Životna priča Pere Gudelja: Sve je počelo iz Fis dura
Od kuće bih ponio orahe, lješnjake, kruške i sve ono što sam mislio da se nekom može prodati. Preprodavao sam svojim prijateljima i eto Peri novca za sendviča, a poslije sam počeo i “štekati” jer sam trošio jako malo!
Tako je svojedobno svoju životnu priču započinjao poduzetnik iz Viteza i vlasnik nadaleko poznate i vrlo profitabilne kompanije Fis Pero Gudelj, koji danas proživljava najveće životno iskušenje – bori se za život nakon pokušaja samoubojstva, koji još nije službeno potvrđen jer se čeka nalaz parafinske rukavice koja se vještači u Sarajevu.
Ali, s obzirom na ono što su istražitelji zatekli na mjestu tog tragičnog čina te na dva oproštajna pisma sve upućuje na to da je Gudelj ipak sam digao ruku na sebe.
Dramatični dani
Posljednji dramatični dani i bitka za život Pere Gudelja iznenadili su i šokirali javnost, a njegova porodica, prijatelji i poznanici nadaju se i vjeruju da će se Pero ipak oporaviti.
Izvori Dnevnog lista govore da je Gudelj uprkos vrlo teškoj ozlijedi glave u petak davao ohrabrujuće znakove oporavka pa čak i da je povremeno došao svijesti i davao znakove komunikacije.
To bi, nadaju se njegovi prijatelji, moglo značiti da se “žilavi” poduzetnik nije “pustio”, već da se uprkos pokušaju samoubistva, ipak žestoko bori za život.
– Tako mu i priliči. Čitav život se bori, sve što je uspio u životu postigao je svojim rukama i ‘žicom’ za biznis. On je jednostavno toliko volio život da i dalje ne mogu vjerovati kako je bio u stanju sam na sebe podići ruku, bez obzira na sve probleme koji su ga pritisnuli u posljednje vrijeme kazao nam je jedan njegov prijatelj.
A “priča” o problemima zadnjih dana je koliko hoćeš. Od bračne nevjere Perine supruge Snježane s jednim od Perinih poslovnih partnera, preko nevjere sa sinom poslovnog partnera, do ucjena i reketa koje je vlasnik Fisa dobivao od brojnih lokalnih kriminalaca s kojima se “uspješno” nosao čitav život. Premda je većina medija navodila da sadržaj oproštajnih pisama upućuje na to da se na najveće moguće duševno rastrojstvo odlučio zbog porodičnij problema, saznajemo da sadržaj pisama ne može potvrditi kako je to bio ‘okidač’.
– Pero je ostavio dva pisma. Odnosno, u prvom, koje je pronađeno u njegovom Mercedesu samo je opisao gdje se nalazi “glavno” pismo. Nije riječ o oporuci kako su neki objavili. On je dakle samo opisao da je “glavno” pismo ostavio na ormariću u spavaćoj sobi porodične kuće. U tom drugom pismu nema apsolutno nijedne ružne riječi. Što je iznenađujuće, s obzirom na ono što se zadnjih dana pisalo po medijima, Pero je u pismu o supruzi Snježani pisao u superlativima. Bez bljuvotina, sve same pohvale za dugogodišnji zajednički životni put. Čak joj se zahvalio i na dobrom odgoju djece, kazao je izvor blizak istrazi.
Nadamo se da će motive osobno razjasniti upravo Gudelj pa ma kako bili mučni životni trenutci koji su ga natjerali da puca sebi u glavu.
Od sela…do sela
Perina priča kreće iz rodnog sela Gornja Večeriska kraj Viteza. Odatle je učinio i prve korake u biznisu, prvo one ‘male školske’, potom i nešto veće, da bi mu se višegodišnja upornost na kraju isplatila u višemilionskim iznosima.
Od sela do škole u Vitezu bilo je osam kilometara pa su djeca na tom putu znala i ogladnjeti…
– Moji prijatelji, ma čini mi se svi odreda, imali su novac za sendvič, samo ja nisam jer su mi roditelji bili siromašni ili još možda bolje, kako političari danas govore, ekstremno siromašni. Međutim, valjda takva narav, nerv koji sam od nekoga povukao, bilo je u meni te neke trgovačke krvi, govorio je Gudelj u prijašnjim uvijek zanimljivim medijskim istupima.
– Od kuće bih ponio orahe, lješnjake, kruške i sve ono što sam mislio da se nekom može prodati. Preprodavao sam svojim prijateljima i eto Peri novca za sendviča, a poslije sam počeo i “štekati” jer sam trošio jako malo!, govorio je Pero.
Božić i Nova godina bili su također prilika da se – što bi rekao Rojs – “nešto jami”. Pero je prodavao jelke iz očeve šume, od prodaje jedne jelke imao je džeparac i po deset dana.
Naravno, stasavanje i razvoj zahtijevaju više apetita pa je srednjoškolac Pero uštedio nešto novca koji je odlučio pokazati trgovcima na čuvenom buvljaku Ponte Roso u Trstu. Kupnja u Trstu osamdesetih godina bila je pomodarski hit, a oni koji su imali novac najčešće su kupovali, a to kasnije preprodavali.
U to doba kao ‘halva’ su išle najlon košulje, lutkice iz Trsta koje trepću očicama koje su ukrašavale bračne postelje, šuškavci, tanki kišni mantili od šuškavog sintetičkog materijala u svim bojama, ukrasne gondole od crne plastike sa zlatnim obrubima, traperice, plisirane suknje, cipele “na špic” i plišani psi koji mašu glavom i stavljaju se na zadnji unutarnji dio automobila.
Harmonika na prvom mjestu
Finansijski dobrostojeći biznismen koji nekad od posla ne zna kako se zove, najudobnije se osjeća u “koži harmonikaša” i kad bi, govorio je, birao kako da ga oslovljavaju direktor ili harmonikaš, uvijek bi izabrao ovo potonje.
Direktor – harmonikaš često je navraćao i u sarajevske dućane da od odjeće probere nešto za sebe i svoju suprugu, iako se FIS ‘prolama’ od artikala od igle do lokomotive, uprkos nekad i 15-satnom radu i ogromnom bogatstvu ne bježi ni od fizičkog posla.
Njegove komšije nerijetko su ga mogli vidjeti s lopatom i čizmama “rudarkama” u njegovom voćnjaku. Njegova poslovna politika svodi se na jednostavnu filozofiju da je na deset artikala bolje zaraditi po deset feninga, nego na jednom, koji ćete jedva prodati 20.
U jednom od intervjua sa smiješkom se sjećao da je jedne prilike u Kini kupio milion upaljača koje je rasprodao za tili tren jer ih je s obzirom na veličinu narudžbe kupio jeftino, jeftino prodao i ipak, dobro zaradio.
Strategija da kupuje i prodaje jeftino rezultirala je kupovnim “boomom” tako da je poslije Trsta poslovnu lađu usmjerio u Istanbul, a kasnije Kinu.
Zapanjujuće brojke
Brojke i historija kažu da Gudelj u FIS-u zapošljava oko 3000 radnika. Ova kompanija raspolaže s 300.000 kvadratnih metara prostora na kojem su smještene hale s trgovinama i proizvodnim pogonima. U tim je pogonima 250.000 artikala, dobro ste pročitali. Svaštar Pero ima i dvije farme s po 300 krava i svinja, što je u svaštarskoj bilježnici rezultiralo ukupnim prihodom od 248 milion maraka.
Za one koji nisu odveć ‘zaljubljeni’ u nacionalizam i podatak da su se u prostorije FIS-a počeli “useljavati” Bošnjaci, a poslije i Srbi, što je, budimo iskreni, u najmanju ruku hrabar potez.
Zapravo od samog početka, kad je kao Formula 1 startao na poslovnu pistu, Gudelj se uvijek vodio onom čuvenom izrekom iz filma “Sjećaš li se Dolly Bell: Svaki dan u svakom pogledu sve više napredujem.”
Svijetli primjer
Bez suvišnog elaboriranja i seciranja poslovnih etapa Gudelj je očigledno svijetli primjer čovjeka koji je bez ičije, a posebice neke državne pomoći, ali i zahvaljujući “dušmanskom radu” uspio postići uspjeh koji se može usporediti s poslovnim karijerama mnogih poslovnih Europljana ili, svejedno, Amerikanaca, Japanaca.
Razlika je jedino u tome što je on to postigao u posve drukčijem ambijentu gdje su takvi uspjesi svojevrsna rijetkost.
Tih, umjeren, uvijek u hodu ili što bi u narodu rekli k’o navijen, bez “visokog garda” toliko svojstvenog oholim novopečenim bogatunima i tajkunima, Pero Gudelj, vlasnik trgovačkog čuda iz Viteza, poslovne imperije kakve se ne bi postidjeli ni poslovniji Amerikanci, uprkos silnom bogatstvu i moći koja uz to ide nekako “pod ruku” ostao je i dalje čovjek iz naroda.
Harmonikaš, hemičar i osoba koja još uvijek stameno hoda, ne po oblacima, nego po zemlji, Gudelj je jednostavno osoba koja je imala hrabrosti i vizije iskoristiti svoju poslovnu žicu. Po mnogim detaljima jedinstven poslovni lik, koji u svojoj bogatoj poslovnoj biografiji ima upisanih i osam godina radnog staža u tvornici eksploziva u Vitezitu, u anale poslovnih bh. odnosa ući će i kao neko tko je zapravo u veliki biznis krenuo od kafića, a biznis logistika su mu bili obična harmonika “dugmetara” i rodbinska pomoć.
“Sveta” harmonika
Zahvaljujući prebiranju po dirkama od kojih je zaradio ondašnjih 120.000 maraka početnog kapitala, Gudelj, koji je posve originalno, firmi ime dao po Fis duru iz kojeg je počinjao svirke, a ne po prezimenu kako većina kod nas to radi, kupio je poslovni prostor i otvorio kafić. Poslije je, naravno, “legla” i videoteka tadašnji pomodarski hir mlađeg naraštaja.
Da je Gudelj od početka dobro znao što radi i u što se upušta, govori činjenica da je u svom, u to doba kultnom kafiću, imao četiri televizora s ondašnjim “svemirskim izumom” – satelitskim programima.
Kako se baš svaki dan ne pokreće “novi pos’o’”, Pero se u jednom od intervjua za Dnevni list prisjetio kako je satelitsku antenu platio pet i pol hiljada njemačkih maraka, što je onda, a za neke bome i danas veliki novac, ali se isplatilo. Isplatilo se jer takvog ugođaja nigdje nije bilo, što su gosti koji su kod Pere dolazili kao pčele u košnicu znali cijeniti.
I danas u glavi ovog u suštini skromnog čovjeka prođe film da je u zlatna vremena, kako on naziva razdoblje vladavine Ante Markovića, u svom kafiću imao prvu videoteku s čak 115 videorekordera u kojima su presnimavani filmovi. Na ovoj lokaciji ili što bi rekli ‘Made in Gudelj’, oformljena je prva privatna televizija u ondašnjoj Jugoslaviji, a posao našlo 60 mladih ljudi.
S velikom zebnjom, rastrganim mislima i svaki tren “važući situaciju” neposredno nakon okončanja rata na životno-poslovnom putu, umalo nije prevagnula opcija “ispaliti se” u inostranstvo.
Srećom po radnike koje će kasnije zaposliti i po bh. poslovni imidž predomislio se jer je, kaže, dobro znao da nekadašnji radnici od njega čekaju ponovno se “vrnuti”…
Baš kao što su ga tada čekali, čekaju ga i danas. “Vrni” se Pero…