Beogradska Politika objavila notornu laž o granatiranju Markala

Svratim jučer ujutro usred Sarajeva na trafiku da kupim cigarete, pogledam letimično novinske naslove i jedan mi baš zapne za oko “Vučić: Srbija u Sarajevu nema partnera za mir”.

U žurbi sam, iako rijetko kupujem novine, naslov mi nekako žestok. Uz cigarete, uzmem i beogradsku Politiku. Platim, sjednem u auto, pročitam ponovo, fakat piše “Vučić: Srbija u Sarajevu nema partnera za mir”. Pogledam malo visočije, stoji “Sudija Berd: Granatu na Markale ispalili muslimani”. Onako na prvu, pomislim, uvali mi žena novine stare preko 20 godina??? Pogledam datum, ma nije, današnje su!

Okrenem donji dio naslovnice, ispod slike Aleksandra Vučića i Bakira Izetbegovića još jedan “vezani” naslov, “Zelene beretke bi da odlučuju o podobnosti pjevača iz Srbije”.

Pogledam malo pažljivije da vidim ostale naslove. U vrhu su još dva, “Opet najavljene povišice plata u školstvu i zdravstvu”, a do njega “Česi bi da obnove spomenik srpskom ratniku Tripku”. I još nešto o suprugama američkih predsjedničkih kandidata.

Požurim do svog kafića, a sve me strah da će se zaratiti prije nego uspijem pročitati ono što je najavljeno na naslovnici Politike.

Parkiram, sjednem u kafanu, naručim kafu, zapalim. Još ne puca, dobro je.

Prvo tražim tekst “Sudija Berd: Granatu na Markale ispalili muslimani”. Čuo sam tu rečenicu dosta puta, posebno u srbijanskim medijima, no nikad iz usta jednog haškog suca i to tako eksplicitno, bez navodnika, bez upitnika… Bez ikakve dvojbe.

Čitam polako, a u tekstu između ostalog piše; “Kada se uzmu u obzir svi faktori smatram da postoji sumnja da su minobacačku granatu na pijacu Markale u Sarajevu ispalili muslimani”, pa potom autor teksta dodaje i sljedeće, citiram; “On svoje argumente bazira na zvaničnom izvještaju istraživačkog tima UN u kojem se navodi da se ne može definitivno reći ko je ispalio granatu.”

Pitam se samo koliko li je ljudi u Srbiji jutros na trafikama pogledalo naslovnicu Politike, a nije kupilo primjerak da pročita šta je zaista jedan od četiri suca u Hagu rekao? I da li je bilo građana Srbije koji su kupili primjerak, uporedili naslov i sadržaj teksta, a onda bacili Politiku u prvu kantu za smeće?

Koliko li je ljudi u Srbiji pogledalo naslovnicu Politike sa koje se odašilje poruka o “spremnosti bosanskih muslimana da na štetu Srba ubijaju sami sebe, i da se izgleda spremaju za rat protiv Srba i Srbije? Još kada to “nabacuje” lider koji “Opet najavljuje povišice plata u školstvu i zdravstvu”, hajde pa ne povjeruj. Pa, i Česi se klanjaju i spomenike dižu srpskim ratnicima!

Upakovano, što jest, jest! Ni Slobini urednici nisu umjeli bolje. Kako na naslovnici, tako i za one koju kupe novine i pročitaju detaljnije.

Vučić, Dodik i Politika: Nema potrebe za suđenjem, mi smo nevini

Listam, tražim da vidim zašto Vučić i Politika upozoravaju građane Srbije da Sarajevo nije za mir. Nađem tekst na četvrtoj strani, Vučićev naslov, a slika Milorada Dodika! Zapravo radi se o Dodikovim reakcijama, samo je jedna rečenica Vučićeva, ona prva.

Tekst počinje ovako “Nažalost, očigledno je da nemamo partnera i da su neki sve ovo shvatili kao mogućnost da, umjesto pomirenja, sprovedu osvetu nad Srbima. I u tome se razlikuje naš pogled na budućnost od njihovog, zaključuje premijer Aleksandar Vučić.”

I onda do kraja istog teksta autor niže floskule Milorada Dodika, prvog čovjeka RS-a koji je već duže vrijeme u klasičnoj izolaciji i jedini inostrani zvaničnik s kojim se sastaje i koji s njim hoće razgovarati je upravo Vučić! I Dodik, kao i uredništvo Politike, hladno kaže “kako je u novim presudama koje dolaze iz Haga dokazano da su muslimani pucali na sebe”, pa dodaje i da bi “međunarodna zajednica jednog dana trebala da plati Srbiji i Srbima u cjelini štetu koju su im nanijele sankcije”, kao i da je “poznato da Izetbegović želi sukob sa Srbijom”, te da “Izetbegović ne želi Srbe u RS-u, ni u Srbiji”…

Glavnina Vučićeve izjave (iz koje je posuđen naslov Dodiku), je na naslovnici; “U prvoj izjavi poslije izricanja presude Karadžiću, nisam ni pomenuo Bakira Izetbegovića, ali sam po svemu sudeći dobro naslutio da neko ne želi pomirenje u regiji, već ide protiv 35 odsto stanovništva vlastite zemlje i traži bilo kakav dovoljan razlog da pokrene spiralu, najprije političkog, a onda ko zna kakvog nasilja. Odgovor Srbije da mi želimo prije svega mir i iskreno pomirenje, a ne tužbe i reviziju tužbi.”

A, izjava Bakira Izetbegovića nakon presude Karadžiću, koja je razbjesnila Vučića, Dodika i Politiku, i u kojoj su svi pomenuti vidjeli prijetnju Sarajeva ratom, zapravo glasi ovako: “Nećemo pod tepih gurati patnju kroz koju su ovi narodi i ova zemlja prošli i pokrenućemo reviziju tužbe za genocid, no potreban nam je novi dokaz.”

Dobar je Ćeranić, ali nije ni njegova svaka za novine

Politika u istom izdanju donosi još jedan tekst koji se “sjajno uklapa” u sliku o “sve jasnijoj” prijetnji Srbima i Srbiji, “Da li će BiH udariti na paradžemate”.

U tom tekstu Politika prenosi i mišljenje stručnjaka za bezbjednost Predraga Ćeranića. Ali, samo jedan dio Ćeranićevog intervjua datog Srni i to onaj da se Ćeranić nada da će reakcija nadležnih institucija uslijediti i da se “neće odvijati po ustaljenoj praksi koja se svodila na floskule o borbi protiv terorizma, a bez djelotvorne akcije, što je pogodovalo vehabijskoj ideologiji da se u sve opasnijim vidovima neometano širi”.

Našlo se mjesta u istom tekstu i za konstataciju kako Islamska zajednica nije uspjela staviti pod svoju kontrolu paradžemate, kao i za poruku ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića.

Što se Ćeranićevog mišljenja, njegov uvodni dio nije bio interesantan Politici, a u njemu je kazao sljedeće;

“Veoma precizan u javnim istupima, reis Kavazović je naglasio da će oni koji nisu prihvatili nalog Islamske zajednice o gašenju ilegalnih mesdžida i džemata morati da se suoče sa reakcijom države, jer je ‘država ta koja treba da djeluje i kaže kako će se riješiti taj problem’. Ukazujući da su paradžemati državni problem, da Islamska zajednica nema mogućnosti da ih zatvori, Kavazović je apostrofirao ulogu države, odnosno obaveze organa na nivou BiH u zatvaranju ilegalnih vjerskih objekata i vjerskih zajednica.
Dajući kreatorima ilegalnih džemata do znanja da kompromisa sa njima neće biti, Islamska zajednica pozvala je institucije na nivou BiH da urade ono što je u njihovoj nadležnosti”, kazao je Ćeranić, a izbacilo uredništvo Politike.

Bože, samo da nam naša Ljilja ozdravi…

Nakon svega pročitanog, ostalo mi je još samo da pogledam u impresum, da vidim ko potpisuje kreiranje politike beogradske Politike. Osim Vučića, naravno. Ljiljana Smajlović. Sarajka po rođenju. Ukucam da vidim šta google kaže o njoj i između ostalog izbaci i sljedeće:

“Ljiljana Smajlović, predratna vedeta ‘Oslobođenja’, našla je u ‘novom’ NIN-u idealno mjesto za sebe. Jer njoj se vjerovalo: rođena je u Sarajevu, došla je iz Bosne, te sve što bude pisala o ratu u njenoj domovini čitaocima NIN-a djelovat će krajnje objektivno. Ljilja je pisala i pisala, ali tako kao da je rođena u Čačku, kao da Bosne nikada nije vidjela, osim što je o njoj nešto slušala od Dobrice Ćosića i srpskih akademika tipa Milorada Ekmečića”, opisao je Gojko Berić, njen bivši kolega i mentor.

“Kao što sada kritikuje NVO-e, isto tako je pisala o Haškom tribunalu, braneći Miloševićev sistem. Njeno pisanje je pokazalo koliko ona mrzi sve što pokušava pokazati Srbiju onakvom kakva jeste. Mi nismo srećni što je Srbija, naša država, takva, ali smatramo da jedini način da možemo računati na demokratsku budućnost jeste da se iznese istina. Istinu koju mi iznosimo Ljiljana Smajlović ne može ni emocionalno, ni fizički da podnese i zato je njen svaki tekst pun mržnje i podsticanja drugih na mržnju i napad prema NVO-ima”, opisala je Nataša Kandić predsjednica beogradskog Fonda za humanitarno pravo.

“Dok Matija Bećković i dalje po jednom dijelu spaljene Bosne neumorno deklamira apologiju čarima permanentnog rata (“Ćeraćemo se još”), dotle naša uspješna Ljilja u Bećkovićevoj Politici permanentno srpski narod brani od bosanskih muslimana”, opisale su e-Novine 2009.

“Kad je Milošević započeo rat, izvještavala je za Oslobođenje s vukovarskog ratišta, kao i sa srpskog referenduma u Kninu. Bila je tad, kao i gotovo cijelo Oslobođenje, na strani JNA i Miloševića, žestoko optužujući hrvatsku “separatističku” stranu. Ali, kad je odlučila napustiti ratno Sarajevo, nije se, poput drugih svojih kolega zadržavala u Karadžićevu štabu na Palama, već je otišla u metropolu, gdje se isprva zaposlila u nezavisnom sedmičnjaku Vreme, opisao je Mile Stojić u BH Danima.