Ždralović: Osmi mart nije za slavlje, nego za sjećanje na hrabre žene

Šta je nama danas 8. mart? Prilika za dobar provod, sniženja cijena u kozmetičkim salonima, relikt prošlih vremena, ili pak dan da se sjetimo da borba za ženska prava nije završena. O 8. martu, njegovoj ulozi kroz historiju, da li se 8. mart slavi ili obilježava, te šta danas znači, za Fenu je govorila doktorica socioloških nauka Amila Ždralović.

Govoreći o historijatu 8. marta, Ždralović kaže da je ovo jedan od onih važnih datuma u feminističkom kalendaru. Na taj dan, davne 1857. godine, radnice zaposlene u tekstilnoj industriji, protestovale su na ulicama Njujorka. Ovaj događaj podstakao je niz drugih događaja kada su žene protestirale zbog loših uvjeta rada, radnog vremena, niskih plaća, tražile pravo glasa…

-Svaki od ovih događaja je priča za sebe, a zajednički imenitelj im je otpor liberalnom kapitalizmu i patrijarhatu. I svaki put kada obilježavamo 8. mart, mi se podsjećamo svih tih različitih priča. Ono što zabrinjava jeste činjenica da iako je riječ o aktivnostima koje su polučile brojne rezultate, ipak treba imati u vidu da je riječ o borbi za prava koja ni do danas u potpunosti nisu ostvarena. Ta borba treba biti kontinuirani protest, a 8. mart treba biti prilika da se sjetimo svih tih sjajnih i hrabrih žena, ali i prilika da još glasnije i solidarnije zahtijevamo – ističe.

Ideja da se 8. mart obilježava kao Dan žena javila se već 1909. godine. Ovaj dan se počeo obilježavati u različitim dijelovima svijeta, ali uskoro će u jednom dijelu svijeta biti naprosto ignoriran ili percipiran kao komunistički praznik, a u onom dijelu svijeta koji je stremio da stekne atribut komunističkog društva priča se pretvorila u kafanske priredbe i podjele karanfila drugaricama.

-I u jednom i u drugom slučaju zaboravljene su “osmomartovske” priče radnica, zaboravljena je borba za radna, ekonomska i politička prava žena. U BiH se i danas zadržao običaj da se čestita 8. mart i da se “taj“ dan proslavi ili da se naprosto ignoriše kao relikt “komunističkog“ vremena. Ohrabruje činjenica da se ipak na ovaj dan organizuju i neki drugačiji događaji koji imaju intenciju da nas podsjete na izvorno značenje ovog datuma. A javno mnijenje fukcioniše po principu: Šta sad one opet hoće? – kaže Ždralović.

Smatra da je jedna od predrasuda u savremenom društvu ona da je danas ostvarena ravnopravnost žena i muškaraca.

– Mnoge primjere podjarmljenog, podređenog položaja žena mi naprosto ne prepoznajemo kao takve. Kada uđemo u samoposlugu, uslužuju nas radnice koje rade naporan posao, a vikendi i praznici su često za njih samo obični radni dani. Brojna istraživanja pokazuju da žene za isti rad nisu isto plaćene kao i muškarci. Dobile smo pravo da biramo i da budemo birane, ali i dalje ne možemo biti zadovoljne političkom participacijom žena. Sve ovo svjedoči da mi danas, gotovo 160 godina poslije, suštinski tražimo isto što se tražilo i 1857. i u godinama koje su uslijedile. Svakako da listu zahtjeva možemo i proširivati shodno konkretnim društvenim kontekstima, ali s obzirom na raznovrsnost feminističkih uklona fokus treba biti na onim zahtjevima o kojim postoji opća saglasnost jer samo na taj način može se osigurati i solidarnost. Ono što je veoma važno napomenuti jeste to da su neka prava koja su davno izborena, danas pod upitnikom – naglašava.

Osmi mart, dodaje, ne može biti puko obilježavanje, već prije pokušaj da se podsjetimo i da u protestima radnica potražimo inspiraciju. Kako navodi, ovo “radnica“ trebamo stalno i posebno naglašavati i razumijevati u jednom širem kontekstu. Ova borba koju možemo nazvati feminističkom, nije bila samo borba za ženska ljudska prava već je ona snaga modernog radničkog pokreta.

– Osmi mart nikako nije prilika da slavimo. Ovakve proslave su čak uvredljive i degutantne. Suviše mi militarististički i maskulino zvuči da se mogu samo slaviti bitke koje smo dobili (a ovu još nismo), već trebamo imati na umu i čega se sjećamo na ovaj dan. Sjećamo se čitavog niza događaja. Sjećamo se, naprimjer, da je policija rastjerala demonstrantice (koje su ipak nakon toga osnovale i prvi ženski sindikat), ali sjećamo se i požara u jednoj tvornici u Njujorku 1911. kada je poginulo 146 žena, a mnoge od njih su bile djevojčice – napominje.

Podsjeća da, s jedne strane, turističke agencije, prodavnice tekstila, prodavnice kozmetike i tako dalje, nude različite popuste za 8. mart, što je ironično baš zbog toga što priča o 8. martu jeste priča o “feminističkoj kritici kapitalizma koji je u specifičnoj sprezi s patrijarhatom”, dok se s druge strane, potencirajući upravo pitanje “proslave” ignorišu sve one aktivnosti koje feministkinje diljem svijeta organiziraju.

– Još ironičnije i još direktnije: novinari/ke radeći na člancima povodom Međunarodnog dana žena stalno postavljaju jedno te isto pitanje slavljenja i obilježavanja. Da zaključimo: pogrešno ga je slaviti. U isto vrijeme isti mediji nas bombarduju reklamama za različite spomenute popuste, umjesto da nas informišu o različitim aktivnostima feministkinja i različitih feministički orijentiranih organizacija. Najvažnije u mnoštvu svih tih događaja jesu protestne šetnje koje diljem svijeta povezuje zajednička borba, a svakoj od tih šetnji pečat daju i specifični lokalni zahtjevi – dodaje.

Ždralović navodi da je veza između 8. marta i feminizma jaka i neupitna, te da je priča o 8. martu priča o samoorganiziranju žena i njihovoj borbi za ekonomska i politička prava, te da je to borba koja se nastavlja.

Amila Ždralović diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za filozofiju i sociologiju. Magistrirala je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i stekla zvanje magistrice socioloških nauka.

Zvanje doktorice socioloških nauka stekla je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, a objavila je brojne radove iz oblasti ženskog aktivizma, tranzicijskih procesa, rodnim odnosima.