Bliži rat koji navodno niko ne želi

Titrajući crno-bijeli snimak američke vojske navodno pokazuje tim Iranske revolucionarne garde u brzom čamcu pored naftnog tankera u Hormuškom moreuzu. Prema američkim tvrdnjama, tu iranske elitne jedinice uklanjaju neeksplodiralu magnetnu minu sa trupa tankera. U američkim zvaničnom tumačenju, Iranci tako uklanjaju dokaze, a to znači da Teheran stoji iza napada na dva tankera.

Da li je to poznati „pištolj koji se puši”, dakle „dokaz” da je neko uhvaćen na djelu kojim bi politički mogla da se pravda vojna odmazda? Treba li uopšte da vjerujemo videu i priči koju uz njega serviraju Sjedinjene Države?

Sumnja je više nego opravdana. Još je rat protiv iračkog diktatora Sadama Huseina 2003. godine počivao na potpuno lažnim tvrdnjama američkih vlasti. Osim toga, danas živimo u digitalnom dobu kada je manipulacija snimcima i sličnim dokaznim materijalom još lakša nego onda, javlja DW.

Na prvi pogled djeluje nelogično da bi Iran – čak i tamošnji tvrdolinijaši – spremno Sjedinjenim Državama isporučili povod za mogući rat koji, s obzirom na odnos snaga, Teheran na kraju može samo da izgubi. To je jedna strana priče.

Druga je da stručnjaci tvrde kako Iranska revolucionarna garda zbilja ima „ekspertizu” u rukovanju magnetnim morskim minama. Podsjećaju da je Teheran više puta prijetio da će u slučaju konflikta sabotirati slobodni pomorski saobraćaj kroz Hormuški moreuz koji je od vitalnog značaja za trgovinu sirovom naftom i svjetsku privredu.

Napad na tankere bi se tako mogao interpretirati kao pokušaj Irana da pokaže mišiće i da Amerikancima demonstrira: Mi imamo svoje načine, nećemo se predati.

To su sve špekulacije. Baš kao i teorije da se iza napada krije američka, saudijska ili izraelska zavjera. Tačno je da se, s obzirom na strateške interese u SAD, Izraelu i državama Arabijskog poluostrva, može prepoznati više motiva za podmetanje povoda da se okrivi Iran.

Ali ima jednako toliko pokazatelja koji govore protiv tog scenarija – recimo Donald Tramp. On je izabran za predsjednika uz obećanje da će se SAD vojno povući sa Bliskog istoka. Rat protiv Irana bi vjerovatno nosio brojne gubitke i ne bi bio dobijen bez kopnenih trupa. Mrtvi američki vojnici svakako ne bi povećali Trampove šanse da krajem sljedeće godine bude ponovo izabran za predsjednika.

Na kraju ostaje gorko saznanje da, ko god stoji iza provokacije u moreuzu, očito postoje snage koje uprkos svakom političkom razumu i humanosti uzimaju rat olako ili ga čak vide kao „rješenje” konflikta. To je opasno.

Rat u Persijskom zalivu imao bi razorne posljedice po mnoge zemlje regiona, posebno one u kojima djeluju proiranske paravojske – Jemen, Sirija, Irak, Liban. Vjerovatno bi bili pogođeni i Izrael, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Emirati.

Takav rat bi imao samo gubitnike. Njemačkoj i Evropi, sa njihovim ograničenim uticajem, ostaje da učine sve kako do rata ne bi došlo. Pa ipak ostaje bojazan da se bliži rat koji navodno niko ne želi.