Zašto je odgođen dolazak povratnika iz Sirije u BiH

Iako se bh. vlasti od 2017. godine spremaju za prijem muškaraca, žena i djece s područja Sirije, zbog prevelikog fokusa na sigurnosni aspekt, kompleksnog uređenja i loše koordinacije, tek prije nekoliko mjeseci su počeli užurbaniji razgovori s centrima za socijalni rad, zdravstvenim i obrazovnim institucijama koje će s bivšim stanovnicima takozvane Islamske države raditi na terenu, pokazuje analiza Balkanske istraživačke mreže Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Od konačnog pada takozvane Islamske države u proljeće 2019. godine intenzivno se razgovara o povratku oko 200 građana BiH – među kojima je najveći broj žena i djece – a koji se nalaze u kampovima pod kurdskom kontrolom na području Sirije.

Iako je o ovom problemu intenzivno razgovarano u sigurnosnim agencijama i Nadzornom odboru za implementaciju Strategije za borbu protiv terorizma, brojni lokalni centri za socijalni rad, škole na područjima u kojima se očekuje prihvat najvećeg broja djece, kao i Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, potvrdili su za BIRN BiH da su tek prije nekoliko mjeseci dobili određene informacije.

Povratak manje grupe iz sirijskih kampova trebao se desiti početkom oktobra, ali je odgođen. Početkom decembra je iz Ministarstva sigurnosti potvrđeno da treba stići grupa od nekoliko desetina osoba, pretežno žena i djece, nakon zaključka Predsjedništva BiH da se ubrza povratak 24 osobe, ali je organizovani povratak prve grupe iz Sirije ponovo odgođen.

Državni ministar sigurnosti Dragan Mektić je za medije nakon odluke Predsjedništva kazao da se institucije u BiH mjesecima pripremaju za povratak devet muškaraca i jednog djeteta, ali da bi dolazak 24 osobe, “za koje ne znamo ko su”, mogao predstavljati problem.

Državne vlasti su tek prije četiri mjeseca shvatile da bi trebalo uključiti socijalne i zdravstvene radnike i učitelje, kaže za BIRN BiH pomoćnik ministra u Federalnom ministarstvu rada i socijalne politike Miroslav Jurešić.

“Imamo problem sa sigurnosnim agencijama što nam informacije na ‘kapaljku’ daju”, kaže Miroslav Jurešić.

Ovaj problem potvrdila je i Misija OSCE-a u BiH, koja nadzire implementaciju Strategije za borbu protiv terorizma, i iz koje su naveli da “iako je BiH prednjačila u odnosu na druge države u pogledu odgovora krivičnopravnog sistema na strane terorističke borce, u drugim oblastima situacija nije takva”.

“Zbog složene institucionalne strukture i nedovoljne koordinacije, Nadzorno tijelo suočeno je s nizom izazova u pogledu uvođenja sveobuhvatnih mjera na lokalnom nivou, u čijoj provedbi bi učestvovali sektori socijalne zaštite, obrazovanja i zdravstva, koji imaju presudan značaj za uspješan ishod svake efikasne intervencije… Zbog toga će biti potrebno unaprijed službeno dostaviti detaljne informacije o očekivanim povratnicima nadležnim institucijama na entitetskom, kantonalnom i opštinskom nivou. Na taj način, nadležne institucije imat će mogućnost da se pripreme na odgovarajući način”, naveli su iz OSCE-a.

U OSCE-u su naveli da je jedan od problema i činjenica da u Nadzornom odboru, koji implementira Strategiju za borbu protiv terorizma, sjede samo predstavnici sigurnosnih i obavještajnih agencija te predstavnici Tužilaštva BiH.

Iz Ministarstva sigurnosti negiraju ove kritike te navode da “sve informacije komuniciraju u skladu sa zakonom”, i da su od 2015. godine održali “više radionica i sastanaka” s predstavnicima lokalnih zajednica.

“Kontakti i aktivnosti su intenzivirani u posljednjih godinu dana s obzirom na najave mogućeg povratka određenog broja naših građana – posebno žena i djece – iz konfliktnih zona. Pored edukativnih i konsultativnih aktivnosti, Ministarstvo sigurnosti je iniciralo i koordinira rad na više konkretnih slučajeva procjene potreba i resocijalizacije povratnika koji su se u proteklom periodu vratili u BiH, a također trenutno smo aktivni i usko surađujemo s lokalnim policijskim strukturama, centrima za socijalni rad i obrazovnim institucijama u kontekstu procjene i izrade planova za postupanje prema mogućim budućim povratnicima”, navode iz Ministarstva.

Problem manjka kapaciteta

Dok nije poznat konačan broj muškaraca, žena i djece koji bi se iz Sirije mogli vratiti u BiH, državni ministar sigurnosti Dragan Mektić je u novembru 2019. izjavio da se očekuje povratak 260 ljudi.

Jurešić objašnjava da se najviše povratnika iz Sirije očekuje na području Zeničko-dobojskog kantona (ZDK), a povratnici se očekuju i na područjima Tuzlanskog kantona (TK), Kantona Sarajevo (KS) i Unsko-sanskog kantona (USK) te na području Brčko distrikta.

On naglašava da je ključan protokol o postupanju sa ovim osobama, kako bi se odmah osigurale osnovne stvari neophodne za život, poput hrane, lijekova, odjeće i smještaja.

“Mora biti odmah jasno šta rade sigurnosne agencije i koliko im treba vremena, poslije idu zdravstveni pregledi… Da u tom prvom trenutku pružimo što možemo pružiti, a onda kasnije, kroz posebne i dugoročne programe, da pokušamo ne samo zbrinuti nego i deradikalizirati i pojedince i zajednice”, kaže Jurešić.

Federalno ministarstvo, prema Jurešiću, počet će s educiranjem uposlenika u centrima za socijalni rad u kantonima. On dodaje kako se nada da neće nedostajati sredstava za provođenje ovih aktivnosti, s obzirom da materijalnu pomoć pružaju i međunarodne institucije.

“Generalno, kod nas u zemlji nije toliko ni problem nedostatka sredstava, već loša raspodjela u kompletnom sistemu, pa i u lokalnoj zajednici”, kaže Jurešić.

Samra Mehić, direktorica Centra za socijalni rad Bužim, kaže da imaju dva socijalna radnika na više od 20.000 stanovnika, te da stoga nisu kapacitetski spremni za rad s povratnicima. Zbog toga Centar, kako kaže Mehić, na ličnu inicijativu već godinu dana surađuje s Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM).

“Zaposlili smo jednu stručnu osobu koju ova organizacija finansira, te u sklopu njihovih projekata imamo edukacije upravo na temu pomoći povratnicima iz Sirije”, kaže Mehić.

Ona, kao i Jurešić, navodi da nema precizne podatke o broju povratnika, zbog čega je zabrinuta za uspjeh planova integracije.

“Zaista će naići na velike prepreke. Njima treba pružiti tretman u smislu rehabilitacije i reintegracije, jer prema takvim osobama postoji stigma, naravno da će ih izdvajati iz društva. To su izazovi ili poteškoće s kojima ćemo se kao stručne osobe suočiti, jer ukoliko želimo da nam rehabilitacija bude uspješna, moramo raditi s povratnikom i sa zajednicom u koju se povratnik vraća”, kaže Mehić.

Iz Misije OSCE-a navode da bi idealno rješenje bilo formiranje “multidisciplinarnih timova na lokacijama u koje će se ove osobe vratiti”.

“Timovi bi se trebali sastojati od predstavnika kantonalnih i opštinskih službi nadležnih za socijalnu zaštitu, obrazovanje, zdravstvo i sigurnost, kao i od predstavnika organizacija građanskog društva koje raspolažu potrebnim znanjem i resursima. Nadležni organi trebali bi razmotriti učešće stručnjaka koji su se bavili pitanjima traume uzrokovane ratom, seksualnim nasiljem, trgovinom ljudima, nasiljem u porodici”, navode iz Misije OSCE-a.

Behzad Hadžić, neuropsihijatar iz Ključa koji se bavi traumom ratnog silovanja, naglašava da će rad sa ženama zahtijevati suptilnost, jer su mnoge od njih preživjele “formu ropstva koja dugo nije viđena na planeti”.

Zbog toga on smatra da priči o njima ne treba prilaziti samo iz pravnog odnosno istražiteljskog ugla i paradigme da su one “klice terorizma”.

“Treba se požuriti s njihovom resocijalizacijom i uključivanjem u opšti društveni kolosijek. Mora im se pomoći da nađu novi smisao života i novi identitet jer su one uglavnom u nekakvoj ‘konfuziji identiteta’ koja ih sprečava da donose prave odluke”, kaže Hadžić.

Bez rješenja za djecu

Pomoć djeci koju su roditelji odveli na sirijsko ratište ili su tamo rođena jeste najkompleksnije pitanje s kojim će se suočavati nadležne institucije, tvrdi Jurešić. On dodaje da postoji generalna ideja da se djeca iz Sirije vrate u srodničke porodice, ali da se otvara pitanje šta ako su i članovi tih porodica radikalizirani.

“Svi smo dužni da se rukovodimo načelom najboljeg interesa djeteta. Je li u interesu djeteta opet ga vraćati u takvu sredinu. Stanje neće biti grozno kao što je trenutno u tim kampovima tamo, ali svejedno ako je zatrovano, a jeste, tom ideologijom, da li će ga onda po povratku ovamo, ako ga vratimo u takvu sredinu, odgajati u toj ideologiji”, kaže Jurešić.

Uključivanje djece u redovno školstvo, prema Jurešiću, jeste najbolje rješenje.

“Cilj nam je tu djecu što prije vratiti u normalne životne tokove – jedan od tih segmenata je škola, povezivanje te djece s njihovim vršnjacima koji imaju druge interese – što može imati i terapijski, ali i negativan učinak”, kaže Jurešić.

Zumreta Behrić, specijalistica traumatske psihologije, nekadašnja predsjednica Kantonalnog aktiva pedagoga-psihologa USK-a i trenutačno pedagogica Druge osnovne škole Bosanska Krupa, kaže da je zajedno s još sedam stručnih saradnika, uz podršku Misije OSCE-a, pripremila “Vodič za prevenciju radikalizacije i nasilnog ekstremizma kroz odgojno-obrazovni proces”, materijal za stručne saradnike pedagoge i psihologe.

“Predviđeno je da razrednici na času odjeljenske zajednice rade određene radionice s ciljem da se preveniraju ti neprihvatljivi i rizični oblici ponašanja”, kaže Behrić.

Iz OSCE-a navode da programi rehabilitacije i reintegracije, posebno programi te vrste namijenjeni djeci, trebaju imati “sveobuhvatan karakter, uz angažman niza različitih sektora, uključujući socijalnu zaštitu, obrazovanje i zaštitu mentalnog zdravlja, te obuhvatiti i učešće roditelja, djedova i nana, i ostalih članova šire porodice”.

“Uz to, zajednicu u kojoj će doći do povratka potrebno je pripremiti za povratak porodica i djece, kako bi se umanjio rizik ponovne viktimizacije koja može nastati kao rezultat stigmatizacije unutar zajednice, pogrešnih predodžbi i predrasuda”, navode iz OSCE-a.

Jurešić kaže da OSCE podržava rad lokalnih institucija, ali da ovi projekti i njihov kvalitet ovise o kvalitetnoj raspodjeli sredstava s državnog nivoa.

“Ključni je problem ta, vrlo često, loša koordinacija. Ako je ovo državno pitanje, mi nemamo problema s tim, tako treba biti i očekujemo da državne institucije budu vođe svega toga”, kaže Jurešić.

Iz Ministarstva sigurnosti kažu da su sredstva za rad problem svih institucija.

“Nedostatak materijalnih financijskih i kadrovskih resursa je prisutan na svim razinama vlasti u BiH, kao i činjenica, naprimjer, da proračun na razini države nije usvojen za 2019. godinu. Kada govorimo o konkretnom izazovu rada s povratnicima, određena vrsta kadrovske financijske i druge asistencije za ove potrebe već je pružena putem međunarodnih organizacija i donatora, a Ministarstvo sigurnosti će nastojati, sukladno iskazanim potrebama, osigurati i dodatnu pomoć međunarodnih organizacija po ovom pitanju”, navode iz Ministarstva.