Ženski “ustanak” u BiH

Međunarodni dan žena ove godine obilježio je nesvakidašnji događaj, svojevrstan eksces na bh. političkoj sceni. Žene Socijaldemokratske partije BiH (SDP BiH), doduše šačica njih, izrazile su javni protest, a sljedeći dan izašle i na ulicu zbog odluke Kantonalnog odbora stranke da Kenana Magodu, SDP-ovog zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo i predsjednika Upravnog odbora Rukometnog saveza BiH, predloži za ministra u Vladi Kantona Sarajevo.

Piše: M. DUHAČEK/ Fokus.ba

Dio SDP-ovki je digao glas protiv kolega koji, kako navode, vedre i oblače Odborom, zato što su kadidovali osobu koja je dovedena u vezu sa nasilništvom u porodici.

Podsjećamo, iz Tužilaštva KS ranije su naveli da su protiv Kenana Magode postojale dvije prijave 2017. godine, ali da je slučaj okončan jer prijaviteljica nasilja naposljetku nije željela svjedočiti. U prvobitnoj objavi bivše supruge Kenana Magode na društvenim mrežama, u kojoj je navela da je trpila i trpi nasilje od bivšeg supruga, objavljena su i rješenja Općinskog suda u Sarajevu kojima su izrečene mjere zabrane približavanja žrtvi nasilja Dinki Hasičić te zabrana uznemiravanja i uhođenja na period od jedne godine.

Kenan Magoda je kandidat za ministra u Vladi KS

„Prišao joj je rekavši: ‘E sad ću te ubiti’, uhvatio za vrat i tom prilikom ju je udarao glavom o zid, a potom uhvatio za ruku i bacio na pod. Nakratko je izgubila svijest, a kada je vidjela da se nalazi u haustoru zgrade, bosa i u pidžami je izašla trčeći da se udalji iz zgrade kako je muž ne bi vidio te pozvala svoje roditelje, koji su pozvali policiju, sa kojima je otišla u stan da se presvuče, a zatim sa roditeljima i bratom do KUM-a Bolnice Koševo gdje joj je ukazana ljekarska pomoć“, navedeno je u Rješenju Općinskog suda u Sarajevu koje je objavila Dinka Hasičić.

Prema pisanju Žurnala, tek iz sudskih dokumenata koje je objavila Dinka Hasičić javnost je mogla saznati da je Kenan Magoda ranije osuđivan. Magoda se na sudu branio tvrdnjom da je rehabilitovan i da mu je krivično djelo brisano iz evidencije.

Nikšić: „Slučaj Magoda ne postoji“

“Mi ne želimo da optužujemo ikoga, ali ne želimo ni da u naše ime na ministarsku poziciju sjedne neko iza koga su repovi porodičnog nasilja”, poručila je na protestu istaknuta članica SDP-a Besima Borić, pa dodala da “Sud ne izriče bezveze mjere – zaustavljen je proces, žena je odustala, nije htjela da svjedoči. Pita li se ko zašto ne svjedoči”, postavila je opravdano pitanje Borić.

Protest je to kakvom do sada nismo svjedočili – da se članice stranke ograde od (loših) odluka kolega na pozicijama moći. Međutim, stranački muškarci su složni, do njih zasad ne dopiru legitimne zamjerke kolegica u odabiru kandidata za ministra, jer tzv. strukturno nasilje nad političarkama, koje se ogleda u marginalizovanju žena i njihovog mišljenja unutar stranaka, u bh. politici je itekako prisutno.

Tako predsjednik SDP-a Nermin Nikšić kaže da za njega “slučaj Magoda ne postoji” te da je “razgovarao s Kenanom, čuo njegovu stranu priče, ali i vidio dokumentaciju koja demantira sve optužbe”. Koliko mu bespogovorno vjeruje, uprkos dvije presude o zabrani prilaska bivšoj supruzi i njenoj potresnoj objavi u kojoj piše šta je sve preživjela, pokazuje i Nikšićeva izjava da će se “boriti protiv stavljanja ljudi na stub srama bez jasnih dokaza i argumentacije”.

Adnan Šteta, predsjednik Kantonalnog odbora SDP-a, takođe je stao u odbranu Magode, uz pojašnjenje da je on “jedan od dobrih kadrova SDP-a, bio je uspješan direktor ZOI-ja, predsjednik Turističke zajednice te ima uspješnu karijeru u realnom sektoru (…)“.

„To što mu se spočitava nije istina”, kategorično će Šteta, ne obazirući se previše na teške optužbe koje se stavljaju na teret njegovom kolegi, kao ni na činjenicu da stranačke kolegice ne žele da Magoda postane jedno od njihovih zaštitnih lica u KS. Jer, prema Šteti, očito, njihovo mišljenje je nevažno.

Kulturno nasilje

Jedna od žena na protestu ispred zgrade SDP-a bila je i novinarka, aktivistica i direktorica Fondacije Infohouse Dženana Alađuz, koja je rekla da su 8. marta “marširale za sve nas, za sve žene, protiv nasilja, tlačenja, izrabljivanja i ponižavanja”.

“Dok smo mi marširale, stranka koja se smatra stubom ljevice u ovoj zemlji, Socijaldemokratska partija, za sarajevskog ministra kulture i sporta postavlja siledžiju – nasilnika u porodici. Žene iz te stranke danas su se javno pobunile protiv toga. Hvala im. Ali moramo ustati svi mi”, poručila je Alađuz uoči protesta.

Dženana Alađuz; Foto: Instagram/ infohouse.ba

Korijeni visoke tolerancije na optužbe za nasilje u bh. društvu, posljedično i u politici, su seksizam, mizoginija i omalovažavanje, tzv. kulturno nasilje koje je duboko ukorijenjeno u našem patrijarhalnom društvu. Modus operandi je da se optužbe sistematski ignorišu, opravdavaju, postavlja pitanje da li je žrtva nečim sama izazvala napad, te da se vrijeđaju i omalovažavaju žene koje ga prijave, a i one koje ga osude. Stoga ovaj ženski “ustanak” ima još snažnije značenje – dolazi u kritičnom trenutku za bh. društvo, pokazuje solidarnost, ali i da možemo i trebamo bolje.

Dug istorijat nasilja nad ženama

U razgovoru za Fokus.ba Alađuz je ranije rekla da zna mnoge političarke koje su se bunile unutar svoje stranke, te ustajale protiv seksizma i mizoginije, ali nisu željele s “prljavim vešom” izlaziti u javnost.

“Ja njih razumijem, njih je stid tuđeg stida”, kaže bh. aktivistica za rodnu ravnopravnost.

Ocjenjuje da je razlog šutnje često taj da u javnost ne ode još gora slika o partiji nego što jeste: “Niko nije budala. Svi mi vidimo da nas vode polupismeni, mizogini muškarci koji žene ne cijene ni u kući, ni u stranci, ni na poslu, ni na ulici. I onda one pokušavaju da sačuvaju obraz tih stranaka koliko god mogu”.

Mnogi od tih seksističkih, mizoginih i omalovažavajućih ispada završe u medijima, jer se odigravaju na sjednicama i pred očima javnosti. A koliko je tek onih koje kamere ne zabilježe. Sjetimo se samo nekih od svježijih primjera, poput analize odjeće ministrice u Vladi KS Aleksandre Nikolić, kada ju je tadašnji kolega Dževad Poturak (SBB) optužio da je na sjednicu došla “neprimjereno obučena”, kao da je “pošla na plažu”, te da joj “još samo fale krtola i paradajz da ga stavi pored sebe”. Ili kada su zastupnici Naše stranke, Sabini Ćudić, na sjednici u Parlamentu FBiH kolege iz SDA i DF-a poručili da “ona nije mjerodavna da kometariše, niti joj neko to daje za pravo”, a zatim spočitali da njena “facijalna ekspresija pokazuje da je osoba koju je nemoguće voljeti, pa i politički”. Ili kad predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik poruči tadašnjoj šefici diplomatije Biseri Turković da joj je “svaka za šamara”, jer je osudila dodjeljivanje ordena Vladimiru Putinu.

“Mislim da se žene u političkim strankama, a i mi, trebaju prestati stidjeti njihovog stida i staviti ih na stub srama. Ja vam pripadam vjerovanju da što čovjek misli, to i kaže. A i po neurolingvistici, naš govor odražava i naše misli, koliko god se mi pretvarali. Kad-tad će izaći. Kad imate političara koji kaže ‘Željka je veći muškarac od mnogih muškaraca’, jasno vam je šta on misli o ženskom spolu i gdje je mjesto ženi u njegovoj viziji svijeta”, kaže u razgovoru za Fokus.ba Dženana Alađuz.

Teške i prijeko potrebne reforme

Na bh. političkoj sceni seksizam i mizoginija su sveprisutni, smatra i Amina Dizdar iz sarajevskog otvorenog centra (SOC).

“Generalni dojam je da većina naših političara/ki ne poznaje kulturu dijaloga, svoju ulogu vide isključivo kao napadačku bez obzira da li čine vlast ili opoziciju, što je potpuno pogrešno i samo šteti građanima/kama. Kada su žene u pitanju, glavno oružje kojim se koriste u napadu je seksizam i mizoginija, do te mjere da se više ne prepoznaje kao pogrešno ponašanje. Time se šalje poruka da na to trebate biti spremni ako ulazite u politiku i postati tvrdokožac, te ako nemate te kvalitete najbolje vam je da odustanete odmah”, kaže Dizdar za Fokus.ba.

Amina Dizdar; Foto: SOC

Rodno zasnovano nasilje nad političarkama temelji se na nejednakim odnosima moći žena i muškaraca. Uz seksizam, mizoginiju, uvrede i omalovažavanje, nažalost, generacije djevojčica izrastaju u (često šikanirane) žene. Politička scena i javni prostor su kontaminirani nasiljem nad ženama. Postavlja se pitanje kada će se stvari početi mijenjati i hoće li uopšte?

Prof. dr. Zlatiborka Popov Momčinović smatra da bez promjena u strankama, gdje je zapravo glavna moć, teško može doći do većih promjena.

“Svi lideri stranaka u BiH su muškarci, oni ne daju svoju moć. Žene su često skrajnute u tim forumima žena, gdje se bave pomoćnim poslovima – pripremaju, valjda, catering za stranačke skupove”, kaže profesorica političkih nauka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu Zlatiborka Popov Momčinović, koja ističe da je u BiH dosta izražen i problem stranačke discipline, zbog čega su unutarstranačke reforme teške i komplikovane.

Ona ocjenjuje da su seksističke i mizogine izjave u javnom prostoru samo vrh ledenog brijega, a da se pravi problem krije u dubljim strukturama, koje su patrijarhalne, muške i u kojima su žene potpuno isključene iz procesa donošenja odluka.

“Kao takve, skrajnute i marginalizovane, žene su izložene etiketiranju i nedozvoljenim oblicima komunikacije”, dodaje Popov Momčinović.

Solidarnost sa svima koji trpe nasilje

“Imamo žene koje reaguju. Jedna poslanica u NSRS je pričala – iako je iz opozicije – da kad je neko ministarku nazvao kravom, ona je reagovala. Međutim, imamo drugi problem. Kad god žene pokušavaju nešto zajedno – imali smo klub parlamentarki u Federalnom parlamentu od 2014. do 2018, koji je dobro radio, pa je spriječeno da se ponovo uspostavi – strukture su takve da se svaku saradnju, solidarnost, i na toj ženskoj osnovi, sputava”, govori za Fokus.ba Popov Momčinović.

Zlatiborka Popov Momčinović; Foto: Screenshot

Naša sagovornica Amina Dizdar ističe problematičnu činjenicu da javne reakcije na verbalno nasilje nad ženama zavise od toga ko je osoba, iz koje političke partije dolazi i da li se radi o nekome čije političke poteze odobravamo ili ne. “Solidarnost sa svima koji trpe bilo koji vid nasilja je nešto što trebamo osuditi i što može promijeniti cijeli diskurs, stati uz svaku osobu koja je žrtva govora mržnje ili nasilja, bez obzira da li su ideologije političkih stranaka iz kojih dolaze u suprotnosti”, podvlači Dizdar.

Jesu li ljevičarske stranke sklonije dopustiti pluralizam mišljenja od desničarskih, te da li će češće biti same sebi korektiv, pa i osuditi verbalno nasilje nad ženama, bez obzira na stranku kojoj žrtva pripada?

Dizdar odgovara da bi prije rekla da to ima veze sa generacijskim razlikama, nego sa činjenicom kojem političkom spektru pripadaju: “Vjerujem da će dolaskom mladih ljudi i njihovim djelovanjem kroz različite političke partije biti sve manje razlike između ljevičarskih i desničarskih stranaka, barem kada je riječ o ovim pitanjima. Takve primjere već možemo vidjeti u zapadnim zemljama gdje konzervativne i demokratske stranke zajednički osuđuju seksistički i mizogini govor unatoč razlikama u ciljevima i programima stranke”.

Zašto žene ne reaguju češće kad su uvrede upućene njihovim političkim protivnicama?

“Ne znam šta su tačno razlozi, ali stičem dojam da žene, koje žele da se bave politikom ili bilo kojom oblasti u kojoj dominiraju muškarci, nastoje da pobjegnu od svoje „ženskosti“ i da se ponašaju više kao muškarci jer misle da će tako steći poštovanje kolega i možda doći do važnijih pozicija”, kaže za Fokus.ba Dizdar, dodavši da za to ne krivi njih same, već okruženje koje im je nametnulo takav uslov.

“Ali moramo početi da razbijamo nametnute obrasce ponašanja i da bez imalo srama prihvatamo da smo žene, da smo drugačije od muškaraca u nekim stvarima ali da to ne znači da ne možemo biti ravnopravne. Mislim da to može biti jedan od razloga zašto je malo javnih osuda, kopiramo ponašanje onih koji imaju moć – muškaraca – i tako bivamo bliže tome da nas se tretira ravnopravno. Ali to je onda miješanje pojmova jednakosti i ravnopravnosti. Upravo zato je potrebno da se i muškarci uključe u pružanje podrške i da se jasno da do znanja da su različitosti dobrodošle i da će unatoč tim različitostima osoba uživati puno poštovanje i ravnopravnost”, kaže Amina Dizdar.

Kazne za rodno zasnovano nasilje

Degradirajuće izjave upućene kolegicama političarkama prečesto prolaze ispod radara ili kao klikbejt na portalima. Često se ne ulazi u suštinu, a osude su sporadične.

Alađuz kaže da je strašno što takve izjave prođu nekažnjeno i što rodno zasnovano nasilje koje se očituje u njihovim rječnicima prolazi nekažnjeno. “Kolegice iz njihovih stranaka se moraju pobuniti, jer promjena mora doći iznutra”, ocjenjuje Alađuz.

Iz Agencije za ravnopravnost spolova BiH kažu za Fokus.ba da postoje određene inicijative za sankcionisanje i potreba da se tom pitanju pristupi na sistematski način na široj platformi, kako bi se osiguralo adekvatno kažnjavanje za verbalno nasilje.

“Često verbalno nasilje ima za posljedicu narušavanja psihičkog integriteta i ometa žrtvu da uživa u pravima i slobodama”, kažu iz Agencije.

Naime, Krivičnim zakonima Bosne i Hercegovine, entiteta Federacija BiH i Republika Srpska i Brčko distrikta zabranjen je govor mržnje koji je definisan kao javno podstrekavanje na nacionalnu, rasnu i vjersku mržnju, nasilje i neprijateljstvo. Krivičnim zakonom RS su propisane dodatne osnove mržnje (boja kože, spol, seksualna orijentacija, invaliditet, rodni identitet, porijeklo ili bilo koje druge okolnosti) i pobrojana su konkretna javna mjesta, uključujući digitalni prostor.

“Osim toga, Zakon o zabrani diskriminacije u BiH pruža dodatnu zaštitu od govora mržnje s obzirom na to da je zakonom implicitno definiran govor mržnje kao zabranjeni oblik diskriminacije. Nadalje, Zakonom o ravnopravnosti spolova u BiH zabranjena je diskriminacija na osnovu spola i seksualne orijentacije, kao i svi oblici rodno zasnovanog nasilja. Prema Zakonu o ravnopravnosti spolova u BIH zabranjeno je javno prikazivanje i predstavljanje bilo koje osobe na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način, s obzirom na spol”, kažu iz Agencije za ravnopravnost spolova BiH, dodajući da je članom 30. istog zakona navedeno da će se novčanom kaznom od 1.000 KM do 30.000 KM kazniti pravna osoba ako na uvredljiv, omalovažavajući ili ponižavajući način predstavlja bilo koju osobu javno, s obzirom na spol.

Zakon o ravnopravnosti spolova u BiH definiše rodno zasnovano nasilje kao “svako djelovanje kojim se nanosi ili može biti nanijeta fizička, psihička, seksualna ili ekonomska šteta ili patnja, kao i prijetnja takvim djelovanjem koje sputavaju osobu ili grupu osoba da uživa u svojim ljudskim pravima i slobodama u javnoj i privatnoj sferi života(…)” i propisuje kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina.

Međutim, problem je što se ni postojeće sankcije ne primjenjuju.

„Takva ponašanja su normalizovana, naročito kada je riječ o političarkama – one su javne ličnosti i stoga se od njih očekuje da budu spremne na upliv javnosti u njihov privatni život, komentarisanje fizičkog izgleda i kombinacije odjeće i cipela umjesto objektivnog kritikovanja njihovog rada i kompetencija potrebnih za poziciju koju obavljaju”, kaže Dizdar.

Važnu ulogu igraju pravosudne institucije i gender institucionalni mehanizmi koji po službenoj dužnosti trebaju reagovati na kršenja Zakona o ravnopravnosti spolova BiH.

Amina Dizdar kaže da u praksi, međutim, vidimo da ni tužilaštva ne prepoznaju rodno zasnovano uznemiravanje: “Najsvježiji primjer se desio u Goraždu kada je muškarac na ulici napao kandidatkinju i nazivao je kurvom, nakon čega je tužilaštvo ustanovilo da nema elemenata krivičnog djela i izdalo prekršajni nalog”.

Rodna senzitivizacija

Alađuz smatra da ni za jednu stranku u BiH ne možemo reći da je u njoj postignuta rodna senzitivizacija, iako je, konkretno, Statut SDP-a vrlo usmjeren prema poštivanju propisa iz Zakona o rodnoj ravnopravnosti u BiH.

“Ali, kad pogledamo, je li im ikad žena bila predsjednica, jesu li ikad predložili ženu za premijerku Federacije? Čak i kad imaju na papiru, što nemaju mnogi, ipak bi bilo dobro da se toga i u praksi sjete. Da 57 posto stanovništva BiH čine žene. I ti kad ne uključuješ žene, dakle 57 posto stanovništva, ti samo gubiš – gubiš ekonomski, gubiš socijalno…”, navodi Alađuz.

Iako se po svemu čini da žene u BiH čeka još dug put do rodne ravnopravnosti, prof. Popov Momčinović kaže da vidi pomake, da u politici imamo sve više žena koje su vrlo aktivne, agilne i koje se bore za ženska ljudska prava. Dodaje i da to nije samo problem BiH, nego da je nasilje nad ženama u politici i u Evropi vrlo prisutno, te da se ovim problemom počelo aktivnije baviti tek u posljednje tri godine.

“Žene neće puno da pričaju o tome, što je problem, a vidimo iz izvještaja iz regije i EU da je nasilje strašno rašireno”, kaže Popov Momčinović, koja je radila i istraživanje o ženama u politici, te iz prve ruke čula o diskriminaciji unutar stranaka.

“Žene o tome slabije govore, često od straha od reakcije a nekad i od straha da se ne izgube pozicije”, dodaje Popov Momčinović.

Javni istup žena SDP-a protiv odluke „odabranih“ muških kolega je mali, ali važan korak. Pred ženama, a i muškarcima-saveznicima, duga je borba za rodnu ravnopravnost kako bi generacije koje dolaze mogle odrastati i živjeti u pravednijem društvu.