Zašto je sarajevska povorka ponosa uspjela

Imajući u vidu količinu brutalnog nasilja koje je pratilo prethodna dva pokušaja organiziranja bilo kakvog queer okupljanja u Sarajevu, ali i standardni arsenal prijetnji, pritisaka, ucjena, moraliziranja i histerije, koja se ukazala u javnom prostoru u travnju, nakon što je najavljeno i datumski utvrđeno održavanje prve povorke ponosa u tom gradu, postojala je realna bojazan da u Sarajevu gledamo isti scenario nekontrolisanog nasilja, kakvog smo gledali na prvom zagrebačkom, splitskom ili beogradskom protestu  te vrste.

Štoviše, sve do nedavno bilo se izglednije kladiti na takav scenario, nego na onaj koji se dogodio danas. Ali, onda je zadnjih sedmica  došlo do očitog preokreta, uslijed kojeg su svi pokušaji za otkazivanjem, zabranom ili ozbiljnom organizacijom kontraokupljanja ostali bez ikakvih realnih šansi za uspjeh.

Iako ne mogu sa sigurnošću tvrditi zbog čega je do tog preokreta došlo, ono što mi se čini realnim je činjenica da je kompletna građanska, intelektualna, medijska, umjetnička i akademska ozbiljna javnost, shvatila kako bi u slučaju tog groznog scenarija poraz sekularnog, modernog i građanskog Sarajeva bio gotovo nepovratan, a k tome bi se desio pred očima šire javnosti, piše Dragan Markovina za Telegram.hr.

PODRŠKA PREZRENOJ MANJINI

S obzirom da svim tim ljudima ideja o slobodarstvu grada intimno puno znači i da ih je, uostalom, održala u duhovnom smislu za vrijeme višegodišnje brutalne opsade grada, bili su je spremni aktivno braniti na svaki način. Bilo javnom podrškom i dolaskom, bilo sudjelovanjem u debatama, bilo kroz čitav niz novinskih tekstova, a sve to je na kraju isporučilo željeni rezultat. Ne samo što je kompletno misleće Sarajevo, od umjetnika, novinara, pisaca, univerzitetskih  profesora, do političara s ljevice, kao i svatko tko drži do sebe, došlo na povorku pogođenog naslova, “Ima izać”, nego je ukupno prosvjedovalo oko tri hiljade ljudi, što definitivno nije malo.

Naravno da je u svemu tome znatno pomogla činjenica da vlast u kantonu drži većinski lijevo-liberalna koalicija. Osim zbog želje da se odbrane principi modernog društva i da se pruži javna podrška prezrenoj manjini, jednoj od mnogih koje u Bosni i Hercegovini egzistiraju, ljudi su na prosvjednu šetnju došli i zato da pošalju poruku kako im je dosta društvene regresije u svakom smislu.

O tome možda najbolje svjedoči skandiranje “Park je naš”, u momentu kad je povorka prolazila kraj gradskog parka Hastahana, koji se našao na meti tzv. investitora, odnosno njihove želje da park pretvore u građevinsko zemljište, ali i pjesma “Bella ciao”, s čijom je izvedbom majstor suvremenog čitanja sevdalinke, Damir Imamović zaključio protest.

KATARZIČAN UTJECAJ NA LJUDE

Zahvaljujući svemu navedenom, na Facebook profilima skoro svih mojih sarajevskih prijatelja, bilo je lako uočiti koliko je katarzično povorka djelovala na njih. To je vidljivo jednako na fotografijama koje su objavljivali, odnosno na licima ljudi u povorci, kao i na popratnim tekstovima koje su pridodavali uz njih.

Nije, naravno niko od njih, pa ni ja koji ovo pišem, toliko naivan da pomisli kako će od sutra stvari biti radikalno drukčije i da će se Sarajevo te Bosna i Hercegovina probuditi u nekom boljem svijetu, nakon kojeg će im se proteklih skoro tri desetljeća činiti kao ružan san, ali je nepobitno to da je današnje okupljanje ukazalo da je otpor destruktivnom konzervativizmu moguć, da on nije mali i da još uvijek nije sve baš izgubljeno. To pak, u ovakvoj situaciji nije malo.