Sarajlija se krije u Splitu: Istina je, ispalio sam šest metaka u njega, ali…

Nikola Džamonja, 33-godišnji Sarajlija, već se dvije godine nalazi na Interpolovoj potjernici, a od 2013. godine je stanovnik Splita.

Prvi put izlazi iz ilegale i za Slobodnu Dalmaciju komentariše situaciju zašto je nedavno u Splitu uhapšen sa škorpionom obješenim oko vrata, u kojem je bilo devetnaest metaka, zašto bježi od bosansko-hercegovačkog pravosuđa i što je sve činio u BiH da ga oni tako intenzivno traže.

– Mene je ovaj događaj sa škorpionom natjerao da javnosti konačno objasnim zašto bježim i zašto se skrivam i odakle mi uopće potreba hodati po Splitu tako naoružan. Dakle da se razumijemo, ja nikoga nikada nisam ubio, nemam nijednu prijavu za drogu ili organiziranje prostitucije nego samo prijave vezane za afektivna stanja u kojima je čovjek spreman svašta učiniti ako ga se šikanira ili nepravedno optuži, ili ako ga se ne poštuje. Ja vam kažem, u devedeset posto događaja u BiH za koje me optužuju, ja nemam veze s tim.

– Kako osim bosanskog imam i hrvatsko državljanstvo, ja bih mirne duše odgovarao za svako ovo djelo za koje me se tereti, ali pred hrvatskim pravosuđem, gdje se mogu izvesti dokazi, a gdje se ipak ne sudi samo na osnovi pretpostavki i nagađanja kao u BiH – otvoren je Džamonja, koji smatra da u BiH ne bi imao pravično suđenje i zato se skriva u Splitu, gdje živi u stanu pokojnog oca Javorka Džamonje, pripadnika HOS-a i nekadašnjeg tjelohranitelja generala Janka Bobetka.

– Nije taj stan moj stari niti tražio niti dobio od države za ratne zasluge nego ga je kupio, ali je dobio taj nesretni škorpion s kojim sam uhićen. Pokojni otac je bio veliki lav i kako je bio teško bolestan, stalno mi je pred smrt govorio da će doći u Sarajevo i likvidirati sve koji mi tamo rade o glavi. Ali ja to nikad nisam htio, ali eto taj škorpion mi je ostao i njega sam nosio radi vlastite sigurnosti, pogotovo što sam mislio da me jedan poznanik iz Splita namješta kako bi me oteli i odveli u Sarajevo.

– A dvije bombe je otac ostavio iza rata u stanu i jednostavno nisam znao gdje ću ih baciti pa su tu i ostale, a moja žena za njih nije ni znala. A da se vratim u BiH i da se odazovem svemu za što me terete, trebalo bi maknuti na desetke ljudi u Sarajevu da ne ubiju mene ili da ne ubijem ja njih – govori Nikola iskreno i otvoreno u prisustvu svoje supruge Anele Džamonja i odvjetnika Željka Ostoje.

– Svi kriminalci u Sarajevu kojima sam ja naudio ili oni meni su u biti bivši konobari, kojima su gazde davale ecstasy da bolje rade, a kada su došli do nekih novaca oni su se prometnuli u gazde kafića i kriminalce. Tako sam i ja svom prijatelju Anelu Ćati posudio neke novce da otvori kafić “Aladin” i kada sam tražio da mi ih vrati, on me počeo najprije sprdati a i potom i prijetiti, jer valjda po njima tada sam bio klinac. Istina je, ispalio sam šest metaka u njega, ali niko ne kaže da je to bila sačekuša ispred moje zgrade na Dobrinji, gdje me čekao on i također jedan moj bivši prijatelj, koji se nije usudio pucati ili mu je pištolj zaštekao pa je pobjegao.

– Sjećam se, bio je katolički Uskrs i da, nanio sam mu teške tjelesne povrede, ali bilo je – ili on, ili ja. I dobio sam za to osam mjeseci zatvora. Zašto nisam dobio više? Pa i sudu je bilo jasno da se radilo o sačekuši i da sam, eto, prekoračio nužnu odbranu. No problem je što je nakon par mjeseci u taj kafić doletjela bomba i opet se mene povezivalo s tim iako postoji momak koji je priznao djelo i za to je odslužio zatvorsku kaznu – govori Džamonja, koji kaže da je i on sam kriv u tim mladenačkim danima za bildanje kriminalne slike o sebi.

– Kada su počeli pisati da smo ja i moja djevojka, sadašnja supruga Anela i još jedna nepoznata osoba ranili sedam ljudi u tom kafiću “Kuća”, kojem je Ćato također vlasnik, ja sam poludio. Sve što se događalo oko Ćate nakon ranjavanja se povezivalo sa mnom i nazvao sam list Dnevni avaz, koji je o tome naširoko pisao i nazivao mene i Anelu bosanskim Bonnie and Clydeom. Rekao sam da sam sve to ja napravio a nisam ništa. Prava je istina da je tada na Dobrinji ranjeno osam ljudi, a ne sedam. Osmi je bio sin osobe visokorangirane u bosansko-hercegovačkom zatvorskom sustavu, i to ranjavanje su svi mediji prikrili. Nisam ranio ni Emira Hodžića pred kafićem “Prego” nekoliko mjeseci prije ove pucnjave, a i to su mi natovarili.

– Osam mjeseci sam se skrivao po Sarajevu da popratim hoće li ko nauditi mojoj majci ili djevojčinoj obitelji, a kada se to nije dogodilo, odlučio sam 2013. otići za Split. Otišao sam iz BiH s 25 kilograma viška i sto hiljada eura u džepu, a danas sam smršao 25 kilograma, a sav novac sam odavno potrošio na goli život. I da mi nije pomoći porodice od moje i ženine strane, ne znam kako bih preživio.

– Kakav sam ja kriminalac bez auta, uhodanog kriminalnog biznisa sa sto kuna (25 KM) u džepu, koji se borio da svakodnevno preživi. Nisam nikakav, moji grijesi su jedino što se nisam u ranoj mladosti bojao nikoga i što nisam cinker i pi..a kao mojih desetak prijatelja iz djetinjstva koji su me izdali i natovarili mi svašta – nešto i što je i što nije – govori za Slobodnu Dalmaciju Nikola Džamonja, kojemu je na neki način drago što je priča sa škorpionom izašla u našim novinama jer je on nakon tog teksta konačno izišao iz “ilegale”.

– Nikakav kontakt sa Željkom Raićem nisam imao niti se mi znamo, tako da ne znam odakle policiji takve konstatacije, a da sam šta napravio, valjda bi me prijavili i uhapsili u Splitu i za to. Jer mene su prijavljivali i kad nešto napravim, ali i kada ne napravim – govori nam opasni momak iz naselja Dobrinja, kojeg Sarajlije nikako da zaborave, ali bi rado on zaboravio njih.

– Ne bavim se ja više ovim ljudima koje novine i vi spominjete, nego se, moj jarane, oni bave sa mnom. I šta je čudno da hodam sa škorpionom?