Medalja i dres Edina Salaharevića u Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida

Edin Salaharević, najperspektivniji mladi košarkaš bivše Jugoslavije, u septembru 1992. godine sa svojim ocem Muhamedom odveden je u zloglasni vlasenički logor Sušica. Zločinci su ga mučili i ubili u 19. godini života, a njegovi posmrtni ostaci su pronađeni u nekoliko masovnih grobnica. Njegov mlađi brat Nedim predao je Edinov dres i zlatnu medalju Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995, prenosi Anadolu Agency (AA).

˝Moja majka Hatidža i ja ovom muzeju poklanjamo Edinovu zlatnu medalju i ´Slobodin´ dres s brojem šest, jer je on taj broj nosio. Muzej nama, preživjelim žrtvama, mnogo znači jer nam na neki način vraća dostojanstvo i ohrabruje nas da se sa svojim bolom nosimo, borimo i da putem našeg glasa i poruka što više zločinaca stigne kazna za sva zlodjela koja su nanijeli našim najmilijim i nama˝, izjavio je Nedim prilikom predaje predmeta.

Edin, koji je igrao u tuzlanskoj ˝Slobodi˝ s kojom je u martu 1992. godine postao juniorski prvak Jugoslavije, pripremao se za odlazak na okupljanje mlade jugoslovenske reprezentacije koja se spremala za put na Evropsko prvenstvo u Poljsku. Krajem marta imao je slobodne dane pa je odlučio svojim dolaskom u rodnu Vlasenicu iznenaditi roditelje i s njima provesti bajram.

Njegovi bivši saigrači i treneri i danas žale što ga nisu spriječili u namjeri da ode u Vlasenicu.

Edin Salaharević

˝Naša je porodična sreća trajala do 21. aprila kada su tenkovi JNA, odnosno Novosadskog korpusa, zajedno s našim komšijama Srbima okupirali grad. Taj je dan Vlasenica umrla, kao i naši bezbrižni dječački dani. Stanje je bilo donekle i podnošljivo do sredine maja kada vlast u potpunosti preuzimaju naše komšije, Srbi, i kada nastupa potpuni pakao za vlaseničke Bošnjake. Kada god bismo pokušali izaći iz Vlasenice, lokalni Srbi, odnosno naše komšije, Edinu to nisu dopuštali. Nama bi rekli da idemo, ali njemu nisu dali, pa smo se onda svi vraćali. Pripadnici te specijalne jedinice bili su Edinovi drugovi koje je on dovodio u Tuzlu na utakmice, davao im patike i dresove…˝, započinje Nedim priču o tome šta su doživljavali početkom rata.

Od kraja maja do septembra Bošnjaci Vlasenice doživljavali su svakodnevne provokacije i prijetnje, odvođenja i ubistva.

Bili su u kućnom pritvoru, a na vratima porodične kuće Salaharevića, koja se nalazi preko puta pijace i pored koje je bila kuća u kojoj su silovane i desetogodišnje djevojčice, bila je zalijepljena poruka da je ˝riječ o objektu u kojem stanuje porodica koja se mora držati pod posebnim nadzorom˝.

“Te naše, nazovimo ih komšije, a zapravo su zločinci, kada god su htjeli, ulazili su nam u kuću i radili ono što im je bilo volja. Maltretirali su nas i provocirali, a Edi su uvijek govorili:´Što si igrao košarku, igrao si´. U tome je prednjačio ratni zločinac Predrag Bastah, koji je osuđen na 22 godine zatvora. Sjećam se da bi poslije tih mučenja moj brat govorio: “Daj Bože da ja ikad više vidim ´Mejdan´ (sportski centar, op.a), a da mi je makar još jedan sekund da izađem pred najbolju publiku i s Mulom (Damir Mulaomerović, op.a) zaigram u najdražem dresu´. Osim što je volio košarku, Edo je pobjeđivao na općinskim i regionalnim takmičenjima u skijanju i atletici. Do dolaska kući, u Tuzli je pohađao Mašinsku školu, pa je tokom kućnog pritvora, između upadanja u naš dom i maltretiranja, vrijeme provodio rješavajući zadatke iz matematike i fizike. No, 11. septembra zlikovci su u našoj ulici počeli ubijati svakog koga bi zatekli u kući˝, sjeća se Nedim.

Salaharevići su iskoristili njihovu nepažnju i, navodi Nedim, sakrili su se u veliko grmlje u komšijinoj avliji. Kada je shvatio da ih nema u kući, Bastah je, priča Nedim, ispalio rafal u zrak, a stojeći u njihovoj avliji, glasno i ljutito je poručio da ˝nijedan Salaharević neće ostati živ˝.

˝Bili smo još malo tu u grmlju dok nisu otišli, a tada se mama vratila u kuću da uzme nešto hrane, odjeću i dokumente. Iako nije bilo hladno, donijela nam je zimske jakne, koje smo obukli jer smo znali da će nas tući ako nas uhvate, pa bi jakna, mislili smo, ublažila udarce. Edo je imao i ´Slobodinu´ trenerku na sebi. Nismo imali nikakvog izbora. Ako ostanemo u kući, mučit će nas i ubiti. Ako krenemo preko šume, opet će nas uhvatiti jer ih je bilo svuda i iz našeg mjesta ni zec nije mogao pobjeći. Put života nije postojao, bila je samo prečica do smrti. Kada smo vidjeli da preživjele komšije idu prema logoru, krenuli smo s njima, računajući na to da će doći Crveni krst i da će popisati zarobljenike˝.

Kada su došli pred logor Sušicu, porodica je, priča Nedim, razdvojena. Brata i oca su mu poveli na jednu stranu, a njega i majku na drugu, prema autobusima koji su ih trebali odvesti u Kladanj.

˝Pritrčao sam bratu i snažno sam ga zagrlio. Plakao sam. Mislio sam, ako to vide, da će se njegovi drugovi sažaliti i da će ga pustiti. Međutim, pukšama su nas razdvojili, a tada se pojavio Bastah i uhvatio me za ruku, te me poveo iza logora. Dok je majka plakala i molila ga da me pusti, govoreći da su joj jednog sina uzeli, on se luđački smijao i prijetio mi je. Kada me doveo iza logora, gdje sam vidio nekoliko tijela ubijenih ljudi, pojavio se jedan dobrovoljac, koji je pričao ekavskim naglaskom. Stao je između nas i uspio me odbraniti, govoreći Bastahu da ´pusti dete´. Kada me otrgnuo od njega, rekao mi je da trčim u autobus kojim su žene i djeca trebali biti deportovani u Kladanj˝, prisjeća se Nedim.

Sa većom grupom žena, djece i staraca doveden je do jedne livade, gdje su ih zločinci pustili i pokazali im u kojem pravcu da prečicom idu prema Kladnju. No, nisu im rekli da je livada minirana. Noseći u rukama svu imovinu koja im je stala u nekoliko najlonskih kesa i djecu u naručju, ljudi su preskakali preko zategnutih najlonskih konopaca i mina, a samo djelić nepažnje mogao bi biti koban za više njih. Svi iz grupe su preživjeli.

Kada su se nakon dugotrajnog pješačenja pojavili na teritoriji koju je pod kontrolom držala Armija Republike Bosne i Hercegovine, vojnici se nisu mogli prestati čuditi, jer, objasnili su im, ko god je pokušao preći tim putem u zadnje vrijeme, nije preživio.

Godinama poslije, majka Hatidža i Nedim tragali su za Muhamedom i Edinom.

˝Do nas su dolazile razne informacije, a između ostalih i te da Edo živi i radi negdje u Srbiji. Krajem rata, nadali smo se da je to tačno, jer smo znali da je bilo više intervencija i pokušaja iz Srbije da se Edo spasi. Međutim, kasnije se ispostavilo da su to bile planirane laži vlaseničkih zlikovaca. Kada sam poslije rata išao u Vlasenicu, očevi bivši prijatelji i Edinovi drugovi pitali su me za njihovo zdravlje ili gdje Edo igra, za koga je potpisao ugovor… Zapravo, željeli su prikriti ono što su znali jer su bili aktivni učesnici našeg progona i mučenja. Edu smo identificirali u aprilu 2009. i tada je ubijeno i nemogućih jedan posto nade koju smo majka i ja imali da je živ. Uvaženi doktor Vedo Tuco utvrdio je da je ubijen u najtežim mukama i da su se iživljavali nad njegovim mrtvim tijelom˝, navodi Nedim, dodajući da je ˝preko noći ostario zbog brige kako majci, inače srčanom bolesniku, saopćiti da je Edin identificiran˝.

Na dženazi obavljenoj 2009. godine u kabur su spustili tabut sa nekoliko kostiju mladića koji je za života bio pravi gorostas, s visinom od 205 centimetara. Ove godine na Edinovom su mezaru umjesto drvenih, privremenih, postavljeni bijeli, mermerni nišani.

˝Moj je brat ukopan na mezarju Rakita u Vlasenici, koje samo zid dijeli od igrališta na kojem je napravio prve košarkaške korake. Teško mi je svaki put kada odem na mezarje, a također još je tužnije što u Vlasenici skoro na svakom koraku susrećem zlikovce koji su zbog ratnih ´zasluga´ danas ´ugledni građani´ u tom mjestu˝, završava Nedim.