Zašto BiH ne čuva mlade stručnjake?

Dolazak Eddieja Čustovića u Bosnu i Hercegovinu da organizira IEEE (Institut inžinjera elektronike i elektrike) Kongres koji je ovih dana održan, ulijeva nadu da još ima onih koji u ljudima vide najveće resurse i žele u tom pravcu investirati. Mlad, inteligentan i uspješan Bosanac u Australiji. Došao je, kaže, da animira i motivira bh. studente i potencijalne talente iz oblasti elektronike i elektrotehnike. Samo zbog njih Eddie je u Bosnu doveo neke od najvećih svjetskih stručnjaka iz ove oblasti, kako bi ih povezao sa mladim talentima kojih, kako reče Eddie, u ovoj zemlji ima na pretek.

Gubimo li ih zauvijek?

Ova tematika me posebno interesuje u posljednjih godinu dana, kada se sve češće govori o fenomenu migracije mladih iz Bosne i Hercegovine. Koliko ova zemlja samo gubi odlaskom mladih to ćemo saznati tek u budućosti, međutim, pravo pitanje je da li ih gubimo zauvijek ili samo trenutno. Mnogi od njih već sad pričaju kako se ne planiraju vraćati u Bosnu i Hercegovinu, a kao glavni razlog navode sistem koji im nije dao pravu priliku da se dokažu. Neki od njih s kojima sam pričao, a koji u Europskoj uniji žive i rade već nekoliko godina, kažu da su oduševljeni tamošnjim sistemom i uređenjem. Većina motiva svih njih se vrti oko osnovnih ljudskih prava, kao što su pravo na slobodu mišljenja i pravo na rad, što, kažu, nažalost nisu mogli ostvariti u svojoj zemlji. Čekali su, kažu, predugo da se nešto promijeni i da oni koji vode ovu zemlju konačno odluče uraditi nešto za korist svih njeni građana, a onda su odlučili da odu.

Najviše su na udaru mali gradovi kojima, uslijed velikih demografskih promjena, prijeti nestanak. Iz nekih gradova su mladi već otišli, a ostali su penzioneri i oni koji su se zadovoljili životom od danas do sutra ili nisu imali nikakvu opciju za odlazak vani.

Zvanične institucije šute

Ono što najviše čudi, jeste činjenica da se fenomenom migracija niko od zvaničnih institucija uopće i ne bavi. Za razliku od susjedne Hrvatske koja po tom pitanju nešto radi i poduzima konkretne korake u cilju smanjenja odlaska mladih iz te zemlje.

Koliko ljudi poput Eddieja i njemu sličnih Bosanaca i Hercegovaca razasutih po bijelom svijetu, mogu učiniti da se ove stvari promjene? Kapacitet imaju, motivacije dovoljno također, a ni sredstva nisu problem, kako reče Eddie. Međutim, da li ima sluha za to od strane onih koji vode ovu zemlju i koliko ovi naši uspješni zemljaci mogu bez pomoći i interesa države sami da preokrenu trenutnu situaciju, pitanje je na čiji ćemo odgovor morati pričekati neko vrijeme.

Jedno je sigurno, zbog ovakvih kao što je naš Eddie, vrijedi pokušavati i nadati se, jer oni unose neku novu energiju u našu zemlju i pružaju nam motivaciju i želju za promjenama i uspjehom.