Zašto građani BiH ne učestvuju u ustavnim promjenama?

Na koji način je moguće ostvariti direktno učešće građana i građanki u ustavnim procesima u Bosni i Hercegovini? Jedan od mogućih odgovora je da i tamo, gdje je najavžniji akt jedne države očigledno diskriminatoran, izostaje građanska inicijativa i hrabrost. To je još uvijek tabu tema, na šta ukazuje Inicijativa „ Građanke za ustavne promjene“ Helsinškog parlamenta građana Banjaluka, piše Radio Slobodna Evropa.

Da je Ustav Bosne i Hercegovine prilično nedemokratski ustrojen, ukazivano je to praktično od njegovog nastanka, definisanja Dejtonskim mirovnim sporazumom. Čak je i Sud za ljudska prava u Strazburu svojim presudama dokazao njegovu nedemokratičnost. Brojne građanske inicijative žele da promijene činjenicu da je Ustav BiH dostupan samo političkim elitama konstitutivnih naroda. Što se političkih elita tiče, ili, barem dijela njih, Ustav Bosne i Hercegovine je politički zacementirana kategorija, osinje gnijezdo, u koje, ako se dirne, može lako doći do radikalizacije.

No, može li se ipak državni Ustav otvoriti prema građanima, da imaju uticaja u odlučivanju barem o nekim ključnim životnim pitanjima. Političke elite su upravo te koje bi spriječile takvu eventualnu inicijativu, mišljenja je profesorica Univerziteta u Istočnom Sarajevu Zlatiborka Popov Momčinović.

„Imajući u vidu da smo, nažalost, na osnovu teritorijalnog i administrativnog ustrojstva zemlje podijeljeni po etničkom principu, mislim da bi eventulano učešće građana i građanki kao što je slučaj u susjednim zemljama, možda samo te podjele još više produbio. Imajući u vidu da naši političari, kada je bilo kakva inicijativa u pitanju, oni preko svog načina tumačenja tih inicijativa, dakle odmah na neki način etnificiraju, daju im onakav ili ovakav predznak, tako da mislim da u takvom jednom kontekstu podijeljenosti, bez obzira na činjenicu što istraživanja pokazuju da građane najviše brinu egzistencijalna pitanja, da ne žive za podjele, da bi se to opet zloupotrijebilo od strane političkih elita“, ističe Popov Momčinović.

Sjajan primjer neposredne demokratije je Švajcarska. Švajcarci učestvuju direktno u promjeni Ustava na referendumu, kao što se na isti način izjašnjavajui o ključnim zakonima.Građansko učešće ide toliko daleko da je tamošnja vlada omogućila građanima da predlažu zakone ili da odlučuju o visini najniže plate. Takvog demokratskog odlučivanja ipak nema u mnogim zemljama. Negdje je to tako iz praktičnih razloga jer brojni referendumi mnogo koštaju. Međutim, profesor Ustavnog prava na Univerzitetu “Džemal Bijedić” u Mostaru Nurko Pobrić mišljenja je da bi se u Bosni i Hercegovini morao predvidjeti neki formalni način učešća građana u ustavnim promjenama.

„Ne u smislu usvajanja, ali da jedan broj građana, određen broj građana, putem takozvane građanske inicijative može pokrenuti izmjene Ustava i da o toj inicijativi obavezno raspravlja organ koji je nadležan za donošenje Ustava, bilo da je to redovni parlament ili eventualno neki ustavotvorni organ kao što je ustavotvorna skupština. Recimo, 5 hiljada građana podnese inicijativu putem potpisa da se promijeni neki član Ustava koji se odnosi npr. na socijalna prava, na neka druga prava, na organizaciju vlasti i tako dalje…Toga nema, nažalost, u Ustavu BiH. Mada, neformalno nije zabranjeno. To može biti učinjeno i sada, ali je pitanje u kojojmjeri to može u političkom i socijalnom smislu imati uticaja. U ovom slučaju konkretno na Parlamentarnu skupštinu BiH ili eventualno ako se radi o entitetskim ustavima, na entitetske parlamente”, kažePobrić.

Lejla Gačanica iz Inicijatice ‘Građanke za ustavne promjene’ mišljenja je da bi u Ustav Bosne i Hercegovine trebalo ugraditi mehanizme koji već postoje u zemljama Evropske Unije, prema kojima građani mogu na referendumu se izjašnjavati o pitanjima koja se tiču njihovog svakodnevnog života, a da ta pitanja nisu izdignuta na nivo nedodirljivosti o kojima isključivo odlučuju političke elite.

„Dodatna specifičnost bh.Ustava jeste što je on vrlo nepodložan promjenama. Već je poznato da se ne implementiraju odluke Suda za ljudska prava u Strazburu u slučajevima Sejdić, Finci, Pilav i Zornić i to zapravo vodi ka tome da mi o velikim pitanjima nemamo volju za izmjenama Ustava, čak ni tamo gdje je Ustav diskriminatoran. Sa druge strane nastavlja se logično pitanje da li je moguće neke, uslovno rečeno, manje bitne stvari staviti na glasanje i dozvoliti građanima i građankama da o njima odlučuju. Na primjer, ono što je trenutno u nadležnosti eniteta jeste pitanje zdravstvene zaštite. Ja mislim da je to pitanje koje bi trebalo staviti na odlučivanje i koje bi trebalo imati državnu nadležnost i o kojem bi Ustav trebao nešto da kaže. Recimo da je to nešto što se građanima i građankama čini jako bitno u ovom trenutku a oni u samom Ustavu o tome ne mogu da odlučuju“, navela je Gačanica.

S obzirom na pat poziciju u bilo kakvim pregovorima oko reforme državnog Ustava, profesorica Zlatiborka Popov Momčinović smatra da se građanski aktivizam treba graditi kroz ono što već postoji ugrađeno u zakonodavno pravnom sistemu.

„Mislim da bi građani i građanke na neki način trebali da prate ono što je BiH potpisala i ratificirala, što bi trebalo da unaprijedi neke stvari. Evo, na primjer, Istambulska konvencija, za razliku od Hrvatske, Bosna i Hercegovina ju je potpisala i ratificirala bez ikakvih problema. Ali opet, vidimo da građani i građanke o tome nisu informisani iako se radi o bitnim pitanjima koja se tiču nasilja nad ženama. I treba upravo insistirati na tome što smo donijeli, što je pozitivno, da se to zapravo sprovodi. Imamo, na primjer, Zakon o zabrani diskriminacije, a vidimo da smo diskriminisani po teritorijalnom principu, npr. kada je riječ o socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti. Negdje je neki lijek na esencijalnoj listi, a negdje nije. Tako da mislim da se trebamo fokusirati na ono što imamo i upirati, tražiti da se zakoni koje imamo, da se oni sprovode“, zaključuje Popov Momčinović.

Ono što je možda i ključni problem u cijeloj priči o reformi Ustava jeste što se ona uglavnom prepoznaje u javnosti kao nešto što može da ugrozi nacionalne interese nekog od konstitutivnih naroda. Zbog toga je reforma Ustava BiH i dalje tabu tema, a sami građani i građanke, nedovoljno informisani, ne vide kako bi određene ustavne promjene omogućile i korisne stvari po njihov svakodnevni život, na ukidanje raznih oblika diskriminacije, te na izjednačavanje ili uvođenje novih prava koja bi mogla popraviti i socijalnu sliku zemlje.