Začarani krug duga i smrti: Kamatari postaju meta očajnih dužnika

Kantonalni sud u Tuzli prihvatio je prijedlog tuzlanskog Kantonalnog tužilaštva te odredio jednomjesečni pritvor 62-godišnjem Zaimu Rizviću iz Tuzle, koji je u srijedu u tuzlanskom naselju Batva hicima iz automatske puške izrešetao 43-godišnjeg Nusreta Suljkića.

Prema nepotvrđenim informacijama, Rizvić je sve priznao u policiji, a navodni motiv za ubistvo je lihvarenje, kojim se Suljkić, inače portir u Uredu za zajedničke poslove kantonalnih organa u Tuzli, godinama bavio, piše Faktor.

Navodno mu je Rizvić dugovao novac, koji nije mogao vratiti, te kad je Suljkić došao po novac, na ovaj se način obračunao s njim.

Žrtvu je stalno zvao telefonom i prijetio mu da će mu pobiti porodicu i poslati ljude da mu siluju kćerku, zbog čega je četveročlana porodica strepila i strahovala

Ovo, nažalost, nije prvi slučaj u našoj zemlji da se slučajevi kamatarenja završe tragično.

Nedavno je Kantonalni sud u Sarajevu potvrdio prvostepenu presudu Općinskog suda u Sarajevu kojom je Emir Isanović, zvani Bole osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora tri godine i 10 mjeseci. On je, naime, oštećenom Z.H. i njegovoj porodici, oduzeo sve što su imali, čak i porodičnu kuću, zbog čega se nesretni čovjek na kraju i ubio. Proglašen je krivim da je počinio krivično djelo iznude i krivično djelo lihvarstvo.

Od početka 2008. do jula 2010. više puta je Z.H. pozajmio novac u različitim iznosima, zahtijevajući zauzvrat da mu na ime duga vraća nesrazmjerno veće iznose novca.

Kako je vrijeme prolazilo, tako su se patnje ovog čovjeka i njegove porodice produbljivale. Zbog pritiska i straha kojem je bio izložen i zbog činjenice da nije imao mogućnosti da vraća visoke kamate, nesretni čovjek je svoju i punicinu bankovnu karticu dao Isanoviću. I to mu je bilo malo pa ih je prisilio i da podižu kredite u različitim mikrokreditnim organizacijama i bankama, što su oni činili te su mu davali taj novac, jer ih je čekao ispred banaka.

Žrtvu je stalno zvao telefonom i prijetio mu da će mu pobiti porodicu i poslati ljude da mu siluju kćerku, zbog čega je četveročlana porodica strepila i strahovala.

Dolazio je nenajavljen u njihovu porodičnu kuću i ponašao se kao da je on vlasnik, a jednom prilikom je i fizički napao Z.H., nanijevši mu povrede lica. Na ime osiguranja od duga od 40.000 KM, odveo je Z.H. kod notara, gdje je sačinjen ugovor kojim od njega za taj iznos kupuje porodičnu kuću koja vrijedi tri puta toliko.

Našavši se u bezizlaznoj situaciji i sa porodicom na ulici, Z.H. se ubio 27. jula 2010. godine. Kao dokaz protiv Isanovića iskorišteno je i pismo koje je njegova žrtva sačinila prije smrti. Ovo je, nažalost, bio klasični primjer bezizlaza u koji dospijevaju ljudi koji su zbog teške ekonomske situacije sve češće prinuđeni na ovakav način zaduživanja.

Klijent se policiji ne može obratiti jer je i sam saučesnik u krivičnom djelu. Takvi ljudi na kraju najčešće ostanu bez ičega, nakon čega izvrše samoubistvo ili naprasno umru od ogromnog stresa, a duga se nikad ne riješe

Kod kamatara se obično zadužuju ljudi koji nisu kreditno sposobni ili koji su toliko zaduženi da više ne mogu uzeti kredit od banke ili mikrokreditne organizacije. U ovu zamku upadaju ljudi koji su toliko zaduženi da više nisu u stanju da vraćaju kredite ili podižu nove. Nakon što iscrpe sve varijante, prinuđeni su potražiti „pomoć“ kamatara, koji jedva čekaju takve „klijente“.

Kamatari novac daju tako što na 1.000 KM obračuna sedmičnu kamatu od 100 KM. Naprimjer, klijent od kamatara posudi 10.000 KM i dogovori se da mu za dvije sedmice vrati 12.000 KM. Klijent, koji je već do guše u dugovima, vjerovatno za dvije sedmice nema taj iznos koji treba da vrati. Kamatar mu tada prolongira rok za još dvije sedmice, s tim da je kamata u međuvremenu porasla, jer mora plaćati penale za kašnjenje, tako da klijent za dvije sedmice duguje još 4.000 maraka.

Do kraja drugog mjeseca dužan je 25.000, a za šest mjeseci 100.000. Tada je klijent već u začaranom krugu, koji uključuje i pritiske, prijetnje, posjete opasnih momaka, takozvanih utjerivača. Klijent se policiji ne može obratiti jer je i sam saučesnik u krivičnom djelu. Takvi ljudi na kraju najčešće ostanu bez ičega, nakon čega izvrše samoubistvo ili naprasno umru od ogromnog stresa, a duga se nikad ne riješe.

Ubistvo čiji je motiv također bio povezan sa kamatarenjem, dogodilo se i u julu 2010. u Živinicama. Tada je, 14-godišnji Renato A. iz tuzlanskog naselja Husino, iz krvne osvete, ubio Sabahudina Mehičića, zvanog Kadrija Lihvar. Ubistvo je počinio kako bi osvetio smrt svog oca Fehima Alića, koji je ubijen u augustu 2009. u dvorištu porodične kuće.

Kod kamatara se obično zadužuju ljudi koji nisu kreditno sposobni ili koji su toliko zaduženi da više ne mogu uzeti kredit od banke ili mikrokreditne organizacije. U ovu zamku upadaju ljudi koji su toliko zaduženi da više nisu u stanju da vraćaju kredite ili podižu nove

Tada je Mehičić u Alićevo dvorište došao radi naplate kamate od Alićevog radnika Edina Pandžića, a nakon toga pozvao je sinove Mikija i Jasmina Hidanovića te suprugu Nerdžidu. U incidentu je ubijen Fehim, za što je Miki osuđen na 15 godina zatvora, dok su Mehičić i supruga te drugi sin također osuđeni za sudjelovanje u tuči. Ubijeni Mehičić inače je glasio za jednog od najopasnijih kamatara u Tuzlanskom kantonu, koji je navodno bio povezan s italijanskom mafijom.

Zbog kamatarenja je u novembu 2011. godine ubijen i Ivan Bušić (75) iz Županje u Hrvatskoj, kojeg je ubica pretukao nasmrt. Odmah nakon ubistva moglo se čuti da je Bušić imao novca, koji je posuđivao na kamatu i da ga je vjerovatno ubio neko od dužnika. To se ispostavilo kao tačno, a slučaj je riješen dojavom iz Orašja.

Naime, da stari Bušić ima novca, svojim je prijateljima u BiH rekao 53-godišnji hrvatski državljanin, mještanin Orašja, koji je ranije poslovao s ubijenim. Kako bi opljačkali Bušića, organizirali su se mladić Mirzet I. (21) iz Koraja i Mahir Pobrić (27) iz Brčkog.

Mirzet je doputovao u Županju i u večernjim satima upao u Bušićevu kuću. Pretukao ga je i ostavio da umre, a novac ukrao i pobjegao. Po njega je u Županju unajmljenim vozilom došao Pobrić koji ga je dovezao do graničnog prijelaza Gunja, a ubica je pješice prešao granicu. Veći dio novca muškarac iz Brčkog je zadržao za sebe, a manji dio dao ubici.