne veze Armenije s Moskvom.

Prozor mogućnosti

Nevolje su se kuhale mjesecima. Budući da je Rusija bila zauzeta ratom u Ukrajini, Alijev je, čini se, osjetio priliku. U decembru prošle godine građani Azerbajdžana koji sebe opisuju kao ekologe nezadovoljne ilegalnim rudarenjem počeli su blokirati koridor Lačin, jedinu cestu koja povezuje Karabah s Armenijom.

Zvaničnici Nagorno Karabaha tada su tvrdili da su prosvjednici samo paravan za blokadu ceste,te da su među njima i azerbajdžanski dužnosnici. Baku je odbacio te optužbe.

Očito ne želeći eskalaciju, naoružane ruske mirovne snage nisu djelovale kako bi silom uklonile prosvjednike.

U junu je, pozivajući se na incident s pucnjavom, Azerbajdžan blokirao koridor, zaustavivši transport uključujući i humanitarnu pomoć. Dopustio je samo medicinsku evakuaciju, što je korak koji je produbio nestašicu hrane i lijekova u Nagorno Karabahu.

Naoružani graničari držali su kontrolni punkt u blizini baze za ruske mirovne snage, koje ponovo nisu intervenirale. Baku je ignorirao pozive iz Washingtona i Moskve da deblokira cestu, navodeći kao razlog opasnost od krijumčarenja oružja.

U maju, u pokušaju da unaprijedi mirovne pregovore, armenski premijer Pašinjan rekao nešto što je izgledalo kao revolucionarna ponuda: Armenija je bila spremna priznati Karabah kao dio Azerbajdžana, ako Baku zajamči sigurnost svog etničkog armenskog stanovništva.

Čini se da je Alijev to shvatio kao znak slabosti. Izvor koji je radio s Alijevim nazvao je Pašinjanovu izjavu “vrlo važnom”. “Nakon što je Armenija priznala Karabah kao sastavni dio Azerbajdžana, kakav status može imati zločinački režim koji je 30 godina upravljao Karabahom?” rekao je Alijev Azerbajdžancima u svom pobjedničkom govoru prošle sedmice.

Istoga dana rusko ministarstvo vanjskih poslova optužilo je Pašinjana da je posijao sjeme propasti Karabaha kao etničke armenske enklave priznavanjem da je dio Azerbajdžana. To je, kako se navodi, promijenilo “situaciju” za ruski mirovni kontingent.

Nedovršeni posao

Karabah je izmaknuo kontroli Azerbajdžana u kaosu koji je uslijedio nakon raspada Sovjetskog Saveza. U ratu od 1988. do 1994. ubijeno je oko 30.000 ljudi, a više od milijun je raseljeno, od čega više od polovice Azerbajdžanaca.

Alijevljev otac, tadašnji predsjednik Hejdar Alijev, bio je prisiljen pristati na primirje koje je učvrstilo pobjedu Armenije.

Ilham, koji je naslijedio Hejdara nakon njegove smrti 2003., potpisao je naftni ugovor s konzorcijem predvođenim BP-om godinu dana kasnije koji je Azerbajdžanu dao sredstva za početak izgradnje moderne vojske.

Nedavno je Azerbajdžan imao financijsku korist od odluke Zapada da smanji kupnju energenata iz Rusije. Europska komisija je prošle godine pristala udvostručiti uvoz azerbajdžanskog prirodnog plina do 2027.

Godinama je savez Moskve i odbrambeni pakt s Armenijom – gdje ima vojne objekte – odvraćao Baku od upotrebe sile čak i dok je Rusija prodavala oružje objema stranama.

No veze Moskve s Armenijom počele su se pogoršavati 2018. kada je Pašinjan, bivši novinar, poveo ulične proteste koji su ga doveli na vlast nakon dugog niza proruskih armenskih čelnika.

I dok su se intenzivirali obnova i modernizacija azerbajdžanske vojske, Armenija je išla iz krize u krizu.

Vidjevši da nema ljubavi između ruskog predsjednika Vladimira Putina i Pašinjana – koji se zauzimao za jačanje veza sa Zapadom – Alijev je odlučio testirati situaciju. Godine 2020. pokrenuo je 44-dnevni rat u kojem je njegova vojska pobijedila – uz pomoć naprednih turskih bespilotnih letjelica, zauzevši dio Nagorno Karabaha i teritorije izvan te enklave koje su kontrolirale armenske snage.

Rusija je posredovala u prekidu vatre koji se činio kao pobjeda za Moskvu, što joj je omogućilo da rasporedi gotovo 2000 ruskih mirovnjaka u Karabahu. Taj joj je korak osigurao uporište u Karabahu te naizgled spriječio moguće nove azerbajdžanske vojne akcije.

Zatim je ruska invazija Ukrajine punog opsega u februaru 2022. ponovno promijenila jednadžbu, uvlačeći Moskvu u rat iscrpljivanja s Kijevom.

Napad u zoru

U utorak 19. rujna ujutro, stanovnici Stepanakerta, glavnog grada Nagorno Karabaha poznatog kao Khankendi u Azerbajdžanu, čuli su glasnu i opetovanu topničku vatru.

Započelo je ono što je Alijev nazvao protuterorističkom operacijom, s kopnenim snagama potpomognutim bespilotnim letjelicama i topništvom koje su daleko nadmašile obrambene snage Karabaha.

Najmanje pet Rusa poginulo je u sukobu koji je uslijedio, u nesretnom slučaju za koji se Alijev ispričao Putinu.

Unutar 24 sata Baku je proglasio pobjedu, a karabaški armenski borci pristali su na prekid vatre koji ih je obvezivao na razoružavanje.

“Predsjednik Alijev ispunio je oporuku svog oca”

Karabaški Armenci rekli su da se osjećaju izdano na svim stranama.

“Karabah je ostavljen sam sebi: ruske mirovne snage praktički ne ispunjavaju svoje obveze, demokratski Zapad se okrenuo od nas, a okrenula se i Armenija”, požalio se Reutersu David Babajan, savjetnik čelnika administracije Karabaha dan nakon poraza. Vlasti etničkih Armenaca u Nagorno Karabahu odlučile su se samoraspustiti.

“Azerbajdžan je povratio svoj suverenitet na čitavom teritoriju”, rekao je Alijev naciji.

U danima nakon vojne operacije gotovo čitavo armensko stanovništvo – njih oko 120 hiljada – napustilo je enklavu i prebjeglo u Armeniju, strahujući od azerbajdžanske osvete.

“Ovo je jedna od najmračnijih stranica armenske povijesti”, rekao je otac David, 33-godišnji armenski svećenik koji je došao na granicu kako bi pružio duhovnu podršku onima koji su pristizali.

Za Azerbajdžan, povratak Karabaha utire put desecima hiljada Azerbajdžanaca koji su nekoć pobjegli iz njega da se vrate, obećanje koje je otac Ilhama Alijeva više puta dao. “Predsjednik Alijev ispunio je oporuku svog oca”, rekao je Sulejmanov.