Bespuća kulturnog rasizma i zbiljnost Milanovićevog ur-fašizma

Zoran Milanović, predsjednik Hrvatske, svome “bosanskom triptihu”, započetom šeretskom izjavom iz razgovora s hrvatskim braniteljima, ljutim “šatorašima”, prije četiri godine, da je “Bosna Big shit”, pridodao je krajem prošle nedjelje još jednu “dosjetku” istog tematskog i žanrovskog okvira, moralnog profila i državničke (ne)odmjerenosti.

“Neka se ne zanose (političari iz Sarajeva) da će bilo kakve strateške odluke o ičemu biti donešene bez suglasja tri konstitutivna naroda, i to nije nikakav srednji vijek, i bez toga nema građanske države. Dakle, još jednom govorim – građanska država je daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem”, kazao je Milanović.

NACIONALISTIČKA SAPUNICA

Možda bi ova Milanovićeva higijeničarska preporuka “bosanskim unitaristima i lažnim građanskim aktivistima”, za “masovno (o)kupanje” mogla biti i drugačije dočekana i shvaćena nego što jeste, ali je teško njena drugačija recepcija moguća ukoliko je (izjavu) prislonimo uz rukovet, triptih, sličnih manifestacija etnički čistog, paternalističkog kulturno-kolonijalističkog rasizma. Ima li hrvatski predsjednik problema s artikuliranjem svojih misli ili, pak sa mislima samim? Neki je anonimni statističar Milanovićeve sintakse ovih dana izračunao da on “ima problema sa trećom rečenicom, ali da je mnogo veći problema što mu je svaka rečenica – treća”. Treća nesreća.

Svojedobnu izjavu o Bosni kao “velikom sranju”, koju je izgovorio iz fotelje predsjednika Vlade Hrvatske, Milanović nikada nije demantirao, jedino mu je zasmetalo što je neko od njegovih sugovornika tajno snimao razgovor pa ga nedžentlmenski doturio medijima.

Bila je to svojevrsna prolegomena za ono što sam na početku nazvao njegovim “bosanskim triptihom”.

Tokom kampanje za parlamentarne izbore 2015. godine tadašnji predsjednik hrvatske Vlade opsesivno se šalio i ismijavao nad činjenicom da je konkurentski HDZ koristio izborni slogan kakav je prethodno promovirala izvjesna stranka iz Prnjavora. “Hej, Prnjavor, kužiš, stari moj, kakva seljačka fora”, bila je reakcija na to urbanog zagrebačkog fakina. “Mi nismo Prnjavor, neka se niko ne uvrijedi, mi ne slavimo cajke, mi ih suzbijamo i neće biti dio našeg folklora”, poručivao je lider SDP-a mašući rukom, dok je drugom začepio nos.

Uslijedile su brojne reakcije uvrijeđenih ljudi iz Prnjavora. U jednoj je urednik lokalnog portala Vedran Lepir napisao da na području Prnjavora živi 19 nacionalnih manjina i da je “Prnjavor mala Evropa i primjer kako razne nacije i nacionalnosti mogu živjeti zajedno”. Prihvatio je da možda “Prnjavor kao Prnjavor zvuči malo seljački kad se izgovori, ali Prnjavor potiče od grčke riječi “pronia” koja označava crkveni posjed. Zato je i bilo 12 Prnjavora u bivšoj Jugoslaviji”, ustanovio je Vedran Lepir.

Kako reče ugostitelj Rick/Bogart u “Casablanci”: “Od milion kafana koje postoje na svijetu, ona (Ingrid Bergman) uđe baš u moju”.

NA ILIDŽI POKRAJ SARAJEVA

Nakon što je od svih šesnaest Prnjavora ugazio samo u onaj bosanskohercegovački, i fakinskim mu se kezom narugao, predsjednik Hrvatske je vrlo brzo od malog miliona Ilidža, koliko ih ima na svijetu, uzeo “na trehu”, kao objekt antiduhovite zajebancije, baš ovu našu, nane, pored Sarajeva. (lidže su izvori tople vode) U prepirci sa saborskim zastupnikom Tomislavom Tomaševićem, Milanović se opet poigrao bosanskim toponimom i narodnim folklorom i običajima. “Meni se ne čini primjerenim to što vi i mnogi drugi dolazite u Sabor odjeveni kao što se nekada išlo na teferič na Ilidžu. Bez odijela, bez kravate, kao da ste veći od institucije kojoj pripadate.”

Postavlja se logično pitanje, otkuda Milanović zna kako se “nekada išlo na teferič na Ilidžu?” I kada je bilo to nekada? Da mu nije o tome svjedočio djed Petar Pilišić, za kojeg je sa priličnim zakašnjenjem otkrio da je bio u ustašama. Da nije djed Petar, inače rodom iz mondenog megapolisa Ličkog Lešća, službovao u Sarajevu tokom fašističke okupacije pa mu slagao da se na Ilidžu na teferiče i akšamluke išlo bez odijela i kravata? Nek’ pogleda “modni mačak” Milanović, ako nije do sada, film “Miris dunja” Mirze Idrizovića pa se uvjeri kako je bio odjeven Mustafa Nadarević, a kako Zike Sokolović i ostale akšamlije u scenama “derneka pijanih” na Ilidži.

Jesu li ove nadmene geste predsjednika Hrvatske, njegova gadljivost prema Bosni i Hercegovini, njenoj prirodi i društvu, tek refleks prpošnog kulturnog kolonijalizma bez pokrića, ikakve potrebe i koristi? Ili je riječ o nečem još odvratnijem. Umberto Eco u svom kanonskom eseju “Ur-fašizam” iz 1995. godine kao nedvosmislen indikator fašističke prakse identificira i “prezir prema slabijem”.

“Elitizam, koji je u osnovi aristokratski, tipičan je aspekt svake reakcionarne ideologije, a aristokratski i militaristički elitizam krvnički podrazumijeva prezir prema slabijem.”

Nešto ranije u istom tekstu Eco citira Eugenea Ionescoa: “Računaju se tek riječi, sve ostalo je puko brbljanje”, pa dodaje: “Lingvističke navike često su važni simptomi dubinskih osjećaja.” Lingvistička navika Zorana Milanovića da u ozbiljnom kontinuitetu i državničkom diskursu Bosnu i Hercegovinu i njene ljude tretira kao “ljubitelje cajki”, “razdrljene i neuredne goste prigradskih teferiča”, urođenike koji se polijevaju parfemom, a da se okupali nisu, jeste nepomućen simptom Ecovog “ur-fašizma”.

PRNJAVOR VLADE GOTOVCA

Prije više od dvije decenije, kandidat za predsjednika Hrvatske bio je Vlado Gotovac, književnik, intelektualac i antikomunista (dakle sve što Milanović nije). Gotovac, koji je za hrvatsku kulturu značajan barem koliko Umberto Eco za italijansku, nije uspio u izbornoj bitki protiv Franje Tuđmana, koji je na njega pustio i vlastite krvoločne pretorijance (takve primjerke nacionalnih div-junaka danas Milanović nagrađuje i kiti odličjima), koji su ga umlatili na jednom mitingu u Istri.

U svom lirskom, auobiografskom djelu “Moj slučaj” Gotovac opisuje djetinjstvo koje je dijelom proveo u Bosni, gdje mu je otac radio u državnoj službi. Otac je sa sinom nekoliko godina proveo u, ( pazi sad!), Prnjavoru, a Vlado mnogo decenija kasnije ispisuje radosna sjećanja na ženu koja je ostavila neizbrisiv pečat na njegove formativne “nježne godine”.

“Drugi moj učitelj je bila starica Neta u Prnjavoru, kamo je moj otac bio premješten. Neta je bila muslimanka koja je živjela u našem susjedstvu. Od nje sam čuo prve tajanstvene priče u kojima su se preplitali nebeski i zemaljski događaji, živi i mrtvi. Neta je bila učitelj moje mašte, prvi moj vodič izvan granica svakodnevnog iskustva”, zapisao je nesuđeni predsjednik Hrvatske Vlado Gotovac.