Džeko između kloca i superstara: Raja ti prašta sve osim uspjeha

Već ko zna koji put ponavljam da ne mogu da se otmem utisku da smo mi sa ovih prostora svjetski prvaci u omalovažavanju uspjeha naših ljudi, u traženju dlake u jajetu svakome ko se bar malo odmakao od nekog zamišljenog prosjeka.

Kao vatreni navijač Željezničara sjećam se i prvih fudbalskih koraka Edina Džeke. Valjda navikli na to da je dobar dio tadašnjih fudbalera jedva dobacio do 180 centimetara visine, nekako je Edin sa svoja 193 centimetra malo odskakao od dobrog dijela prvotimaca i navijači su se svojski potrudili da mu nađu adekvatan nadimak. Tako je neko ispalio i riječ “kloc”. Valjda od silne zavisti što je momak visok, što lijepo izgleda i što dobro igra fudbal.

I evo čitam o oduševljenju Bosanaca i Hercegovaca postignutim golom protiv Juventusa, a najviše o oduševljenju Italijana što je jedna takva fudbalska veličina odlučila da nastavi karijeru baš u Romi.

Dečko koji je djetinjstvo proveo u ratnom Sarajevu, momak koji je sa 18 godina krenuo u “bijeli svijet” i igračina koja je ostavila duboki trag u svakom klubu za koji je igrao. Sa 22 godine je bio drugi najbolji strijelac silne Bundeslige, a sa 23 prvi strijelac. Momak koji je trajno ispisao istoriju Manchester Cityja.

Momak koji nas je svojim golovima odveo na Svjetsko prvenstvo u Brazil. Momak koji je najbolji strijelac bh. reprezentacije u historiji.

I opet “Kloc”?

Jer je uspio. Jer je postao neko i nešto. Jer je zaradio novac koji onaj što je izustio tu riječ, neće vidjeti za vrijeme svog života ni na televiziji.

Rijetko ko razmišlja o tome koliko je znoja, a i suza prolio Edin dok nije postao ovo što jeste. Koliko je odricanja u svom životu napravio da postane svjetska fudbalska klasa. Najlakše je sjediti uz kafu kupljenu od džeparca roditelja i omalovažavati onoga koji je uspio.

Podrugljivi nadimci

Svaki dan prođem pored pomoćnog terena stadiona Grbavica. Svaki dan gledam dječake od pet, šest ili sedam godina, od 10 godina, pa i njihove roditelje kako na kiši ispod jedinog drveta bodre svoju djecu. Djecu koja sanjaju da jednog dana postanu Edin Džeko. A od njih stotine, jedan će vjerovatno i postati. Onaj koji bude najviše vjerovao, bude najveći talenat, onaj koji bude najvrjednije trenirao i onaj koji se odrekne onoga čega većina nas ne želi da se odrekne.

I kad uspije, i za njega ćemo naći neki podrugljivi nadimak.

Jer je uspio.

Volio bih znati je li ikad iko čuo da nas je Edin u nečemu obrukao? Da je doveo do toga da se mi Bosanci i Hercegovci stidimo? Uvijek je isticao svoje mjesto rođenja, svoju voljenu Državu!

Nije.

I neće.

Edina možete sresti i u sarajevskom “Aquariusu” kako pije sok sa rajom. Sasvim normalan i ni po čemu se ne može zaključiti da je evropska zvijezda ili da je milioner.

Gledao sam kako ga opsjedaju navijači Rome na putu prema treningu. Samo da ga vide iz blizine, da dotaknu svog idola, da vide je li zaista stvaran… A mi nastojimo da se bavimo njegovom djevojkom, koja je uspjela kao i Edin, da omalovažavamo njihova putovanja na Maldive, kuću u Dubrovniku.

Dvoje lijepih, mladih i uspješnih ljudi, kojima bi (da smo normalni) samo trebali da se ponosimo.

Jer su naši.

Jer su mladi, jer su lijepi, jer su uspješni i kao takvi bi trebali da budu (a i jesu) uzor svakom mladom čovjeku.

Uzor svima

Nije neophodno baviti se fudbalom. Edin treba biti uzor kako se radom, trudom, sposobnošću i željom može postati vrhunski profesionalac u svakom poslu koji radimo.

Uvijek sam presretan kada negdje pročitam da je mladi dizajner iz BiH uspio u svjetskoj automobilskoj industriji, da je neki mladi informatičar uspio u Microsoftu ili da je neki mladi inžinjer uspio u građevinarstvu…

Bio sam presretan kada mi je brat iz Italije poslao poruku da je ponosan jer Amel Tuka za RAI daje intervju i na engleskom, i na italijanskom jeziku.

Zato, Edine, samo naprijed! Tresi i dalje mreže. Pričaj na nekoliko jezika. Putuj širom svijeta. Kupuj kuće gdje god možeš. Sve si to svojim trudom i zalaganjem zaradio. Ništa Ti nije sa neba palo.

Niti su Te izbori obogatili kao neke. Niti još u poznoj mladosti čekaš da Ti mati prinese doručak i ostavi koju marku za cigare i kafu kao što radi dobar dio onih koji omalovažavaju tuđi uspjeh. Valjda je tako lakše živjeti sa svojim neuspjehom.

Želim Ti da nas još puno puta obraduješ, da pokažeš jednom od najstarijih gradova na svijetu kako igra lopte jedan Sarajlija.

Sarajlija koji je najljepše godine svog djetinjstva proveo donoseći vodu, grijući se na komadićima drveta, dijeleći sa drugovima krišku hljeba. Sarajlija koji je ponos svoga grada i svoje države!

Amra i Edine, Amele i klinci iz U16 – i zbog Vas je lijepo biti Bosanac i Hercegovac.