Živio u šupi i skupljao za traktor: Esnafova životna priča je za primjer svima (FOTO)

Kad se prije 15 godina Esnaf Salihović vratio u bratunačko selo Voljavica dočekalo ga je samo zgarište nekadašnje kuće, koja je tokom rata spaljena do temelja. Tokom prve dvije godine, po povratku, sa suprugom Adnanom i tada dvogodišnjim sinom Ibrahimom živio je u drvenoj šupi, sve do 2004. kada je obnovio kuću.

Presudni trenutak je bio kad je uštedio od invalidnine i kupio traktor, kaže Salihović, koji je ratni vojni invalid s visokom amputacijom noge.

Salihović je najprije preživio pakao aprila 1992. u Bratuncu, kada su jedinice JNA i srpske paravojne snage krenule u progon bošnjačkog stanovništva u gradu i okolnim selima. Utočište je našao u Srebrenici, gdje je bio sve do jula 1995. i ulaska Mladićevih trupa u grad.

Kaže da nije bilo lako živjeti, zaspati mirno, nakon svega, a kamoli se vratiti „gdje su nam toliki bližnji pobijeni“. Ističe da je glavna bila snaga volje.

– Vratili smo se ovamo gdje su mezari naših očeva i gdje će naša djeca ostati i živjeti na ovoj zemlji. Ona je nama sve, i smrt i život, i tuga i veselje. Druge nemamo, ovo je naša djedovina i želimo ostati ovdje – priča Salihović.

Najstariji sin Ibrahim sada ima 17 godina, a po povratku u Voljavicu Esnaf i njegova supruga Adnana su dobili još dvoje djece – kćerku Aldijanu, koja ima 12 godina, i najmlađeg Emira koji ima samo pet godina. Ibrahim je pri kraju školovanja u Srednjoškolskom centru u Bratuncu, kao i Aldijana koja pohađa Osnovnu školu “Vuk Karadžić”. Osim školskih obaveza pomažu roditeljima oko poslova u domaćinstvu, koje revno održavaju.

Porodica Salihović je osigurala egzistenciju kada je na javnom pozivu Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica dobila 15 junadi. Do danas su taj fond povećali vlastitim naporima na 25 grla. Esnaf kaže da je za razliku od nekih drugih stvari, stoka više investicija nego donacija, jer ima potencijal da se širi.

– Kada dobijete ciglu ili crijep, to dobijete jednom i oni se ne množe. Mi smo, hvala Bogu, danas na 25 grla. Trebalo je dosta rada i umora da se dođe dotle, a i da se održava to. Žao mi je što se kod dvojice ili trojice ljudi desilo da su se neka od grla razboljela. Žao mi je i ljudi, koji se raduju tome što su se nekom krave razboljele i što pokušavaju politički profitirati na tome i samo žele da povratnicima crknu krave – kaže Salihović.

Dodaje da „ako se to desilo dvojici ili trojici, pa nije svima nama koji smo dobili tu stoku i živimo od nje“.

– Kada imate stoku, svako zna da morate brinuti o njoj. Ljudi o kojima se niko ne brine se razbole, a kamoli krave. Ne znam jesu li neki očekivali da Ramić (federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica Edin Ramić, op. a.) nakon što im ih je dodijelio, brine o tim junicama i dalje. Nadam se da nisu. Da se neki raduju kad su nam zdrave krave koliko se raduju kad su nam bolesne, bilo bi bolje i nama i njima – ističe Salihović.

Prema popisu iz 1991. općina Bratunac je imala 33.619 stanovnika, od čega su većinu činili Bošnjaci, njih 21.535 (64 posto), dok je srpsko stanovništvo brojalo 11.475 (34 posto).

Na posljednjem popisu, 2013. Bošnjaka je bilo 7.803 (38 posto), dok Srbi čine većinu s 12.350 (60 posto).

Na pitanje šta očekuje od političara iz Sarajeva, Salihović kaže da očekuje da „bar ne odmažu, i traže dlaku u jajetu, ako nisu u moći da pomognu ili ne umiju“.

– Neki kažu da se okrenemo budućnosti i ne gledamo u prošlost. Mislim da trebamo biti optimisti i biti pozitivni, ali da pamtimo prošlost. Garant našeg opstanka i života jeste da nikad ne zaboravimo pobijene, naše žrtve. Nakon onog zlog vremena, hoćemo da rađamo ovdje novi život i da bude vriska djece i miris sijena, huk potoka i graja mehanizacije koja ne pravi ili otkopava masovne grobnice, već obrađuje polja i oranice. Bosne će biti koliko bude Bošnjaka u Podrinju, a ima nas, hvala Bogu, i bit će s novim generacijama sve više – zaključuje Salihović u razgovoru za Fenu.