Zašto nam treba država: Da bi nabavila vakcine ili da bismo imali za šta poginuti?

Hoćete pravnu državu? Eto vam pravna država.

Da nije bilo „Afere respiratori“, možda bi bilo vakcina. Ovako, kad je postalo jasno da se narod toliko pohasio da se pošten čovjek više ne smije ugraditi ni u ono što je tom istom iskvarenom narodu najpotrebnije da preživi – gdje da nađeš budalu koja će nabaviti vakcine pa zbog toga trpjeti da je prozivaju u novinama, ko u zlatari joj mjere pošto je i koliko kupila i još je, povrh svega, pozovu u tužilaštvo, a možda i pošalju u zatvor? Dok je narod još bio narod, s njim se nekako i moglo. Otkako su postali građani – to grebe, ujeda i rita se. Ko s njim može na kraj izaći – neka mu ga, nek ga vodi kući, piše Andrej Nikolaidis za Žurnal.

PREIMUĆSTVO ZAOSTALOSTI

Vakcina u Bosni je, dakle, kao Đekna: kad će – ne zna se. Ljevičari su zgroženi činjenicom da će vakcinu prvi dobiti građani najbogatijih zemalja, a ne, recimo, građani Sudana i Čada. Doista: ko bi mogao i pomisliti da je bolje imati nego nemati… Desničari su, pak, zgroženi time što im neko nudi vakcinu uz pomoć koje će ih Soros i Gates „čipovati“ i ugroziti im sve one građanske slobode za koje se oni svakodnevno zalažu da budu oduzete drugima. To što građani Čada i Sudana u bliskoj vječnosti neće primiti vakcinu, desničari vide kao „preimućstvo zaostalosti“. Za one koji nastupaju pod sloganom „natrag u Srednji vijek“, postoji samo jedna stvar bolja od povratka u prošlost – da iz Srednjeg vijeka nikada nisi ni izašao.

Tako da ne treba olako kritikovati bosanskohercegovačke vlasti zbog toga što će se vakcina u Zenici pojaviti kad i u Kartumu. Manje vakcina – više mrtvih. Ili: manje vakcina – manje čipovanog naroda. Danas je sve stvar perspektive, pa i zdrav razum. Metež u kojem živimo odavno nije stvar pluralizma mišljenja u kojem su, napokon, postali čujni i glasovi potisnutih, zabranjenih i poniženih. U onome što čujemo više nije moguće razaznati glasove. Sve se stopilo u zujanje koje odjekuje svemirom. Naš svijet zvuči kao roj muva što u vreli ljetnji dan kruži oko sasušene balege.

Neka pitanja, ipak, još uvijek možemo postaviti, makar ne bilo nikoga ko bi nas udostojio odgovora.

ŠTA JE POSAO VLASTI

Recimo: šta je posao vlasti, ako ne da čim prije nabavi vakcinu koja spašava ljudske živote? Jesmo li mi, zaista, toliko glupi da nam, umjesto vakcine, pred očima mašu zastavom a na svako naše pitanje o njihovoj odgovornosti sa razglasa puste himnu?

Potom: šta je država? Zašto nama treba država? Da bi nabavila vakcine ili da bismo imali za šta poginuti? Da bi obezbijedila pravni okvir koji će najmoćnije među njima spriječiti da mogu da nas pljačkaju i ubijaju kako im se ćefne, ili da bi obezbijedila pravni okvir koji će im omogućiti da mogu da nas, kako im se ćefne, pljačkaju i ubijaju (vidi: čitava povijest „tranzicije“; vidi: slučajevi David Dragičević i Dženan Memić )?

U situaciji kakva je naša, današnja, situaciji globalne pandemije zbog koje ljudi siromaše i umiru, ne postoji važnija stvar koju država treba da uradi od poteza koji vode što bržem okončanju procesa čije ćemo posljedice osjećati (barem) godinama. U ovoj situaciji, država = vakcina. Nema vakcine – nema države. U ovoj situaciji, brzina nabavke vakcine je ultimativna mjera patriotizma. Nema vakcine – nema patriotizma.

Ako bude onako kako kod nas vazda biva, dakle: nema vakcine – nema odgovornosti za to, niko nam nije kriv. Nama, građanima Bosne i Hercegovine.

Jer sve rečeno znači tek jedno: da nema „nama“, da nema „nas“.