Američki predsjednički kandidati protiv svijeta

U političkom maratonu široj javnosti poznatom kao američka predsjednička kampanja vanjska politika je često korištena kao posredno sredstvo za prikazivanje “čvrstoće” kandidata.

Sa druge strane, kandidati se često domaćim pitanjima posvete na način koji treba da prikaže liderske sposobnosti demonstriranjem posvećenosti detaljima (nekada prezentiranjem nacrta programa koji će se gotovo sigurno zaboraviti u slučaju pobjede).

Fokusiranje američkih predsjedničkih kandidata na takva “izuzetno važna” pitanja može ponuditi neki uvid u njihovu svjetovnu mudrost. Ali je cilj da se biračima prenese planirana reakcija i odgovor kandidata na brige prosječnih Amerikanaca, što znači da vanjska politika bude gurnuta u drugi plan tokom predsjedničkih kampanja.

Ove godine je, međutim, vanjska politika u centru kampanja. Pitanja sa kojima se suočavaju Sjedinjene Američke Države – previranja u Siriji i na Bliskom istoku, ruska vojna asertivnost te nametanje Kine kao ekonomskog (i okolišnog) partnera i strateškog izazivača – jednostavno su previše važna da bi se zanemarila.

Međutim, iako ovo sugerira da bi kandidati trebali pokazati da vladaju političkim vještinama i da iznova prikazuju kvalitete istinskih državnika, oni umjesto toga samo uvjeravaju glasače “da ćemo biti sigurni pod njihovom pažnjom”, kao da to govori išta korisno o tome kako preživjeti i napredovati u današnjem svijetu.

Američka vanjska politika je tradicionalno oscilirala između intervencije i izolacije. Danas su stvari mnogo kompliciranije od toga. Kako je sve očitija prijetnja sa kojom se suočava SAD nakon svakog terorističkog napada, izolacionisti postaju gorljivi intervencionisti. Ali njihov intervencionizam zna biti jednostran. Drugim riječima, jednostrano djelovanje je intervencionizam izolacionista.

Tranzicijski način razmišljanja

Većina onog što čujemo od kandidata se uklapa u ovaj radni okvir. Tranzicijski način razmišljanja, u kojem se diskretni problemi moraju riješiti brzo (i najčešće uz obimno korištenje vojne sile), nadjačava zahtjevni diplomatski pripremni rad potreban za dugoročni uspjeh vanjske politike.

Primjera radi, kada senator Ted Cruz poziva na žestoko bombardiranje teritorija u Iraku i Siriji koje kontrolira grupa Islamska država Irak i Levant, treba shvatiti da se tu ne radi o prostom problemu štetočine koju treba istrijebiti.

ISIL je doista štetočina – prijetnja svačijoj dobrobiti. Ali američki glasači (i ostatak svijeta) trebaju neki znak da predsjednički kandidati mogu objasniti otkud se uopće pojavila ta štetočina i šta treba uraditi da se osigura da se ona ne pojavi negdje drugdje. Prikaz znanja i mudrosti bi mogao uvjeriti glasače da kandidat razmišlja dalje od pukog liječenja simptoma.

Primjera radi, da li kandidati smatraju da su savezi bitni za dobrobit Amerike? Savezi su očito bili bitni za dobrobit SAD-a od kraja Drugog svjetskog rata, ali čini se da su u direktnim televizijskim debatama te tokom predizborne kampanje kandidati pokazali slabo uvažavanje za ulogu institucionalnih sigurnosnih sporazuma (još manje za međunarodni zakon) tokom proteklih 70 godina.

Amerikanci sve više shvataju da suočavanje sa domaćim problemima i izazovima često uključuje bolne kompromise. Međutim, kada se radi o stranim problemima i izazovima, svako priznanje da SAD ne može uvijek dobiti ono što želi predstavlja znak slabosti u odbrani američke slobode ili sigurnosti. Donald Trump je ovaj pristup doveo u novu krajnost – i isplivao na vrh republikanske strane.

Trumpovo obećanje da će “Ameriku ponovno učiniti velikom” pretpostavlja nešto što nije istina. Ustvari, Amerika je već velika i bila je takva u proteklom stoljeću. Izazov, koji su Trumpovi neumjesni slogani gurnuli u stranu, leži u tome da ona ostane velika i da se nađe način za kretanje kroz kompleksnu međunarodnu scenu na takav način da prijatelji ne sumnjaju u njenu veličinu, a da je suparnici ne ospore.

Održiva politika

Održiva vanjska politika ne može zadovoljiti svakoga i predsjednički kandidati moraju biti jasniji u vezi toga u obraćanju glasačima. Uspješno državništvo zahtjeva donošenje dobrih odluka i osiguravanja da odabrana politika poluči planirane posljedice.

Uz sve kritike kojim je bio izložen predsjednik Barack Obama (posebno se sugerira da on nastavlja duboko razmišljati onda kada bi SAD trebao intervenirati), u brojnim slučajevima je on dosljedno demonstrirao značaj razumijevanja kompromisa – rizika i prilika – koje podrazumijeva određena politika ili poduzimanje konkretne akcije. Naravno, nema zamjene za iskustvo stečeno tokom obavljanja određenog posla; ali bez obzira na sve, glasači trebaju čuti nešto više od izlizanih parola i političkih vrijeđanja da bi u novembru 2016. birali na osnovu prezentiranih informacija.

Izborna kampanja će se zahuktati u periodu kada se SAD bude suočavao sa obeshrabrujućim nizom problema. Kako će se pristupiti kineskom stvaranju ne samo činjenica na terenu već i samog terena u Južnom kineskom moru? Hoće li ruska aneksija Krima trajati vječno? Doista, kako Amerika može čvrsto reagirati na rusku agresiju bez odbacivanja dugoročnog projekta o približavanju te zemlje Zapadu? Postoji li alternativa slanju kopnenih snaga nazad na Bliski istok?

Pred američkom javnosti su brojna pitanja o kojim mora razmisliti prilikom odlučivanja o budućnosti kandidata.

Hoće li imati priliku da ta pitanja razmotri na način na koji ona to zaslužuju uveliko zavisi i od samih kandidata.