Andrej Nikolaidis: Vama mržnja, njima pare

Vijest je bila kratka, ali temeljito deprimirajuća. Glasila je ovako:

„Srbi i Albanci sukobili su se u četvrtak navečer u Cirihu, nakon kvalifikacijske utakmice za Evropsko prvenstvo između reprezentacija Srbije i Albanije u Elbasanu.

Pucano je iz zračnog pištolja, a intervenirala je i policija, javili su švicarski mediji“.

Dobro, braćo draga: pa jeste li zato otišli u Švajcarsku?

Jeste li u Švicu otišli zato što tamo ima posla, ima para, jer je to uređena, uljuđena zemlja u kojoj će vaša djeca imati bolju budućnost nego što bi je imala ovdje?

Ili ste u Švajcarsku otišli da se bijete po ciriškim pločnicima, čišćim od stolnjaka u našim prigradskim kafanama?

Ili ste u Švajcarsku otišli da i tu zemlju zagadite mržnjom zbog koje su naše države štale u kojima živimo, kako žiteljima štale i doliči – kao stoka: nekad na svijet koji nas okružuje i ono što nas je zadesilo gledamo kao telad, nekad se ponašamo kao svinje, po čitav život teret neriješenih sukoba iz prošlosti teglimo kao magarci, i uvijek, ali baš uvijek, ispadnemo ovce?

Jeste li zato otišli u Švajcarsku? Da tamo nastavite svađu koja nikada neće biti okončana: ni ovdje, ni tamo, ni na ovom, a po svemu sudeći ni na onom svijetu?

Liči li vama Cirih na katun?

Ili vama mržnja kojom su naše kulture, škole, parlamenti i bogomolje zatrovane – ne smeta? Ili vi bez te mržnje ne možete, pa ste riješili da je, kao ono najdragocjenije iz rodnog kraja, ponesete i gore, na sjever, gdje ste riješili da počnete drugi život? Nije vama u rodnomkraju puno mržnje, nego vam je malo para? Pa ste otišli tamo gdje je para više, da možete rahatnije mrziti?

Ako je tako, vi ne razumijete da između toga što mrzite i toga što nemate para postoji direktna veza. Ako je tako, ne razumijete da vas pljačkaju baš oni koji vas treniraju da mrzite i prođete sa malo. Vama mržnja, njima pare. I to vam ne čine oni druge nacije i vjere; to vas muzu i šišaju vaši. To vam je zato što ste, rekoh li, ovce. Liči li vama Cirih na katun?

Zašto se oni koje zovemo „naši ljudi“, kad isele, kad odu na drugi kraj svijeta, tako grčevito drže takozvanih „naših običaja i vrijednosti“? Da su naše vrijednosti tako vrijedne, zar bi uopšte morali seliti? Nije li to što si, u očaju, napustio jednu zemlju i u nadi otišao u drugu, posve jasno priznanje da od „nas“ i „našega“ valja bježati? Zašto onda za sobom vući ono od čega si utekao? Ili pak naši iseljenici misle kako nedaće od kojih su spas pokušali naći na drugom kraju svijeta nemaju ništa sa „našim vrijednostima“ i „našom kulturom“? Nego su, recimo, stvar zle kobi, nesreće koja kao jutarnja magla lebdi nad „našim“ krajolikom?

Država u državi

Znam naše iseljenike, neki od njih su moja šira porodica, koji su otišli u Kanadu i odbili živjeti u Kanadi. I tako već dvadeset godina. Tamo, preko okeana, oni su kreirali svoj mikrosvijet, koji se, doduše, formalno nalazi na teritoriji mrske im Kanade, ali njihov je mikrosvijet država u državi: tu se ne govori engleski, nego „naš“, tu se ismijavaju kanadski običaji, tu se slave „naši“ praznici, jedu „naša“ jela i vrijeme provodi samo sa „našim“ ljudima. Tu se rakija nelegalno peče u pretis-loncima, meso se nelegalno suši iza kuće.

Tako, kažu mi moji iseljenici , čine i Grci, i Turci, i Poljaci, i Talijani. Moj brat je u italijanskim četvrtima u sjevernoameričkim gradovima sretao starice koje ne znaju ni riječi engleskog, koje su čitav život provele kuhajući paštu i salsu od pamidore, nikada ne otišavši u drugi, neitalijanski dio grada. To mi na um padne svaki put kada čitam ili čujem kako se „muslimani odbijaju uklopiti u evropske kulture“. Italija je zapadna, hrišćanska kultura, Amerika je zapadna, hrišćanska kultura – ali hajde ti to objasni italijanskim babama, koje će umrijeti ne prihvativši ništa američko, osim dolara.

Nije kultura sok na razmućivanje, pa da u čašu naspeš jednu petinu jedne i četiri petine druge kulture, promiješaš i, voila!, dobiješ mješavinu koja je ugodna za naša čula. Da bi izmiješao kulture, trebaju ti vjekovi.

Nevidljivi ljudi

To je druga strana medalje: sa jedne su, dakle, strane iseljenici koji odlaze u novo grčevito se držeći starog, iako su od tog starog pobjegli, a sa druge domaćini, koji žele jeftinu radnu snagu, nekoga ko bi čistio parkove, prao tanjire i bacao smeće, ali da taj neko bude nevidljiv. Da ne čini ništa što bi domaćinu zapalo za oko, ništa što bi bilo odstupanje od rutine na koju je domaćin navikao. To, biti nevidlji, obično se naziva „uklopiti se u našu kulturu“ i „prihvatiti naše vrijednosti“.

E pa ne može. Ako je igdje očit idiotizam evropske desnice, onda je to u njihovoj antiimigrantskoj politici. Kao što naši iseljenici nisu u stanju vidjeti direktnu vezu između mržnje i siromaštva, tako evropski desničari nisu u stanju vidjeti direktnu vezu između kapitalizma i migracija stanovništva. Nisu u stanju vidjeti direktnu vezu između svog bogatstva i siromaštva onih koji dolaze u „njihove zemlje“ tražeći dio bogatstva za sebe. Tako vam je to, evropski desničari: sistem koji vas je obogatio sada rastače homogenost vaših država i vaših kultura – to je cijena vašeg bogatstva.

Ako evropska antiimigrantska desnica hoće čiste, evropske, bjelačke i hrišćanske kulture, njihov problem nije islam, jer islam nije razlog zašto gori Bliski Istok niti je islam razlog zašto ljudi napuštaju domove i odlaze u Evropu. Njihov istinski problem je kapitalizam i njemu inherentni imperijalizam. Istinski desničarski problem je globalni ekonomski sistem za koji ne važe granice ni zakoni, sistem koji ne priznaje suverenost država, jer sve resurse smatra svojim, niti ga se tiču vjerske i etničke finese, osim kao specifičnosti ciljne grupe kojoj treba prodati proizvod – a tom istemu ime je kapitalizam.

Eto tako, desničari: ako hoćete voditi istinsku antimigrantsku politiku, ta politika mora biti antikapitalistička. A kako se zove alternativa kapitalizmu? Tako je, komunizam. Ispada da je jedino što može spasiti evropske desničare upravo ono što najviše mrze. Kao što je i ono što uništava naše iseljenike upravo ono što najviše vole.