Ante Marković, čovjek koji je ekonomskim reformama probao spasiti Jugoslaviju

Na današnji dan 1924. godine rođen je zadnji premijer Jugoslavije, iako čovjek koji ju je probao spasiti ekonomskim reformama. Index.hr donosi jedan članak o njegovom radu iz novembra 1991.

– Na jednom od prvih susreta sa novinarima, tada još veleuvažavani i široko nasmijani Ante Marković, predsjednik najuspješnije i najneuspješnije savezne vlade, na zapaženje da je rođen u znaku Strijelca, uzvratio je otprilike ovako:

“Zato i ne promašujem metu!… ”

Poslije više nego neprijatne epizode u Banskim dvorima, u kojima se zatekao kada su bombardovani ili “bombardovani” – dva su tumačenja, sa dvije strane, a istinu je moguće samo nagađati ili joj se priklanjati, u zavisnosti od simpatija prema izvoru objašnjenja – novinarima je nedostupan premijer, kako se čini, posljednjeg Saveznog izvršnog vijeća SFR Jugoslavije.

Ako ubuduće i bude neke Jugoslavije, ona, izvjesno je, neće biti SFR već će neka druga skraćenica označavati ime države.

Doskora, takoreći, uvijek spreman za izjavu i saradnju sa novinarima, otkako se vratio iz Zagreba poslije pomenutog događaja povukao se i nema nikakve kontakte sa predstavnicima “sedme sile”. Sam zna zašto je to tako, ali to je razlog više što nije moguće provjeriti da li je još uvjeren da li mu je oštro oko i čvrsta ruka.

Sjetna sjećanja

Po mnogo čemu bi se, bez obzira na to, moglo zaključiti da je Marković strijelac kojeg je promašila meta. Ono što je namjeravao, o čemu je javno uz optimistički osmijeh i sugestivno govorio, činilo se gotovo nadohvat ruke, ali je sada nedohvativo daleka meta.

Reforma, koju je sa saradnicima zamislio i koja je (po mnogim procjenama stručnjaka u vrijeme inaugurisanja) bila ostvarljiva i sa dobrim izgledima, sada je samo povod dubokih i sjetnih uzdaha. Usahla je nada, opravdana kratkim, ali slatkim periodom stabilnog, čak konvertibilnog dinara, stabilnih cijena i radnji snabdjevenih “kao u Italiji”!

Nije ovo mjesto za analizu što se sve to tako zbilo, ali govoriti o Anti Markoviću nije moguće bez pominjanja njegove uloge u jugoslovenskom političkom životu. Kao privrednik i aktivni učesnik u javnom političkom životu svima je poznat, a do prije tri-četiri mjeseca bio je i visoko kotiran na svim listama popularnosti. Prošle godine čak je bio na samom vrhu.

No, popularnost je opadala u srazmjeri sa propagandom političkih protivnika i slabljenjem uticaja reforme privrede koja mu je donosila poene. Posebno su osvajali njegova istrajnost i optimizam..

Osmijeh je postao poslovičan. Čovjek koji se ne obazire na preteću ekonomsku i svekoliku katastrofu i koji na njih odgovara osmijehom, zračeći vjerom u ono što želi i nastoji da sprovede, godio je svakom malom čovjeku na čija se pleća svalio već pretežak teret obezbjeđenja golog opstanka. Ulivao je svima nadu da predstoje bolji dani, a pokazivao je i, činilo se, neiscrpnu energiju da to i realizuje.

Šta piše u horoskopu?

Vremenom, osmijeh je postepeno prešao u grč briga, prije nego što je sasvim nestao sa lica. Sada više u javnosti nema ni nasmijanog lica. Marković se povukao u svoj kabinet i tek pokoja vijest svjedoči da je još predsjednik savezne Vlade. Nije to ni tako čudno kada se ima u vidu šta se događa i koliko je mali uticaj savezne Vlade na tok zbivanja.

Je li to, ipak, presušila energija ili je usahla snaga uvjerenja? Pobija li to Marković “astrologe” koji mu u horoskopu napisaše da je premijer, rođen 25. novembra 1924. godine (u šest časova i 27 minuta) član “kluba” Strijelaca. Zaštitnik Jupiter daje mu sljedeće osobine: veseo, odsustvo sklonosti za spletkarenje, a izrazito dostojanstvo i optimizam, uz sposobnost da utiče na druge. Što narod kaže, ima moć nad drugima. Takođe je rečeno da ga krasi izuzetna upornost, gotovo tvrdoglavost i savjesnost na poslu, temeljitost, ali i to da ne koristi samo čist razum, već i intuiciju…

Saradnici potvrđuju dio horoskopskih tvrdnji: strpljiv je, kažu, i bezgranično tolerantan. Čak, kažu, ne umije da se ljuti ako neko drugačije misli, pa bilo to i bez čvrstih argumenata i počivalo na pogrešnom uvjerenju. Nesrećan je zbog nečasnih radnji za koje nikad nije imao sklonosti, kažu.

Od saradnika traži punu lojalnost i takoreći bezgraničnu privrženost poslu. Ništa mu toliko ne smeta koliko komocija, da ne kažemo lijenost. Ne žali sebe, ali takav isti odnos prema radu očekuje i od onih koji su mu potčinjeni.

Poznat je životni put Ante Markovića od inženjera do direktora fabrike, potom predsjednika republičke vlade, odnosno Predsjedništva Hrvatske, do premijera savezne Vlade. Ovaj posljednji posao odvojio ga je od porodice, koja mu je, nesumnjivo, puno značila tokom zidanja karijere. Privržen joj je, a rad u Beogradu ga je stavio u položaj da postane vikend-otac. Da li mu to smeta i koliko, nije nikad pokazao, ali je sigurno da nije ravnodušan.

Zamalo kobna radost

U javnosti nije mnogo poznato da je događaju u Banskim dvorima na određeni način kumovala upravo porodica, zapravo malo poznati privatni život premijera Markovića.

U Zagreb je tada otputovao iz posve privatnih razloga. Nešto prije toga postao je djed. Kažu da mu je vijest o tome saopštena na sjednici Vlade i da je prosto sinuo kada ju je čuo. Primajući čestitke, saopštio je da neizostavno mora otići do kuće i vidjeti unuče.

Bilo je to skopčano sa nizom problema, jer zbog ratnih sukoba nije bilo jednostavno organizovati put u Zagreb. Neki članovi SIV-a ne samo da su ga odvraćali, već su i upozoravali na moguće posljedice, čak do mogućnosti da neće moći da se vrati. To bi, svakako, bilo protumačeno kao bježanje u drugi -Tudmanov tabor. Na sve je odmahnuo rukom, pričaju svjedoci, i okončao priču riječima:

“Otići moram, a, budite uvjereni, vratiću se!”

Otišao je, posjetio kćer i unuku. Prema sopstvenim riječima, iskoristio je boravak u Zagrebu da se susretne sa Mesićem i Tuđmanom, a sastanak je organizovan u Banskim dvorima. Događaj je dalje poznat, a šta se zaista zbilo, rekosmo, ostalo je da odgovor ponudi neko buduće vrijeme.

Ante Marković je, prema sopstvenoj izjavi, uvjeren da je riječ o bombardovanju. Poznata je i Markovićeva izjava neposredno poslije incidenta i prijetnji da se neće vratiti u Beograd sve dok Veljko Kadijević i Stane Brovet – koje je okrivio za napad ne budu smijenjeni.

Nije ostao dosljedan, već se vratio, ali je morao i da se pomiri sa sasvim novom – gotovo nezapaženom ulogom. Kako svojom, tako i vlade na čijem je čelu. Može biti da je to i prirodno, jer su glavne role rezervisane za protagoniste rata, a ne mirnog rješavanja problema.

Ništa od bogatstva

Bilo kako bilo, Marković se vratio u Beograd, ostavio porodicu u Zagrebu i nastavio da radi – bez velikog publiciteta. Očigledno, ocijenio je da može još biti od koristi – valjda za ostvarenje one ideje koja mu je i donijela mandat za sastav kabineta, a koja bi se mogla svesti na razvijanje tržišne privrede, demokratije i građanskih, upravo ljudskih prava.

Kao praktičan čovjek okrenuo se najprečim zadacima, skopčanim sa Konferencijom u Hagu, na koju – uprkos svim osporavanjima u zemlji – uredno biva pozivan.

Čini se da je poslije svega nešto suzio krug saradnika, oslanjajući se na one u čiju odanost nije nikad posumnjao. Prvenstveno je tu riječ o, da tako kažemo, ličnoj sekretarici, koja je sa njima došla iz Zagreba i pripadala krugu saradnika na ranijim funkcijama. Tu je svakako i vozač takođe pratilac iz Zagreba, o kome je nedavno pisalo da je zajedno sa automobilom pobjegao u Hrvatsku, ali se kasnije ispostavilo da je to samo jedna od bulevarskih vesti. Kreće se, po pravilu, bez posebnih obezbjeđenja i tjelohranitelja.

Marković u Beogradu živi zvanično, što će reći za posao i radi njega, a intime su ostavljene za porodicu u Zagrebu. Priče da je najbogatiji čovjek u Jugoslaviji, sa silnim kućama, jahtama i prepunim računima u inostranim bankama, ako je vjerovati njegovoj riječi, samo su plod mašte.

Na jednoj od prvih konferencija za novinare u svojstvu saveznog premijera, na pitanje o tome slatko se nasmijao, a djelovao je vrlo iskreno. Ako bi se sudilo po stanu u Zagrebu, onda nema nikakvog razloga za sumnju u premijerovu riječ.

Nalazi se u uobičajenom, gotovo bezličnom gradskom naselju u blizini Britanskog trga. U tih stotinjak kvadrata živi porodica Marković: otac Ante, supruga Marija, sin Goran (ekonomista), kćerka Sanda (ljekarka) i njen suprug, inženjer, zaposlen u “tastovom” “Radu Končaru”, a odskora i unučica.

Na jednoj plati

Supruga Marija, Dubrovčanka, žitelj je Zagreba od 1952. godine, kada je došla na studije ekonomije. Na trećoj godini je prekinula studije zbog udaje za mladog inženjera Markovića, kojeg je znala još iz srednjoškolskih klupa, i od tada se posvećuje porodici. Porodica je godinama živjela na jednoj, očevoj plati. Ni sada, kada su djeca odrasla, ta očeva plata nije bez značaja. Zet u “Končaru” dijeli sudbinu firme i prima minimalac.

Sudeći po riječima Marije Marković, djeca su odgajana zajedničkim snagama, tako da budu privrženi kući i porodici, da vjeruju u ljude, a da novac i materijalna dobra ne budu najvažnije stvari u životu.

Porodična harmonija, nesumnjivo, pomogla je Anti Markoviću u stvaranju karijere. Članovi porodice navikli su da je “gazda” odsutan, da radi od jutra do sutra, pa i kada se nađe kod kuće, i to još iz vremena kada je bio direktor “Rade Končara”.

Kasnije, kada je postao predsjednik Vlade Hrvatske, nije bilo neobično da ga nema ni noću, upravo da i u to vrijeme zakazuje sjednice. U Beogradu je nastavio takvim tempom, dakako uz olakšavajuću okolnost da i ne mora misliti na porodicu koja je 400 kilometara daleko.

Uostalom, porodica nikad nije ni bila prepreka poslu, prije bi se moglo reći da je bila žrtva. Nikako i da je bila žrtvovana, već da je život bio tako organizovan da se odgovori svim obavezama.

Porodica u strahu

U mirnijem periodu mandata predsjednika savezne Vlade Marković je uglavnom svake nedjelje odlazio u Zagreb, kući i porodici. Gotovo obavezno subotnji ručak je bio “morski”. Domaćica Dubrovčanka, razumije se, trudila se da navikne porodicu na mediteransku kuhinju u čemu je imala punu podršku glave porodice, koji je i sam dio mladosti proveo na obali Jadrana.

Po dalmatinskim običajima, nabavka ribe je zadatak oca, pa je nekad Marković bio taj koji je subotom obilazio tržnicu tražeći ribu, škampe, školjke i druge plodove mora. To više nije slučaj, ponajprije zato što ga uopšte nema kod kuće, ili je kući toliko rijetko da svi žele da mu ugode i omoguće da se odmori.

Potom, izložen je prijetnjama, kao i cijela porodica, pa i o tome mora voditi računa. Ma šta rekli svi oni koji Markovića optužuju za “izdajstvo i rasturanje Jugoslavije” ili za “kolaboraciju za Tuđmanom i njegovim političkim istomišljenicima”, ne može se poreći činjenica da su danima spuštene roletne na prozorima stana u kojem živi porodica Marković, da su ga obezbjeđivali čuvari Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove, da su telefonom stizale najpogrdnije kletve i najstrašnije prijetnje baš od hrvatskih ekstremista.

U tim trenucima utjeha porodici je bila činjenica da, bez obzira na obaveze, Marković nije propuštao priliku da se svako veče javi i ukućane okuraži, posavjetuje i pokaže da o njima vodi računa.

Okolnosti su izrežirale da mu neki baš radosni privatni trenuci budu začinjeni gorkim pilulama. U vreme kada mu se kćer udavala, u jeku je bila kampanja Predsjedništva SFRJ (i tadašnjeg predsjednika Borisava Jovića) protiv politike koju Vlada vodi, a prije svega protiv njenog protagoniste.

Nije mu to smetalo da uz širok osmijeh povede kćer pred matičara. Ni prijetnja po život, rekosmo nije ga spriječila da ode u Zagreb da bi vidio unučicu. Upornost, koju mu zodijački znak podvlači, dokazuje takoreći svakodnevno, iako je očito da svi rezultati nisu adekvatni potrošenoj energiji.

Kada je sjeo u fotelju predsjednika savezne Vlade, jedan sastavljač horoskopa je ocijenio:

“… Ako mu damo odriješene ruke i povjerenje ne moramo brinuti. Iza ove kiše sigurno će doći sunce.”

Ovih dana, međutim kosmajski (vidovnjak) Rade Živanović ne proriče mu ništa dobro:

“Biće mu suđeno zbog ekonomske diverzije i veleizdaje. Ne može to izbeći…”

Napisao: Branislav Boškov (Svijet, 1991.)