Zašto za jedan sud i tužilaštvo u maju 1992. godine nije bilo rata

Vrhovni sud Republike Srpske je u oktobru 2023. godine potvrdio presudu kojom je Stevo Mumović oslobođen krivice da je početkom maja 1992. zajedno sa četiri pripadnika Stanice javne bezbjednosti (SJB) Vlasenica došao do pritvorske u podrumu policijske stanice i tamo tukao dvojicu zarobljenih civila Bošnjaka, kao i da je ispred kuće tukao jednog civila gumenim palicama, kundacima od automatskih pušaka i rukama, piše Detektor.

Prema odluci Vrhovnog suda, potvrđena je oslobađajuća prvostepena presuda Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, kojom je utvrđeno da Mumović nije kriv jer tužioci nisu dokazali da je na području Vlasenice u maju 1992. godine postojao oružani sukob.

“Sud pravilno polazi od toga da Optužba nije dokazala postojanje oružanog sukoba na području Vlasenice u vrijeme izvršenja krivičnog djela… U toku dokaznog postupka Optužba je izvedenim dokazima i sama potvrdila da u inkriminisanom vremenskom intervalu nisu ni postojale navedene oružane formacije i da se između njih samim tim nije ni odvijao oružani sukob”, stoji u presudi Vrhovnog suda Republike Srpske, te se dodaje da nisu izvođeni dokazi o bilo kakvom oružanom sukobu na teritoriji BiH i učešću optuženog u tom sukobu.

S obzirom na činjenicu da nije dokazan oružani sukob, Vrhovni sud Republike Srpske u odluci navodi da odlučne činjenice koje se tiču radnji optuženog u fizičkom zlostavljanju u vezi s tim sukobom nisu dokazane, pa tako ni da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Tužilac Javnog tužilaštva Republike Srpske Branko Mitrović, koji je zastupao žalbu u ovom predmetu, za Detektor je rekao da je “nevjerovatno da se prvostepeni sud upuštao u analizu da li je postojao oružani sukob ili ne”.

“Neka sada neko iz policijske stanice dođe u neko selo, odvede ljude, maltretira ih i fizički bije. Može li se to dogoditi u miru – ne može”, kazao je Mitrović.

U Vlasenicu je 21. aprila 1992. ušao korpus Jugoslovenske narodne armije i ostao 15-ak dana, a nakon toga su vlast preuzele lokalne srpske snage, kaže za Detektor sagovornik koji je zbog sigurnosti želio ostati anoniman.

“Nakon zauzimanja Vlasenice, svaki Bošnjak, pa i ja, osjećao se ugroženo i strahovao za svoj život, s obzirom na masovna ubistva i odvođenja civila. Moj otac je ubijen u drugoj polovini maja 1992. godine”, priča sagovornik, koji se nakon svega odlučio vratiti u Vlasenicu.

Tužilaštvo nije predlagalo dokaze o ratu

Prvostepenu presudu kojom je Mumović oslobođen krivice jer nije utvrđeno postojanje ratnog sukoba u Vlasenici u maju 1992. godine, potpisala je sutkinja Zinaida Husić.

Sudsko vijeće kojim je predsjedavala navelo je kako “Tužilaštvo nije dokazalo nesporno da je bio rat u Bosni i Hercegovini u spornom vremenu i mjestu”. Postojanje rata i oružanog sukoba Armije BiH i Vojske Republike Srpske (VRS), prema presudi, nije potkrijepljeno dokazima.

“Konkretno krivično djelo može biti počinjeno samo za vrijeme rata i za vrijeme postojanja oružanog sukoba, a u ovom postupku, po mišljenju Sudskog vijeća, nije dokazano postojanje ovih bitnih elemenata krivičnog djela”, piše u prvostepenoj presudi Mumoviću, kao i da nije dokazan datum početka i okončanja, niti ko su bili učesnici tog oružanog sukoba.

Sutkinja Husić nije pristala na razgovor s novinarima Detektora. U odgovoru Okružnog suda u Istočnom Sarajevu se navodi da su utvrdili činjenice koje su obrazložene u presudi, koja je u žalbenom postupku bila podvrgnuta kontroli Vrhovnog suda Republike Srpske.

Mumovićev branilac Goran Dragović kaže da Tužilaštvo nije dokazalo sva obilježja bića krivičnog djela.

“U svakom pojedinačnom predmetu takva činjenica se mora dokazivati. Okružni sud, kasnije i Vrhovni sud RS-a, ispravno je ukazao da izostaje ta uzročno-posljedična veza”, rekao je on.

Okružno tužilaštvo u Istočnom Sarajevu na okolnosti postojanja oružanog sukoba tokom suđenja nije saslušavalo svjedoke, osim što je uloženo par materijalnih dokaza.

Analizirajući u presudi materijalne dokaze koje je predložilo Tužilaštvo tokom suđenja – Odluku o proglašenju ratnog stanja objavljenu u Službenom listu Republike BiH od 20. juna 1992. godine, iz Okružnog suda su ukazali kako je optužnicom obuhvaćen mjesec maj, što je prije zvaničnog proglašenja početka ratnog stanja, kao i Odluku o formiranju VRS-a koja datira iz sredine maja, što je isto prije zvaničnog proglašenja početka ratnog stanja. Dodaje se i kako nijednom odlukom nije potkrijepljeno kada je formirana Armija BiH, odnosno da ta činjenica nije ni dokazivana.

Mersudin Pružan, tužilac Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, kaže da odluka o proglašenju ratnog stanja može biti potkrepljujući dokaz, ali nikada sam za sebe nije dovoljan da se dokaže da je na nekom području postojao oružani sukob.

“Po mojoj procjeni, 20 do 30 posto svih dokaza u ratnim zločinima se treba odnositi na dokazivanje oružanog sukoba ili širokog i sistematičnog napada. Mogu biti poteškoće u dokazivanju ako ne postoji oružani sukob na području jedne opštine, ali se za svaku opštinu u BiH može dokazati veza s oružanim sukobom. Možda su formacije išle na druga mjesta da se bore, a onda se vratile pa činile neka djela”, kaže Pružan za Detektor.

Iz Okružnog javnog tužilaštva u Istočnom Sarajevu su se žalili na ovu presudu, navodeći da se prvostepeni sud u pobijanoj presudi niti u jednoj rečenici nije osvrnuo, a samim tim ni bavio statusom oštećenih u vrijeme izvršenja predmetnih krivičnih djela. U žalbi podsjećaju da su oštećeni imali svojstvo civila prema međunarodnom humanitarnom pravu.

“Sud u pobijanoj presudi ne dovodi u vezu materijalne dokaze sa iskazima svjedoka Optužbe saslušanih na glavnom pretresu, koji su potvrdili kako, kada i pod kojim okolnostima su se našli u prostoriji SJB-a Vlasenica, te su isti opisali dešavanja na području Vlasenice prije, ali i za vrijeme inkriminisanih radnji, pojedinačne slučajeve patnji i prebijanja svojih komšija i prijatelja”, navodi se u žalbi Tužilaštva u koju su novinari Detektora imali uvid.

Rat i zločini u Vlasenici u maju utvrđeni u Haagu

U žalbi na presudu Mumoviću se dalje navodi da oružani sukob postoji svuda gdje se pribjeglo oružanoj sili ili produženom oružanom nasilju između vlasti i organizovanih naoružanih grupa ili ipak između takvih grupa unutar jedne države.

Ovu definiciju oružanog sukoba su koristila skoro sva sudska vijeća u Haagu, što je pokazalo nedavno istraživanje Detektora o ulozi Srbije u ratu u BiH, gdje je zaključivano da je sukob postojao, kao i veza između tog sukoba i zločina u mjestima počinjenja.

“Jedini potrebni kauzalni neksus je veza između sukoba i lišavanja slobode, ne činjenica da se lišavanje slobode desilo usred borbe”, citirali su iz Tužilaštva zaključke Apelacionog vijeća u Haagu u presudi Dušku Tadiću, osuđenom na 20 godina zatvora zbog zločina u Prijedoru.

Haški tribunal je u više presuda utvrdio da su počinioci zločina u Vlasenici bile srpske policijske i vojne formacije. Presudama je utvrđeno da su srpske snage, koje su se sastojale od Jugoslovenske narodne armije, paravojnih snaga i naoružanih mještana, preuzele vlast u Vlasenici u drugoj polovini aprila 1992. godine.

“Mnogi Muslimani i drugi nesrbi pobjegli su iz vlaseničkog kraja, a počev od maja 1992. pa do septembra 1992, oni koji su ostali bili su ili protjerani ili uhapšeni”, navodi se u presudi Draganu Nikoliću, osuđenom na 20 godina zatvora.

U presudi bivšim policijskim funkcionerima Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, osuđenima na po 22 godine zatvora zbog zločina u više gradova, između ostalog se navodi da je krajem maja 1992. osnovan logor “Sušica”, kroz koji je prošlo više hiljada Bošnjaka i drugih nesrba, koji su podvrgavani svim vrstama maltretiranja, uključujući česta premlaćivanja i ubadanja nožem.

Osim u logoru “Sušica”, kako piše u presudi jednom od političkih lidera u Republici Srpskoj Momčilu Krajišniku, srpske vlasti su 1992. civile uglavnom bošnjačke nacionalnosti držale zatočene u najmanje 11 zatočeničkih centara u Vlasenici, među kojima je bila i zgrada policije.

Bošnjaci u dobi od 18 do 60 godina, kao i maloljetnici, zatočavani su u policijskoj stanici u Vlasenici, gdje su bili zlostavljani i udarani željeznim cijevima, lancima i drugim predmetima, navodi u presudama Krajišniku te Stanišiću i Župljaninu.

“Srpske snage su u maju 1992. počele da hapse civile u njihovim domovima i dovode ih u zgradu policije, gdje su, pored premlaćivanja, neki od njih tokom zatočenja posječeni nožem”, piše u presudi bivšem predsjedniku Republike Srpske Radovanu Karadžiću, osuđenom na doživotnu zatvorsku kaznu, između ostalog, i zbog zločina u Vlasenici.

Mitrović pojašnjava da je oružani sukob objektivni uslov optuženja koji nije olakšavajuća ni otežavajuća okolnost, te da se dokazuje izjavama žrtava ili svjedoka događaja. Dodaje kako su u ovom slučaju svi elementi optužnice bili sadržani.

Iz svjedočenja jasno je bilo, kako kaže Mitrović, da je u maju 1992. tok života u Vlasenici bio poremećen, da je bila ograničena sloboda kretanja, da nije bilo dovoljno životnih namirnica, u čemu nalazi uzročnu vezu sa oružanim sukobom.

Navodi da je Državni sud donosio presude za učešća u ubistvima, maltretiranju i pljački civila u vrijeme kada nisu ni bile formirane jedinice, jer se Sud tim pitanjem nije bavio.

“Pitanje oružanog sukoba je prije svega pravno, a ne činjenično pitanje”, zaključuje Mitrović.

Haške presude nisu zamjena za svjedoke

Tužilac Pružan smatra da sama činjenica da postoji vojska u nekom gradu nije dovoljna za postojanje oružanog sukoba na tom području. Dodaje kako on uvijek u dokaznom postupku predlaže sudu da se prihvate činjenice sudski utvrđene presudama u Haagu.

Zakon o ustupanju predmeta od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Tužilaštvu BiH i korištenju haških dokaza pribavljenih u postupcima pred sudovima u BiH navodi da “nakon saslušanja stranaka, sud može, na vlastitu inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka, odlučiti da prihvati kao dokazane činjenice koje su utvrđene pravosnažnom odlukom u drugom postupku pred MKSJ-om, ili da prihvati pismeni dokazni materijal iz postupaka pred MKSJ-om ako se odnosi na pitanja od značaja u tekućem postupku”.

“Uvijek predlažem određeni broj svjedoka na okolnosti da je postojao oružani sukob ili širok i sistematičan napad na određenom području i određeni broj materijalnih dokaza – sve ono što će meni pomoći da utvrdim da je to djelo u vezi s tim oružanim sukobom”, pojašnjava Pružan.

Dodaje kako odbrana može pobijati tu utvrđenu činjenicu čak i ako je sud prihvati, tako što će izvoditi svoje dokaze da nije bilo oružanog sukoba.

Iz Tužilaštva u Istočnom Sarajevu su u odgovoru za Detektor naveli da u postupku protiv Mumovića nisu predlagali da se prihvate činjenice iz presuda Haškog tribunala, s obzirom da za ovaj konkretan problem “nepostojanja oružanog sukoba” navedene činjenice nisu relevantne, jer se radi o pravnoj kvalifikaciji, odnosno o bitnom elementu bića krivičnog djela koje se dokazuje u postupku putem svjedoka i materijalnim dokazima, o čemu već postoji sudska praksa.

Predlaganje sudski utvrđenih činjenica, prema Pružanovim riječima, mogu raditi i tužilaštva i sudovi. Sud ima pravo da provede dokaze, čak i ako nisu predloženi od stranaka, koji idu i na štetu optuženog, pojašnjava on.

“Tužioci moraju biti jako oprezni, moraju ići sa što više dokaza pod cijenu i da im odbiju te dokaze i da duže traje postupak. Moraju uložiti više napora u utvrđenje činjenica koje se odnose na vezu tog djela sa oružanim sukobom. Sud to sve može uraditi, ali ako se prepuštaju milosti suda, onda će vrlo izvjesno dobiti oslobađajuće presude”, zaključuje Pružan.