Zločini iz optužnice “Karadžić” presuđeni više od 20 puta
U protekle dvije decenije Haški tribunal je utvrdio da se u julu 1995. dogodio genocid u Srebrenici, kampanja terorisanja Sarajeva tokom četiri godine te progon nesrpskog stanovništva u većem broju općina u Bosni i Hercegovini. Međutim, genocid počinjen 1992. godine te uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce do sada nisu dokazani.
Sud u Haagu će u četvrtak, 24. marta, izreći presudu bivšem predsjedniku Republike Srpske (RS) i vrhovnom komandantu njenih oružanih snaga Radovanu Karadžiću. Zločini koji mu se stavljaju na teret dokazani su u više od 20 pravosnažnih presuda pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY).
Od ukupno 161 osobe koju je Haško tužilaštvo optužilo, njih 77 su bili pripadnici vojnih, policijskih ili paravojnih jedinica RS-a.
Karadžić je optužen za genocid u Srebrenici i još sedam općina 1992. godine, terorisanje građana Sarajeva, progon nesrpskog stanovništva u 20 općina i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.
U optužnici se navodi da je Karadžić učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu s pripadnicima vojske i policije RS-a, kao i političkim rukovodiocima na lokalnom nivou i vođama srpskih paravojnih i dobrovoljačkih snaga.
Jedan naredbodavac
U Haagu je do sada za zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. godine – kada su snage vojske i policije RS-a ubile oko 8.000 Bošnjaka – osuđeno ukupno 14 osoba.
Tri osobe su osuđene na doživotne kazne zatvora – bivši pripadnici Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) Zdravko Tolimir i Ljubiša Beara, kao i nekadašnji oficir za bezbjednost Drinskog korpusa Vujadin Popović. Ostali osuđenici dobili su ukupno 189 godina zatvora.
Karadžić je spomenut na više mjesta u presudi Beari i Popoviću. Navodi se da je 9. jula izdao naredbu kojom se odobrava zauzimanje tada zaštićene enklave Srebrenica, kao i da je nakon zarobljavanja Srebreničana s Miroslavom Deronjićem razgovarao o njihovoj sudbini.
Ubistva u Srebrenici, kao i progon oko 25.000 žena, djece i starijih, prvi put su okarakterisani kao genocid – presudom Radislavu Krstiću, u kojoj se također navodi da je Karadžić bio vrhovni komandant snaga VRS-a.
– Za čuvanje, prevoz i pogubljenje bosanskih muslimana angažovane su jedinice VRS-a, uključujući pripadnike Drinskog korpusa, odnosno Bratunačke i Zvorničke brigade, te Desetog diverzantskog odreda. Učešće tako velikog broja jedinica pokazuje do koje je mjere proces bio isplaniran, a učešće Diverzantskog odreda konkretno pokazuje da je u tu operaciju bio direktno umiješan Glavni štab VRS-a – stoji u presudi Krstiću, koji je pravosnažno osuđen na 35 godina zatvora.
U presudi Tolimiru navodi se da je Karadžić “jedini mogao naređivati Glavnom štabu VRS-a”.
Kao i za Srebrenicu, Karadžićevo ime se spominje i u presudama za kampanju terorisanja Sarajlija tokom troipogodišnje opsade grada, za što je Haški sud osudio Stanislava Galića i Dragomira Miloševića – koji su u različitim periodima bili komandanti Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a.
U tim presudama se navodi da su jedinice VRS-a oko Sarajeva neselektivno otvarale vatru na grad, što je izazvalo veliki broj civilnih žrtava i osjećaj terora kod građana.
“Za sva vojna lica oko Sarajeva, nema sumnje da je general Galić bio komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa, a da su njemu nadređeni bili komandant Glavnog štaba Ratko Mladić i vrhovni komandant Radovan Karadžić”, stoji u Galićevoj presudi.
Ključna figura života
Najiščekivaniji dio presude Karadžiću odnosi se na optužbe za genocid 1992. godine u Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku. Za zločine u ovim općinama doneseno je 15 pravosnažnih presuda u Tribunalu, ali nikada do sada nije utvrđeno postojanje genocida.
Osim Bratunca, za zločine počinjene u šest općina su pred Tribunalom osuđeni članovi ratnog političkog rukovodstva Republike Srpske Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić, koji su u optužnici protiv Karadžića navedeni kao članovi udruženog zločinačkog poduhvata.
Karadžić se u Krajišnikovoj presudi navodi kao “ključna figura života u Republici Srpskoj”, a spomenut je i u priznanju krivice Plavšićke, gdje stoji da je rukovodstvo RS-a učestvovalo u “najtežoj vrsti zločina, uključujući kampanju razdvajanja po etničkoj liniji, koja je rezultirala ubistvima hiljada i protjerivanjem više hiljada žrtava”.
Vijeće u predmetu “Krajišnik” je utvrdilo da su neki od zločina u Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku dosegli prag genocida, ali nije moglo utvrditi postojanje “namjere kod optuženog da uništi grupu bosanskih muslimana ili Hrvata u dijelu ili u cijelosti”.
Najveći broj presuda Tribunala se tiče zločina u Prijedoru, a Karadžić je naveden kao član udruženog zločinačkog poduhvata u presudi protiv bivšeg predsjednika tamošnjeg Kriznog štaba Milomira Stakića, koji je osuđen na 40 godina zatvora. Uz Stakića, za zločine u Prijedoru osuđeni su i bivši komandanti logora u kojima je zatočeno na hiljade Bošnjaka i Hrvata.
Masovni zločini u Foči razmatrani su u presudama Miloradu Krnojelcu, Dragoljubu Kunarcu te Draganu Zelenoviću, za zločine u vlaseničkom logoru Sušica osuđen je Dragan Nikolić, dok je Karadžić kao dio srpskog rukovodstva koje je učestvovalo u zločinima. Spomenut je i u presudi izrečenoj lideru Autonomne pokrajine Krajina Radoslavu Brđaninu.
Uz sedam općina za koje mu je na teret stavljen genocid, Karadžić je optužen i za zločine protiv čovječnosti u 20 općina – Banja Luka, Bijeljina, Bosanski Novi, Bratunac, Brčko, Foča, Hadžići, Ilidža, Ključ, Novi Grad, Novo Sarajevo, Pale, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Sokolac, Višegrad, Vlasenica, Vogošća i Zvornik.
Uz presude Brđaninu, Krajišniku i Plavšić, gdje su obrađeni zločini u nekim od općina, Tribunal je za zločine u Višegradu osudio Milana i Sredoja Lukića, kao i Mitra Vasiljevića, dok su za zločine u Brčkom osuđeni Ranko Češić i Goran Jelisić.
Posljednji dio optužnice protiv Karadžića odnosi se na uzimanje posmatrača UNPROFOR-a za taoce 1995. godine. Ova tačka nije razmatrana niti u jednoj od ranijih presuda Tribunala.
