Balkanska ruta: Djeca migranti u rukama trgovaca ljudima

Balkanska ruta kojom su prolazili izbjeglice i migranti odavno je službeno zatvorena, no prolazak ljudi s Bliskog i Srednjeg istoka te sjevera Afrike nije prestao. Među tim ljudima, po procjenama humanitaraca, gotovo polovica su žene i djeca, ali i veliki broj najmlađih, uglavnom tinejdžera, koji na put u neizvjesno, ali u bolji život na Zapadu idu bez roditeljske ili pratnje odraslih osoba, piše Al Jazeera.

Na tu zabrinjavajuću pojavu već godinama, otkako su prve izbjeglice i migranti došli s granica Europske unije – iz Grčke i Bugarske – i pošli prema drugim granicama Europske unije – u Hrvatsku i Mađarsku, pa dalje do Njemačke ili Švedske, kao krajnjih destinacija, upozoravaju volonteri, nevladine udruge i humanitarne organizacije. Djeca su na migrantskim rutama suočena s brojnim opasnostima, a prije svega s trgovcima ljudima, zdravstveno i životno su ugrožena, često bez hrane, vode i ispunjenja minimuma higijenskih potreba.

Posljednjih pet godina kroz „kuću spasa“, kako su nazvali dom volonterke Lenče Zdravkin u Velesu na jugu Makedonije, prošlo je nebrojeno mnogo ljudi. Mnogi su na putu prema Zapadu pronašli barem kratkotrajno utočište. I nakon zatvaranja balkanske rute, gladni i žedni, umorni i bolesni, nastavili su dolaziti. Među njima i djeca. No, Zdravkin kaže da su djeca koju je sretala uvijek djelovala sigurno i organizirano, kretala su se u grupama i netko od starijih je bio blizu.

„Djecu su slali u grupama i ako porodica ne može da krene skupa, uvijek su išla s pratnjom. Jesu li to članovi porodice ili prijatelji, ali ipak je neko bio s njima. Na početku izbjegličke krize djeca su se sama kretala, a znalo ih je biti u grupama od po 60 do 80 uglavnom maloljetnika od nekih 15-16 godina. Bili su tako organizirani, zrelo vođeni, smjelo su putovali, išli su samo naprijed, znali su više i od mene šta ih čeka na putu. I porodice su stalno bile s njima u kontaktu putem telefona, brinuli su – nije da nisu“, prisjeća se Zdravkin.

I priča kako se nije samo ona, drugi volonteri i humanitarci brinula za izbjeglice i migrante, a pogotovo djecu. Činila je to i država Makedonija pružajući im krov nad glavom, dajući im hranu, odvodeći ih liječniku ili spajajući s obitelji ako se dogodilo da su se negdje na putu razdvojili.

Dok ne dođu do Makedonije – išli sami, skupno ili u pratnji – iza djece stotine su i hiljade prijeđenih kilometara punih neizvjesnosti, stresa, hladnih noći i vrelih dana. Posebno dramatično postaje na granicama – turskoj, grčkoj, makedonskoj, srbijanskoj – sve dok ne stignu do neke od žicom ograđenih država.

Iako ima sjedište u Beogradu, aktivisti Centra za pomoć i zaštitu tražiocima azila (CZA) djeluju na području cijele Srbije i jako dobro znaju s kakvim se sve problemima suočavaju izbjeglice i migranti. Kažu kako se situacija u kojoj susreću djecu bez pratnje roditelja popravila, jer se posljednjih mjeseci posvetilo više pažnje njihovom položaju, smještaju i pomoći, prije svega u režiji države i njezinog Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja. Tome je glavni razlog, ukazuje Radoš Đurović iz CZA, izvještaj Vijeća Europe o položaju djece migranata bez roditelja u Srbiji od prošle jeseni, ali i često informiranje javnosti o položaju djece. Mnogo su pridonijele i inicijative organizacija koje se bave zaštitom djece migranata, kao što je i CZA, koja jasno govori o potrebi njihove bolje zaštite i široj javnosti predstavlja informacije o njihovom položaju.

„Djeca su izmještena iz kolektivnih centara za odrasle u smještaje za prihvat i staranje namjenjene deci bez roditelja, pružena im je efikasnija i intenzivna starateljska i socijalna zaštita, obezbjeđeni su im svi neophodni životni uslovi i jedno bezbjedno okruženje“, ukazuje Đurović.

Primjećuje kako postupak azila i dalje teče jako sporo i neizvjesno i za tu djecu, zbog čega proziva odgovorne u državi. No, pojavljuje se i jedan vrlo ozbiljan problem – sva djeca ne dolaze u kampove, niti se javljaju institucijama, a neki maloljetnici kriju godinu i predstavljaju se starijim nego što jesu.

„Mnogi su u rukama krijumčara, ne vjeruju sistemu, zavisni su i upućeni na krijumčare na koje ih ponekad upućuju čak i članovi njihovih porodica koji su ih poslali na put. Druga djeca su, pak, nesigurna, dezorijentisana, nemaju snage da se odupru krijmčarima ili grupama sa kojima putuju. Ne postoji takva situacija da bi oni prevladali sve te izazove i sami poklonili puno povjerenje  sistemu i institucijama. Još uvijek jezik, zajedničko porijeklo, običajna pravila igraju jaku ulogu kod te djece i utiču na njihovo ponašanje“, primjećuje Đurović.

Veliki problem i odraslima, a djeci pogotovo, predstavlja smještaj u prihvatne kampove. Od njih svi bježe, prije svega zbog straha od ograničenja kretanja, ali i onemogućivanja nastavka puta na Zapad. Humanitarci ukazuju i kako je nedostatak stručnih kadrova, posebice za rad s djecom, veliki problem.

„Nisu službenici iz kampova osposobljeni ni da prepoznaju ranjivost djece ili djece bez roditelja, pa je pitanje kakav će odgovor i tretman te djece biti kada tamo dođu. Ono što ohrabruje jeste da je u takvim kolektivnim centrima prisutan i socijalni radnik iz lokalnih centara za socijalni rad, koji sada svakodnevno pokušava da vodi računa da li ima ugrožene djece koja su došla, koje su im potrebe“, dodaje Đurović.

Bez obzira dolaze li sama ili u pratnji roditelja, djeca nemaju normalne uvjete za rast i razvoj, odgoj i obrazovanje, nemaju gdje učiti, pa nastavljaju život u okruženju roditelja i mnogih nepoznatih ljudi, uglavnom provodeći vrijeme u dosađivanju i dokolici, nastavlja Đurović. U tom svijetu odraslih, napetoj i nelagodnoj atmosferi, uz brojne rizike djeci prolazi djetinjstvo.

„Ne idu sva djeca u lokalne škole, ali ona koja idu imaju mogućnost da se na nekoliko sati izdvoje iz teške atmosfere kampova i zaborave na teškoće i probleme sa kojima se oni i njihove porodice svakodnevno susreću. Boravak u školi za tu djecu ne traje duže od prva dva časa, jer ne idu u škole kao i srpska djeca, već daleko kraće, pa onda postaje upitno da li mogu da efikasno prate nastavu i da se uključe inkluzivno u svoje razrede i u lokalnu sredinu“, dodaje.

Pokušaji izbjeglica i migranata da uđu u Mađarsku ili Hrvatsku uglavnom završavaju neuspješno, pa biraju Bosnu i Hercegovinu kao alternativno rješenje završavajući ponovno putovanje na njezinim zapadnim granicama. O povećanom broju izbjeglica i migranata svjedoče i statistički pokazatelji, službena izvješća nadležnih, ali i sami građani (od početka godine Službi za poslove sa strancima BiH prijavljeno je 7.128 osoba evidentiranih u nezakonitom prelasku granice, no neslužbena brojka zasigurno je mnogo veća). I među njima je puno djece što su primijetile međunarodne organizacije koje se bave zaštitom djece, a djeluju na području BiH.

Okupljeni u koaliciju, u kojoj su Međunarodni forum solidarnosti – Emmaus, Save the Children, SOS Kinderdorf, Fonda Ujedinjenih naroda za djecu (UNICEF) i World Vision, napravili su analizu i procjenu stanja te dali ključne nalaze i preporuke. U dokumentu, koji je Al Jazeeri ustupio UNICEF, ukazali su na hitne prioritete koji traže hitnu reakciju.

Organizacije traže da sva djeca bez pratnje i razdvojena djeca, kao i djeca s pratnjom i njihove obitelji i njihova rodbina u pratnji, dobiju odmah smještaj/sklonište, te da dobiju hitnu medicinsku pomoć (pregled) i potrebnu odjeću, opskrbu higijenskim proizvodima i odgovarajuću hranu (uključujući tri obroka dnevno i dodatke kao što su vitamini, u skladu s potrebama). Traže i da im se odmah odredi zakonski staratelj, te da imaju pristup stalnom psihosocijalnom savjetovanju.

Stvarni problemi izbjeglica, migranata i njihove djece mnogo su teži nego što to može shvatiti i prepoznati svaki humanitarac, volonter, političar, novinar. Stoga je nužno pronaći zajedničko i kvalitetno rješenje kako bi im se životno putovanje olakšalo, jer na taj put ni odrasli, a pogotovo ne njihova djeca nisu krenuli iz hira ili zabave, nego iz nevolje.