10 godina od smaknuća Saddama Husseina
John Nixon bivši je pripadnik CIA-e koji je prvi ispitivao Saddama Husseina nakon hapšenja. Donosimo odlomak iz njegove knjige o Saddamu “Debriefing the President: The Interrogation of Saddam Hussein” koja izlazi 27. decembra
Bio sam budan više od 27 sati i totalno premoren, ali vijest koja je stigla digla mi je adrenalin kakav nisam nikad prije osjetio. Posebna jedinica čiji je zadatak bio uhvatiti najvrijednijeg bjegunca na svijetu pronašle su nekoga u nekoj rupi u zemlji – odgovarao je opisu Saddama Husseina, a istovremeno su me šefovi u CIA-i ispitivali do najsitnijih detalja.
Bio je 13. decembar 2003. godine i bio sam u Iraku osam sedmica. Moj posao je bio naći tragove koji će nas odvesti do Saddama i njegovih pristalica. Rat koji se vodio kako bi se srušio Saddamov režim trajao je devet mjeseci, a što se tiče Saddama, on se sve na “priviđanja Elvisa Presleya” – tako smo zvali neuspješan lov na njega sve do trenutka dok vojnici koji su pretraživali farmu blizu Saddamovog rodnog Tikrita nisu pronašli muškarca obraslog u bradu, skrivenog u malom podzemnom bunkeru.
I tada me kod sebe pozvao izvršni direktor CIA-e, Buzzy Krongrad. U njegovom uredu bilo je još nekoliko visokih dužnosnika CIA-e koji su me ispitivali kako ću napraviti konačnu identifikaciju Saddama Husseina. Rekao sam im da Saddam ima plemenske tetovaže na desnoj ruci i zglobu, ranu od metka na lijevoj nozi i da mu se donja usna često spušta na jednu stranu, što je bio tik kojeg sam primijetio nakon što sam prostudirao sate i sate video materijala u kojima je prikazivan Saddam Hussein.
Krongrad me prekinuo i rekao: “Moramo biti sigurni da je to Saddam, a ne jedan od njegovih dvojnika.”
Da je Saddam Hussein imao dvojnike bio je mit, i to stvarno mit koji je slučajno nastao među ljudima koji su radili u obavještajnoj zajednici, pa sam odlučio da na ispitivanju neću govoriti o šupljoj priči od Saddamovim dublerima i koncentrirali smo se na izradu liste pitanja na koja bi samo Saddam mogao odgovoriti. Identifikaciju smo odlučili napraviti na bagdadskom aerodromu na koji je Saddam trebao sletiti te noći kao zarobljenik američke vojske.
U ponoć, nakon dugog čekanja konvoj je bio spreman. Vojnici su dopratili do zone zračne luke u koju je bio zabranjen pristup. Uveli su me u jednu prostoriju i skoro sam ostao bez zraka kada sam ga ugledao. Sjedio je na metalnoj sjedalici na rasklapanje u bijeloj odjeći i plavoj vjetrovki. Čak i kao zatvorenik koji je sigurno znao da mu nije ostalo dugo do pogubljenja zadržao je pomalo arogantan stav.
Prvo sam počeo s njim razgovarati preko prevoditelja. “Postavit ću vam nekoliko pitanja i morate na njih iskreno odgovoriti. Razumijete li me?”, pitamo sa ga, a on je kimnuo glavom.
“Kada ste zadnji put vidjeli svoje sinove žive?”, pitao sam. Očekivao sam da će mi odgovoriti, međutim iznenadio me agresivan odgovor.
“Ko ste vi? Jeste li vi vojni obavještajci? Obični obavještajci? Odgovorite mi. Identificirajte se!”
Primjetio sam njegove tetovaže i kako mu donja usna ‘bježi’. Sada sam još sam trebao provjeriti staru ranu od metka. Ali, bilo je i jako puno toga što smo željeli saznati. Kako je pobjegao iz Bagdada? Tko mu je pomogao? Međutim, Saddam je odgovarao samo na ona pitanja na koja je želio odgovoriti. “Zašto me ne pitate o politici? Mogli bi puno naučiti od mene!”, zarežao je na nas i stalno se žalio kako su se vojnici koji su ga doveli bili jako grubi prema njemu.
To mi je bilo nevjerovatno. To je bio čovjek koji nije dva puta razmišljao kad je želio nekoga ubiti, a sada se žalio zbog par ogrebotina. Podigao je bijelu halju kako bi pokazao ogrebotine i tako sam vidio i staru ranu od metka. Pitao sam ga je li to rana od metka, potvrdio je i to je bio konačni dokaz. Konačno imamo Saddama.
No, sad nas je čekao još teži posao – saznati cijelu istinu o njegovom režimu, a posebno o oružju za masovno uništenje što je bio i povod invazije na Irak. Međutim, natezao nas je s odgovorima.
“Našli ste izdajicu koji vas je odveo do Saddama. Zar niste mogli naći nijednog izdajicu koji bi vam rekao gdje se nalazi oružje za masovno uništenje?”
Nastavio nas je vrijeđati i rekao da su Amerikanci hrpa glupih huligana koji uopće ne razumiju Irak, već ga samo žele uništiti.
“Irak nije teroristička nacija. Nismo imali nikakve veze s Osamom bin Ladenom, nemamo oružje za masovno uništenje i nismo prijetnja našim susjedima. Ali vaš predsjednik Bush je rekao da mu želimo ubiti tatu i da imamo to oružje.”
Potom smo ga pitali je li ga htio koristiti protiv američkih trupa u Saudijskoj Arabiji. “Nikada nismo ni razmišljali o tome da upotrijebimo oružje za masovno uništenje. Koristiti hemijskoj oružje protiv svijeta? Postoji li uopće neko ko ga zna koristiti?”, rekao je Sadam.
https://www.youtube.com/watch?v=DCRm_mhsi-I
Nismo očekivali takav odgovor. Zar je Amerika sve krivo shvatila? Pitao sam ga o ozloglašenom korištenju hemijskog oružja protiv Kurda u gradu Halabja za vrijeme iransko-iračkog rata. Pobjesnio je.
“Ne bojim se ni vas ni vašeg predsjednika. Napravit ću što god treba da zaštitim svoju zemlju. Ali, ja tu odluku nisam donio.”
Nešto mi je govorilo da Saddam djelomično govori istinu. Bio je evidentno bijesan zbog Halabje, ali ne zato jer se koristilo hemijsko oružje, već zato jer je to dalo puno prostora za iransku propagandu. Još me jedna stvar iznenadila. Primjerice, u godinama u kojima sam proučavao Saddama nikada nisam posumnjao u podatak da ga je očuh u Tikritu zlostavljao i tukao. Mnogi ugledni psihijatri koji su proučavali Saddamov lik i djelo bili su sigurni da je zlostavljanje u djetinjstvu jedan od razloga zašto je Saddam bio tako okrutan i zašto je želio nuklearno oružje.
No, tokom ispitivanja Saddam je rekao da je njegov očuh bio najbolja osoba koju je ikada znao.
“Ibrahim Hasan, Bog ga blagoslovio. Da je imao neku tajnu, on bi mi ju otkrio. Volio me više od svog pravog sina, Idhama.” Pitao sam ga još neke stvari u koje je CIA bila uvjerena, pa tako i o našem podatku da je Saddam stalno bio u teškim bolovima zbog leđa i da se odrekao cigara i crvenog mesa.
“Ne znam otkud dobivaš podatke, ali to je pogrešno. Pušim četiri cigare dnevno i obožavam crveno meso.”
CIA-in profil Saddama Husseina također je sugerirao da je Saddam hronični lažljivac, ali da može biti i jako iskren. Naša percepcija da je vladao željeznom šakom također je bila pogrešna. Postalo nam je jasno tokom ispitivanja da zadnjih godina Saddam nije imao pojma šta se događa u Iraku i nije čak ni slutio šta čeka Irak. Sadam je negirao sudjelovanje u napadima 11. septembra u Americi.
“Pa jel’ vidite otkud su ljudi koji su sudjelovali u napadima? Iz Saudijske Arabije. Muhammad Atta, je li on iz Iraka? Nije. Iz Egipta je. Zašto onda mislite da ja imam neke veze s tim?” Saddam je zapravo vjerovao da će ti napadi zbližiti Irak i Ameriku jer je Americi očajnički trebala jedna sekularna država na istoku koja bi joj pomogla u borbi protiv fundamentalista. Bio je totalno u krivu.
Potom nam je rekao da nećemo uspjeti u Iraku, da će naša misija u Iraku propasti. Istorija je pokazala da je bio u pravu, ali tada me zanimalo zašto to misli.
“Jer ne znate jezik, ne znate istoriju i ne znate arapski svjetonazor i način na koji razmišljamo.”
Ne želim reći da je Sadam nevin. Bio je okrutni diktator koji je svoju zemlju uvukao u haos i pokolj. Ali, sama pomisao da je danas na vlasti u Iraku mogao biti stari i pomalo izgubljen Saddam Hussein djeluje kao puno bolja opcija u usporedbi s izgubljenim životima naših vojnika, usponom Islamske države, a da ne spominjem potrošenih tri triliona dolara kako bi se sagradio novi Irak.
