Zašto kad umre vlasnik, “umire” i biznis

Rezultati istraživanja provedenog prije nekoliko godina ukazuju da bi smrću vlasnika umrlo gotovo 80 posto malih biznisa. Ovaj način vođenja malog biznisa u bosanskohercegovačkoj poslovnoj praksi poznatiji kao one man show nikada nije bio dobar recept za poslovni uspjeh. Ključni razlog koji se prepoznaje u takvom načinu upravljanja jeste izostanak delegiranja odgovornosti, što u blizu 60 posto slučajeva uzrokuje propast ili prodaju biznisa, piše Aljazeera Balkans.

Jedna stara kineska poslovica glasi: “Od seljačkih opanaka do seljačkih opanaka u tri generacije”. Sudeći prema ovome danas je potrebno svega tri generacije da se uništi porodični biznis. “Otac-bogataš, sin-plejboj, unuk-prosjak” poznata je američka krilatica koja najbolje opisuje cikluse stvarnosti praktičnog američkog biznisa.

Ugledni teoretičar menadžmenta Isak Adižes upozorava da porodični biznisi mogu zapasti u tzv. osnivačevu zamku. To znači da biznis može da umre kad umre njegov vlasnik. Osnivačeva zamka, upozorava Adižes, može da preraste u tzv. porodičnu zamku ukoliko član porodice preuzme biznis na osnovu vlasništva i krvnog srodstva, a ne na osnovu kompetencije i višegodišnjeg iskustva. Ako se ovo desi, to znači da biznis nije uspio da odvoji vlasništvo od menadžmenta.

Međutim, podaci u bosanskohercegovačkom poslovnom ambijentu bi bili mnogo drugačiji da postoji svijest o važnosti preuzimanja odgovornosti ili sticanja kompetencija za vođenje malih biznisa. Članovi uže porodice ili bliskih rođaka više se oslanjaju na vlasnika koji ima tendenciju da upravljanje zadrži u vlastitim rukama po nadaleko poznatom principu “sam svoj gazda”. U prilog ovoj tvrdnji možemo navesti ovogodišnji izvještaj Svjetskog ekonomskog foruma u kojem Bosna i Hercegovina zauzima 125. mjesto po delegiranju odgovornosti u vođenju biznisa sa vlasnika na uže članove porodice ili angažovane profesionalne menadžere.

Odnos između novca i sreće

Uporedimo li to sa 140 zemalja, možemo zaključiti da umnogome zaostajemo za najrazvijenijim zemljama kao što su Švicarska, Singapur, Švedska, Japan, a koje su, također, samo do prije nekoliko decenija imale izražene probleme delegiranja odgovornosti u vođenju biznisa. Za razliku od Bosne i Hercegovine, stanje nije bolje ni u susjednim zemljama. Naprimjer, Crna Gora se nalazi na 102, Hrvatska na 84, a Srbija na 132. mjestu u ukupnom poretku analiziranih zemalja. Naravno, loše upravljanje je posljedica antipreduzetničkog promišljanja koje uspjeh poistovjećuje sa materijalnim bogatstvom, a ne sa opstankom preduzeća.

U Americi je nedavno rađeno istraživanje odnosa između materijalnog bogatstva i životnog zadovoljstva. Ne ulazeći u detalje, rezultati analize su pokazali da novac utiče na sreću samo ako ga ima premalo za egzistencijalne potrebe i životna očekivanja. Čim zadovoljimo potrebu za novcem, odnos između količine raspoloživog novca i sreće prestaje. U konačnici daljnji rast materijalnog bogatstva neće nimalo uticati na sreću i životno zadovoljstvo.

Dragan Močević, autor projekta porodične firme, mišljenja je da sve porodične firme u regionu dijele iste vrijednosti: pokretačku snagu osnivača, jasnu viziju, ljubav i posvećenost. Nasuprot tome, također, sve porodične firme u regionu dijele iste probleme: hroničnu nezainteresovanost države, loš ambijent, namete i nejednakost. Porodične firme u regionu nalaze se pred ključnim izazovom generacijske tranzicije upravljanja. U Bosni i Hercegovini porodični biznisi nisu nepoznanica. Bliža povijest pamti ugledne privrednike poput Širbegovića, Ormana, Haznadarevića, Malagića i brojnih drugih koji već tri decenije uspješno vode svoje biznise.

Problem tranzicije vlasništva

Danas poznajemo i svjetske brendove koje su osnovale porodice Ford, Peugeot, Opel, McDonald, Henkel, Deloitte i brojne druge primjere koji su višedecenijski i višegeneracijski uspješni biznisi. Naprimjer, u Japanu još uspješno posluje hotel Nisijama Onsen Keiunkan, koji se nalazi u Jamanašiju. Osnovan je davne 705. godine, a kroz povijest su se smjenjivale 53 generacije jedne te iste porodice.

Bosna i Hercegovina još nema poznate porodične biznise koje su u trećoj generaciji. Kako je prethodno navedeno, većinu biznisa u bh. ambijentu još vodi prva generacija porodice (više od 80 posto prodičih biznisa), te je očekivano da će uskoro morati biznis prepustiti narednoj generaciji.

Osnivanje porodičnih firmi u Bosni i Hercegovini je počelo sredinom 80-ih godina. Međutim, nakon 20 godina porodični biznisi su se počeli susretati s problemom tranzicije vlasništva sa vlasnika na uže članove porodice ili angažovane profesionalne menadžere. Rezultati ranije pomentuog istraživanja upućuju da profesionalne menadžere na visokim pozicijama, a koji nisu dio porodice, nalazimo kod 42 posto biznisa. Iako profesionalnim menadžerima koji nisu dio porodice vjeruje tek svaki treći ispitanik, prilikom donošenja važnih odluka za biznis, 75 posto ispitanika smatra da je dobar potez zaposliti na visoke pozicije nekoga ko nije član porodice kako bi sačuvali biznis od neuspjeha i propasti.

Povećan broj suicida

Treba naglasiti da je nekompetentan menadžment uzrok propasti mnogih biznisa, naročito onih koji su tek osnovani, zbog činjenice da vlasnici najčešće upravljaju intuitivno uz pomanjkanje znanja iz oblasti finansija, nabavki, marketinga, prodaje i drugih područja neophodnih za kvalitetno upravljanje. Međutim, ključno pitanje je kada načiniti prelazak sa intuitivnog na racionalno upravljanje, odnosno, kada delegirati odgovornost onima koji znaju voditi biznis.

Mnogi vlasnici prihvataju radije da sasvim propadaju nego da mijenjaju koncept upravljanja biznisom. Uostalom, svjedoci smo da je za neuspjeh lakše kriviti nekoga drugog (državu, krizu, tranziciju) nego svoju nesposobnost za uspješno vođenje biznisa. Kao rezultat toga u posljednjih nekoliko godina u regiji došlo je do naglog porasta suicida među vlasnicima koji su zapali u probleme sa svojim biznisima.

Ovaj problem je istaknut na nedavno održanoj poslovnoj konferenciji o korporativnoj sigurnosti kao jedan potpuno novi oblik prijetnje opstanku malih biznisa. Najčešće se radi o nesretnicima koji su poslovno posrnuli zbog pristiglih kreditnih obaveza, teške privredne situacije, prodaje zaplijenjene imovine i brojnih drugih problema. Promjena svijesti o važnosti delegiranja odgovornosti u biznisu ključna je pretpostavka da se sačuva biznis od eventualne propasti.