Bivši Visoki predstavnik u BiH Petritsch: Pomirenje se nije moglo dogoditi u Haagu

O bilansu Haškog tribunala, ulozi međunarodne zajednice u procesu pomirenja zemalja bivše Jugoslavije i njihovoj budućnosti ekskluzivno je za DW govorio Wolfgang Petritsch, austrijski političar koji je bio posebni izaslanik EU-a za Kosovo (1997-1999.) i Visoki predstavnik međunarodne zajednice za BiH (1999-2002.).

Nakon zadnjeg procesa koji se završio tragičnim slučajem u sudnici rad ICTY je priveden kraju. Kako Vi vidite bilans njegovog rada?

– Stvarno moram reći da sam bio vrlo, vrlo šokiran samoubistvom jednog osuđenika, jer se tako nešto jednostavno ne smije dogoditi. Tu se radi o ozbiljnim sigurnosnim propustima koji se jednostavno ne mogu opravdati. Ali, izuzimajući to, mislim da ICTY ima svoju relevantnost u procesuiranju ratnih zločina u bivšoj Jugoslaviji. Vjerojatno se danas još više u obzir mora uzeti istorijska perspektiva.

S jedne strane, stvarni istorijski izazov – pomirenje – nije započeto i nije se moglo dogoditi u Haagu. To se mora dogoditi u samoj regiji. To je mjesto gdje ljudi i politika moraju preuzeti inicijativu. S druge strane, u Haagu je s tim nevjerojatnim milionima dokumenata, svjedočenjima i istraživanjima stvoreno nešto poput arhiva tragedije u Jugoslaviji kojim će se kasnije generacije moći poslužiti, onda kada u samoj regiji bude pokrenuta uspješna inicijativa za pomirenje.

Šta bi se sada moralo dogoditi, nakon što su međunarodna suđenja za ratne zločine okončana?

– Fokus će sada jasno biti na nacionalnim sudovima. Početkom 21. stoljeća sam lično bio zadužen za uspostavljanje Krivičnog suda u Bosni, koji ima dva zadatka: pored borbe protiv korupcije, zadatak mu je i preuzimanje suđenja za ratne zločine, njihov nastavak ili čak započinjanje novih procesa. To postoji i u drugim zemljama poput Hrvatske i Srbije. Ali sada se to mora ponovo pokrenuti.

Vjerujem da se sada mora apelirati na odgovornost svake države pogođene ovom tragedijom. Mislim da je to vrlo važno. Ali, pored toga, mislim da civilno društvo, koje je naročito jako u Srbiji i koje je već toliko toga učinilo, mora pokušati učiniti više u procesu povezivanja s političkim snagama u zemlji kako bi se došlo do nečeg poput zajedničkog suočavanja s prošlošću.

– Je li ICTY bio pogrešan pristup? Je li procese odmah trebalo voditi na licu mjesta kako bi se izbjegle optužbe da je to bio sud pobjednika ili pravosuđe “izvana”?

– Polazna tačka je bila da je Međunarodni krivični sud – privremeni tribunal – nastao zbog činjenice da je Bosna i Hercegovina de facto bila potpuno uništena, da nije imala institucije za ovako težak proces. Ali, mi smo tada – ja sam bio tamo kao Visoki predstavnik – snažno radili u tom pravcu. Bilo koji čin formiranja države koji smo tada poduzeli imao je cilj uspostavljanja funkcionalnog pravosuđa koje bi bilo u stanju suočiti se s prošlošću. To je djelomično uspjelo. Ali ono što svakako nije postignuto jest da se svijest o jednostranoj ulozi žrtve, u kojoj sebe vidi svaki narod, svaka etnička grupa – promijeni u pravcu realnog sagledavanja, da se takoreći istovremeno može biti i počinitelj i žrtva. Takvo gledanje na stvari djelomično sprječava i politika, kao što sada vidimo u Zagrebu, jer se politici nekako čini pogodnijim da svoje vidi samo kao žrtve i da su počinitelji uvijek na drugoj strani.

Što međunarodna zajednica mora napraviti kako bi poduprla proces iskrenog suočavanja s prošlošću?

– Ako hoćemo pouku iz Haaga, a posebno sada nakon što su posljednji tragični događaji, na žalost, bacili sjenu na sve presude, onda ona glasi da se sada, više od 20 godina nakon užasa, mora shvatiti da samo oni sami, da samo mi sami, koji smo bili uključeni u sve to, na ovaj ili onaj način, kao žrtva, kao počinitelji, moramo zauzeti jednu sasvim jasnu poziciju i ozbiljno se početi suočavati s prošlošću.

Mnogi političari na najvišim funkcijama još uvijek insistiraju na svojim nacionalnim, etničkim narativima, pa kao na primjer Dodik, čak idu tako daleko da postavljaju u pitanje granice. Šta se tu mora učiniti?

– Nakon višegodišnjeg angažmana u regiji uvjeren sam da crtanje novih karata, kao što je to svojevremeno radio i Tuđman, samo dovodi do daljnjih tragedija. Mislim da je etničko-teritorijalno jedan faktor, ali ne može biti odlučujući u smirivanju regije. Naprotiv, vjerujem da upravo europska integracija jasno stavlja do znanja da se samo u jednom većem prostoru može živjeti ono što je svima zajedničko, kako ekonomski, tako i kulturno, i u svakom drugom pogledu.

A naročito za Srbe, apsolutni prioritet treba biti izgradnja ove jedinstvene Evrope. Jer samo u jedinstvenoj Evropi Srbi će takoreći biti ujedinjeni. Tu viziju budućnosti treba mnogo dublje usaditi u umove i srca tamošnjih ljudi – da multietnički, multinacionalni i bilo kakav oblik saveza kakav je bila nekadašnja Jugoslavija više ne može biti rekonstruisan, već da se pozitivan efekt zaista može razviti samo u jednoj većoj Evropi.

Zašto političari u regiji ne zastupaju tu pozitivnu perspektivu u zajedničkoj Evropi?

– Zato što se uvijek radi o pitanjima moći, a ta pitanja se u bivšoj Jugoslaviji definiraju po etničkim granicama. Po mom mišljenju, to je velika greška jer se tako zaustavlja svaki pozitivan razvoj. Ako, na primjer, pogledate bosansku privredu, mora se reći da posljednjih 20 godina etnonacionalističke politike nisu ljudima ništa donijele. Sada bi konačno trebalo da je došlo vrijeme, imajući u vidu i kraj Haškog tribunala, da ljudi kažu – preuzet ćemo više odgovornosti, ali i idemo u susret drugima.

Prošlo je više od 20 godina od kraja rata. Ako to pretvorite u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, u Njemačkoj je tada već postojalo privredno čudo. Ako pogledate regiju, bivšu Jugoslaviju, ona je od toga još vrlo, vrlo daleko. U najboljem interesu ljudi tamo, ali i dobre politike, jest da se sada stvarno razmišlja evropskije, a manje u etničkim kategorijama.