Andrej Nikolaidis: Kako je Tito zaslužio mjesto u paklu?

Kakva je to karijera bila, ni Abadon nije imao dosljedniju. Kakav neprekinuti niz blatnih bisera, kakva bujica tame u koju se nije probio ni tračak svjetla, kakva primordijalna crna rupa, šta rupa, ruptina, u kojoj dobra i milosrđa nema ni koliko bi se u oko novorođenčeta moglo nakapati.

Kad god se moglo mrziti i na mržnju pozvati, učinio je tako. Kad god se ukazala prilika da pljune na slabije, hraknuo je. Kada je trebalo tješiti zločince, bio je uz njih, kad god je vidio živu ranu žrtve, bacio je so na nju, kao Rimljani na Kartagu, piše Andrej Nikolaidis za Žurnal.

On, Amfilohije Radović.

Hristov pastir koji napisao da Hristov nauk nije za žive ljude, nego za „metaistoriju“. Da izbjegnemo „istrgnuto iz konteksta“ isprike, citiram čitav pasus, kako je 1996. objavljen u zborniku „Jagnje Božije i Zvijer iz bezdana – filosofija rata“, u kojem je Srpska pravoslavna crkva ponudila teološko opravdanje genocida u Bosni, čemu je, mada još uvijek u predtihujućoj fazi, prilogom naslovljenim „Da li je ovo bio rat?“ doprinos dao i Radovan Karadžić:

“Kako bogoslovski i filosofski opravdati činjenicu da jedan episkop postaje ratnik? Možda je istorija hrišćanskih naroda manje-više povratak u Stari Zavjet, a Novi Zavjet se u ljudskoj istoriji tek nazire. On kao da se ostvario samo u pojedincima koji su se upodobili Hristovom raspeću i blagosiljanju sa raspeća. Takav otpor zlu kao da ne pripada istorijskom čovjeku, nego metaistoriji, kao najdublja čežnja i istorijska potreba ljudska”.

Najdublja nam je čežnja da vas nazovemo bližnjima svojim i da vas volimo kao što volimo sebe; istorijska nam je potreba da okrenemo drugi obraz, pustimo da mrtvi ukopaju mrtve; ali ta se mogućnost u ljudskoj istoriji tek nazire. Stoga ćemo se više-manje vratiti u Stari zavjet: mrzićemo vas, pa ćemo vam zato izvaditi oči, otkinuti glave i prilično starozavjetno vas istrijebiti.

Amfilohije, kako bi drugačije moglo biti, mrzi Tita. U podgoričkom hramu dao je da se naslika freska koja prikazuje Tita u Paklu.

Prije neki dan u tom istom hramu održao je govor u kojem je, između ostalog, komentarisao i odluku podgoričkih vlasti da postave spomenik Titu.

Bolje bi bilo da dignu spomenik Musoliniju nego Titu, rekao je.

Naravno da je Amfilohiju Musolini bliži od Tita. Imam, međutim, retoričko pitanje: a je li, po njegovom mišljenju, bolje da, umjesto Titu, spomenik dignu Hitleru? Kažem “retoričko”, jer odgovor na to pitanje znamo i vi i ja i Amfilohije.

Njegovi, Amfilohijevi, su četnici, a oni su, za račun Mosolinija i Hitlera, ratovali sa Titovim partizanima.

No nije po srijedi tek to. Amfilohije mrzi Tita zato što je Titova politika bila odveć slična onome što piše u Novom zavjetu. Tito je Hristov nauk iz “metaistorije”, “čežnje” i “istorijske potrebe” preselio ravno u živu istoriju. To je ono što mu Amfilohije ne može oprostiti.

Titova politika bratstva i jedinstva bila je sekularna verzija Hristovog “ljubi bližnjeg svog”. Titovu politiku su, kao i Hristovo učenje, prigrlili siromašni a odbacili bogati. Hrist je učio da će prije deva proći kroz ušicu igle nego bogataš dospjeti u Raj. Zato je Tito, umalo ne rekoh: u svojoj beskonačnoj milosti, bogatima bogatstvo oduzeo i dao im šansu da se Raja dokopaju. Hrist je bogatima poručio: “Vaše zlato i srebro uhvati rđa, njihova će rđa biti svjedočanstvo protiv vas i kao oganj progutati vaša tjelesa”. Oduzevši im zlato i srebro koje ih je vodilo u propast, Tito je nacionalizacijom bogate spasio od vatre Pakla. Tito je uzeo od bogatih i dao siromašnima. Učinio je to slijedeći nauk Svetog Ambrozija, koji je vjerno slijedio Hristov nauk: “Ne daješ dar od svog imanja onome ko je siromašan. Daješ mu ono što je njegovo. Jer, sve nam je dato na zajedničko korištenje, a ti si to uzeo samo za sebe. Svijet je dan svima – ne samo bogatima”.

Šta je Tito uradio, nego od bogatih uzeo ono što su oni prisvojili, pa tu svojinu ponovo učinio zajedničkom? Šta je bila Titova društvena svojina, nego Sveti Ambrozije u praksi? Hrist je rekao: “Blago vama, siromašni: vaše je kraljevstvo Božije”. Nije li Tito slijedio taj nauk? S tim što Tito, za razliku od crkve, pod kraljevstvom Božijim nije podrazumijevao tek onaj, nego i ovaj svijet, pa je siromašnima vlast dao ne sutra, tamo, nego ovdje i sada.

Time je Tito zaslužio mjesto u Paklu na Amfilohijevoj fresci.

Koja, kao ni njegov spomenik Musoliniju, ne ide ni u hiljadu najgorih stvari koje je Amfilohije počinio.