Bezobrazluk ili zapanjujuća glupost ministrice

Norveška ministrica za migracije Sylvi Listhaug skoknula je do otoka Lezbos. Lijepo je na Lezbosu, kao i svugdje – kad si pri parama.

Kao što je, kada para nemaš, očajno i na Karibima, na pjeni od mora. Ali ministrica nije otputovala na odmor. Ona je željela da, što bi rekli, iz prve ruke osmotri “rad humanitaraca i doživi situaciju iz perspektive migranta”.

Da bi što bolje razumjela te, je li, migrante, ministrica je obukla nepromočivo – a biće i plutajuće – odijelo pa skočila u Mediteran.

Ne znam je li ministrici nakon banjanja u grčkom moru šta jasnije glede (i unatoč) izbjeglica i njihove muke, ali bi joj moralo biti jasno da postoje ljudi kojima je jasno kako se njen performans može tumačiti jedino kao a) brutalan bezobrazluk ili b) zapanjujuća glupost.

Zamislite samo kako bi ministrica dobro razumjela izbjeglice da je mjesec dana provela u ISIL-ovom zatvoru? Ili da je sa porodicom iznajmila stan u Siriji, pa tamo natenane upijala “iskustvo”, sve dok joj u granatiranju ne bi ubilo roditelje?

Dobro, živimo u vremenu kada mnogi prodaju i mnogi kupuju takozvana “iskustva”. Ideja da nešto možeš razumjeti samo ako to doživiš je koliko idiotska, toliko i antiintelektualna. Čovjeku često ni čitav život nije dovoljan da razumije ono što je doživio – čak ni šta je to doživio. To – doživjeti nešto, nije garancija da ćemo bilo šta razumjeti: prije da je suprotno. Da biste razumjeli kvarkove ne morate i sam postati jedan. Čak i ako biste sa svojim ajfonom u jednoj i organskim fair-trade smoothijem u drugoj ruci ušetali u crnu rupu, to ne bi pomoglo da bolje razumijete astrofiziku. Posve sigurno: da biste razumjeli da su ti ljudi u nevolji, nije potrebno simulirati da ste izbjeglica koji će život okončati u Mediteranu.

Isprika Anne Wintour

Ono što zovemo First World Problems u usporedbi sa nevoljama koje muče ostatak čovječanstva postaje tako bizarno, tako pa-neka-onda-jedu-kolače autistično, da čak i lajavom, bezobraznom čovjeku poput mene ponestaje uvreda koje smatram adekvatnim odgovorom na to.

Nedavno je Anna Wintour, urednica američkog Voguea – mati, bog i batina svijeta visoke mode – nekakvu kolekciju koju je potpisao Kanye West opisala kao „migrantski šik“. Morala se ispričati jer to je, zaboga, bilo tako nesenzibilno, tako grubo, tako politički nekorektno. Dakako, uvrijeđeni nisu bili migranti: teško je i zamisliti šta njih zanima manje od toga šta Anna Wintour misli o njihovoj garderobi. Wintourovu su na ispriku natjerali snobovi i trutovi koji kupuju njenu novinu i Westove „kreacije“.

Da su je pritisli jače, da je postojala mogućnost da Vogueu padne tiraž, čitali bismo o tome kako je Wintourova pokajnički otputovala na Lezbos, izbjeglicama podijelila Chanel tašne i Louboutinove cipele, a onda čitav broj svoje novine posvetila svemu onome što kreatori i kupci visoke mode mogu naučiti od izbjeglica – što u modnom, što u, kako bi rekli, ljudskom smislu.

Teško je i Mariah Carey

U usporedbi sa gestom norveške ministrice riječi Mariah Carey – koja je ispričala kako se rastuži svaki put kada vidi gladnu afričku djecu, jer oni su tako mršavi, a ona se tako muči da smrša, ali ipak ne može primijeniti afričko iskustvo jer joj smetaju muhe i prljavština – djeluju kao glas vrline. Jer bezočno iskazana bezočnost je svetački govor u poređenju sa bezočnošću koja se predstavlja kao briga i solidarnost.

A kad smo već kod razmjene „iskustava“… nešto mi govori da bi mnogi sirijski izbjeglica svoju slobodu rado mijenjao za, recimo, robiju Andersa Breivika.

Rob božiji Breivik je ovih dana na sudu pobijedio državu Norvešku. Okružni sud u Oslu donio je presudu da se Andersu Breiviku na ime odštete isplati 331.000 norveških kruna, uz obećanje da će mu se poboljšati uslovi života u zatvorskoj jedinici.

Breivik je, ako ste zaboravili, 2011. godine ubio 77 ljudi.

Čitam: „U improvizovanoj sudnici, koja je napravljena u zatvorskoj teretani, Norveška je proglašena krivom jer je Breivika držala u samici. Presuđeno je i da su se zatvorski čuvari prema njemu ponašali nehumano“.

Sud je uslove u kojima Breivik merači svoju robiju proglasio „nehumanim ili ponižavajućim“.

Breivikov privatni zatvor ima tri prostorije. Jednu za život, drugu za učenje i treću za vježbanje. Prostorija za učenje je Breiviku naročito važna. On je 2015. godine upisao političke nauke na Univerzitetu u Oslu. Dušmani mu ne daju da pohađa nastavu, stoga nekoliko puta nedjeljno neko sa univerziteta dolazi u Breivikovu zatvorsku učionicu i tu mu drži predavanja. Pa može li se to, recimo, obaviti skajpom, pitate se?

Tu sam vas čekao. Ne može. Breivik u svojim odajama ima kompjuter, ali mu ne dozvoljavaju pristup internetu. Dobro: jeste on ubio stotinjak ljudi, ali kakav je to način – uskratiti mu internet? Pa i on je nečije dijete.

Breivik se, dakle, u zatvoru pati, ali nije sve tako crno. On ima televizor i Playstation dvojku. Godine 2014. prijetio je štrajkom glađu ako ne dobije Playstation 3.

Po nalazu suda u Oslu, čuvari su Breiviku prečesto stavljali lisice i prečesto ga budili. Kao da je lako zaspati kad na savjesti imaš 77 ljudi. I taman kad napokon ušećeriš, nekakav te čuvar-sadista probudi. Ko bi to trpio?

A ni to nije najgore… Breivika su zlostavljali i hemijskim olovkama. U pismu koje je svojevremeno objavio The New Yorker, Breivik piše: „Ako je teoretski moguće da se razvije reumatizam, ubijeđen sam da bi hemijska olovka mogla da ga izazove… Ta olovka je noćna mora i ja sam frustriran njenim korišćenjem.”

Kažu još novine: „Breivik u okviru svoje tri zatvorske ćelije može da pere veš i kuva. Tako je čak pravio medenjake za zatvorsko takmičenje, prenio je BBC. Ima pristup novinama, dvorištu i ima pravo na telefonske pozive. Iako predstavlja opasnost za društvo, osuđen je na 21 godinu zatvora, jer je to maksimalna zatvorska kazna u Norveškoj“.

Spokojni Breivik

Kada bi znali da će tako svojoj djeci obezbijediti trosoban stan u Norveškoj, studije u Oslu, televizor i Playstation 3, vešeraj, kuhinju, medenjake i hemijske olovke koje izazivaju reumu, barem 77 Sirijaca bi se istoga časa dobrovoljno utopilo u moru kod Lezbosa.

Zamislimo Andersa Breivika, teroristu, rasistu i fundamentalistu, čovjeka koji ubijao iz mržnje prema muslimanima koji će, kako smatra, preplaviti Evropu, i „kulturalnim marksistima“ koji će muslimansko osvajanje Evrope svojim teorijama i slabošću omogućiti, čovjeka koji je predlagao deportaciju svih muslimana iz Evrope, kako opružen na krevetu gleda televizijski prilog o norveškoj ministrici u moru kod Lezbosa.

Da, ministrica je komična, urnebesna, ali ono što njega veseli nije ona, nego broj izbjeglica koji su se utopili u moru koje neće uzeti ministricu. Ono što Breivika veseli jeste Mađarska, jeste Poljska, jeste Čehija, jeste hiljadu crno-crvenih cvjetova koji niču širom Evrope.

Leži tako Breivik u ćeliji, spokojan kao što to može biti jedino čovjek koji zna da je obavio težak i važan posao.

Leži on tako na svježe opranoj posteljini i antibakterijskom dušeku od memorijske pjene, dok mu do nozdrva dopire miris savijače od jabuka, koju je maločas izvadio iz rerne. Leži i misli: Da, nije bilo lako, ali nije bilo uzalud.

Nije bilo uzalud.