Zagreb opet pogoršao odnose sa Sarajevom: “Ovo je bio bezobrazluk kakav se ne pamti”

Odavno neki politički posjet Zagrebu nije izazvao toliko bure, uzbuđenja, dijametralno različitih komentara i kontroverzi kao nedavni dolazak srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, ali u svojstvu “lidera Srba”, navodi se u analizi Jutarnjeg lista.

U Sarajevu su iskočili iz kože zbog toga, u Beogradu i Banjoj Luci su zadovoljni (pogotovo) i zbog bijesa Sarajeva, a pozivanje Milorada Dodika, s obzirom na njegovu politiku i političko ponašanje, može se ocijeniti kao jedan u nizu nespretnih “pucanja u nogu” Hrvatske kada je u pitanju BiH – zemlje čiji je opstanak i funkcioniranje te ulazak u NATO i EU od strateške i životne važnosti upravo za Hrvatsku. Sarajevska politologinja Ivana Marić upozorava kako bi Zoran Milanović kao predsjednik države morao znati da u BiH ne postoje službeni predstavnici naroda pa je tako Dodika mogao “primiti kao pojedinca, kao predsjednika SNSD-a ili kao člana Predsjedništva BiH, ali ne i kao predstavnika srpskog naroda jer to u BiH ne postoji”.

Ljudsko licemjerje

Sociolog Ivan Markešić je izravan i po njemu je Milanovićev poziv Dodiku “bezobrazluk kakav se ne pamti već dulje vrijeme”. ​Profesor Markešić upozorava da Dodik današnju Hrvatsku optužuje za ustaški zločin u Jasenovcu, sve čini da podijeli BiH te da Republiku Srpsku pripoji Srbiji.

“S druge strane, Plenkovićevo trabunjanje o čuvanju nekoliko hrvatskih kuća na trasi buduće autoceste kroz RS izraz je besramnog ljudskog licemjerja prema bosanskim Hrvatima. K tomu, i Milanović i Plenković zaboravljaju da ono Hrvata što je još preostalo u BiH žive izmiješani s Bošnjacima. Ovakvom njihovom politikom i njih će oni uskoro ‘humano’ preseliti na istočnohercegovačke gudure ili negdje po bespućima hrvatskih krajeva pod posebnom državnom skrbi kako bi naselili mjesta s kojih su otišli – milom ili silom (svejedno) – hrvatski Srbi. Također, u preseljavanju bosanskih Hrvata s područja većinski naseljenih Bošnjacima i Milanović i Plenković naći će sugovornike kod bošnjačkih političara”, kaže nam Markešić.

Podsjetimo da je punih 15 godina, dok su predsjednici bili Stipe Mesić pa Ivo Josipović, Hrvatska držala distancu prema Dodiku i pokušavala održavati dobre veze s probosanskim političarima. A onda je došla Kolinda Grabar-Kitarović. U ljeto 2016. na Pantovčaku su pripremali novu političku platformu prema BiH. U osnovi, inicijativa koju je pokrenula tadašnja predsjednica sadržavala je dva aspekta: jačanje položaja Hrvata u BiH, a zauzvrat je Hrvatska trebala pomoći susjednoj državi u izlasku iz međunarodne izolacije i ubrzanju puta prema EU. Sve je, međutim, zamrlo zbog pada Vlade Tima Oreškovića i predizborne kampanje.

Još ranije Grabar-Kitarović je, odmah nakon stupanja na predsjednički položaj, izazvala burna negodovanja kada je za BiH najavila da će tražiti nadogradnju Daytonskog mirovnog ugovora, kao i da zahtijeva jednakopravnost hrvatskog naroda u BiH, jer je ugrožen.

Uostalom, i u Deklaraciji Hrvatskog sabora o položaju Hrvata u BiH iz 2018. godine nalazi se teza kako se nakon 2000-e Hrvate marginalizira “uz donošenje protuustavnih zakona, što je za posljedicu imalo političku i ekonomsko-socijalnu marginalizaciju hrvatskog naroda”. Markešić ipak na ovaj posjet gleda i u svjetlu toga da ovo “nije ovo prvi put da hrvatske političke elite na čelu s predsjednikom RH žrtvuju bosanske Hrvate u svrhu rješavanja srpskoga pitanja u Hrvatskoj”.

Učinio je to, kaže Markešić, svojedobno Franjo Tuđman i prihvatio kao svršen i za Hrvatsku dobar ratni “posao” progon više od 150.000 Hrvata katolika s područja današnje Republike Srpske.

“Umjesto da rade na povratku Hrvata u Bosnu, na područja RS-a, i današnje političke elite na čelu sa Milanovićem i Plenkovićem čine isto natječući se tko će biti veći ‘Tuđman’. Oni danas primaju čovjeka koji bez trunke srama i obraza, bez trunke kajanja i traženja oprosta za zločine koje su nad bosanskim Hrvatima počinili najvećim dijelom oni u čije je ime i došao Zagreb – takva je službena objava. Zapravo, oni ovim posjetom zakucavaju posljednji čavao u sanduk nade da se i mrtvi bosanski – krajiški i posavski – Hrvati imaju gdje vratiti i biti dostojanstveno pokopani”, ističe Markešić.

Namjera podjele BiH

Razumije se da su bošnjački političari redovito i žestoko reagirali na odluke iz Zagreba, nerijetko populistički optužujući Hrvatsku da želi raspad BiH, što sada (za razliku od možda nekih ranijih godina) nije nikako agenda hrvatske politike. No, Ivana Marić će pritom odbaciti česte teze iz bosanskih medija i političkih krugova kako u hrvatskoj politici postoji namjera podjele BiH, “jer da Hrvatska ima tako velik utjecaj na unutarnja pitanja BiH, valjda bi do sada uspjela nametnuti određene promjene na kojima inzistira HDZ BiH”.

Ona smatra da je “suludo pomišljati da bi Hrvatska podržala Dodika u bilo kakvim planovima za rasturanje BiH. To niti hoće niti može. Drugo je pitanje bi li Dodiku to odgovaralo, ali isto tako i Čoviću. Mislite da bi Dodiku odgovaralo da se RS osamostali i postane pokrajina u Srbiji”, pita se Marić i nastavlja: “Mislite da bi Dodiku odgovaralo da bude pod direktnom vlašću Vučića i da on ne bude taj koji odlučuje o svim političkim i novčanim tokovima? Zar mislite da bi Čoviću odgovarao sličan scenarij, da se zapadna Hercegovina izdvoji iz BiH i priključi Hrvatskoj, članici EU u kojoj se pravna država i borba protiv korupcije poštuje u znatno većoj mjeri nego što je to slučaj u BiH? Naravno da im to ne bi odgovaralo, ali ono što im odgovara jest lažna nada koju ovakvom pričom daju svojim sljedbenicima i na osnovi koje se na vlasti održavaju već drugu deceniju”, smatra Ivana Marić.

Ivan Markešić slično razmišlja: “Bit će to vrijeme u međusobnom natezanju u donošenju rješenja. Razlog: trenutno stanje u BiH odgovora svima – svi su ugroženi od svih. I od toga svi profitiraju – ostaju na vlasti. Logika straha od drugoga i drukčijeg, posebno straha od muslimana, muslimanskih migranata.”

Ivana Marić objašnjava zašto se dižu emocije zbog jednog posjeta, koliko god da je Dodik provokator. Naime, kaže ona, početkom studenoga u BiH su lokalni izbori, a tri vladajuće političke stranke, SDA, HDZ BiH i SNSD, kao i obično, nemaju rezultate kojima bi mogli dobiti glasove birača. Zbog toga udruženim snagama rade na podizanju nacionalnih tenzija jer je to siguran i dokazan recept za izbornu pobjedu. Još su uspješniji kada rade koordinirana po sistemu oni nas kao napadaju, a mi se kao branimo.

“Nacionalne sukobe, koji su prije 30 godina bili stvarni i brutalni, sada već moraju praviti umjetno kako bi dobili izbore. Huškaju i straše svoje narode onim drugim narodima, a nakon izbora sve tri stranke zajedno formiraju vlast tj. podijele izborni plijen. Svi oni u očima svojih birača ispadaju upravo onako kako žele: Dodik borac za samostalnost RS-a, Čović borac da Hrvati biraju svoje predstavnike, a Izetbegović ponovno žrtva na koju se okomila Hrvatska pa ga sada svi moraju podržati. A ništa od toga nije točno”, reći će nam Ivana Marić. No, kako dodaje, problem s posjetom Dodika jest taj što očekujemo da im Hrvatska, kao članica EU, ne pomaže u tim igrokazima za široke narodne mase, što je ovdje očito slučaj. “Mi ne možemo odrediti s kim će se Plenković i Milanović sastajati privatno, ali u službenim i diplomatskim odnosima s drugim državama postoje protokoli i diplomatske norme. To u ovom slučaju nije ispoštovano i to je najveći problem.”

S Pantovčaka su nakon razgovora rekli kako “Hrvatska ne može ostati pasivna i neće podržati inicijative u smjeru jednostrane revizije Daytonskog sporazuma koje bi ugrozile mir i stabilnost u BiH i jugoistočne Europe”. To je svakako tema koja mora biti jedan od vanjskopolitičkih prioriteta Hrvatske, ali se postavlja pitanje je li Milorad Dodik prava osoba za takav razgovor i je li možda on Milanoviću tek predstavio svoja “zapažanja” o “jednostranim revizijama Daytona”. Podsjetimo da je Dodik izašao s inicijativom o tome da se “ukine” visoki međunarodni predstavnik za BiH te “odstrane” strani suci iz ustavnog suda. Milanović bi trebao biti precizniji u objašnjavaju njegove zabrinutosti oko “jednostrane revizije Daytona”.

Naime, Dodik nije zatvorena knjiga niti politički mistik – on je politički šibicar koji uvijek govori prigodno što mu u tom trenutku i kod trenutnog sugovornika odgovara, misleći da ništa izgovoreno prije ne važi. Dodik s pozicije jednog od predsjednika BiH govori o BiH kao hibridnoj i neprirodnoj državi i otvoreno se zalaže za izdvajanje srpskog entiteta iz BiH i njegova ujedinjenja sa Srbijom, ma koliko on u Zagrebu govorio da nije “secesionist”. Osim toga ne treba zaboraviti da se protivi ulasku BiH u NATO, zbog svojih dobrih odnosa s Rusijom koja se na njega, kako se čini, više oslanja nego na srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.

Profesor s mostarskog sveučilišta Slavo Kukić se pita – ako Vučić prima Čovića, a Milanović Dodika, gdje je tu službeno Sarajevo i kakvu to politiku onda vodi Zagreb? Kakvu vodi Dodik i Beograd prilično je jasno. No, dolazak Dodika otvorio je i pitanje zašto Hrvatska izbjegava i zaobilazi službene državne institucije BiH i Sarajevo? Koji je razlog da Milanović namjerava primiti odvojeno etničke predstavnike iz BiH, a radi se o pitanju funkcioniranja (i opstanka) zajedničke države BiH? Naime, ovakav pristup sliči na nekadašnju Tuđmanovu politiku prema BiH u kojoj je zapela Hrvatska, a koji je pak smatrao da je “ideal” te politike nastavak pregovora Cvetković – Maček, odnosno da se Srbi i Hrvati trebaju dogovarati o BiH. No, stvari su se promijenile od tada i Bošnjaci su i identitetski i politički sazreli. I konačno treba biti jasan da su temelj održanja BiH odnosi, u prvom redu, Bošnjaka i Hrvata, jer Hrvatska nema pretenzija prema BiH, niti obratno. Stoga je neshvatljivo i takvo vezivanje Dragana Čovića uz Dodika te logično pitanje – je li Čović suglasan s politikom Dodika o razbijanju BiH, neposvećivanja euroatlantskim integracijama i slično, odnosno je li Čović političar koji će omogućiti realizaciju Dodikovih vizija razbijanja BiH te stvaranja “velike Srbije” i to na “pljunomet” od Zagreba i Dubrovnika? Legitimno pitanje – je li Zagreb svjestan da mu Dodik možda nije najidealniji sugovornik po pitanju BiH!?

“Kad bi predstavnici hrvatske politike u BiH i u Hrvatskoj pristupali BiH kao državi i hrvatskoga naroda, uvažavajući pritom Bošnjake kao istinske suradnike u izgradnji države i društva – jer s njima Hrvati jedino i žive – ne bi imali nikakvih problema s Bošnjacima, bez obzira na Dodikove eskapade. Što ne znači da je i ‘bošnjačko maslo za ramazana’”, kaže Markešić.

“Nastrani” izborni zakon

Hrvati traže izmjenu izbornog zakona, što je zadiranje u Dayton (dobrim dijelom s pravom jer im Bošnjaci biraju njihova člana Predsjedništva). Željko Komšić je legalan, ali ne i legitiman predstavnik Hrvata. Problem BiH je svakako “nastrani” izborni zakon, a Bakir Izetbegović već prijeti Hrvatima, da će i na nižim lokalnim razinama ostvariti “Komšićev poučak” i izabirati Hrvatima “bošnjačke predstavnike”. Tako da smo opet upali u začarano vrzino kolo koje blokira funkcioniranje BiH kao “normalne” države.

Stoga Markešić misli da razgovori Izetbegović – Čović neće uroditi nikakvim dobrim plodom, posebno kada je riječ o promjeni izbornog zakona. “Bit će to međusobno nadmudrivanje dvojice seoskih đilkoša”, kaže Makrešić. Naime, po njemu čeka nas isti scenarij i na sljedećim izborima za Predsjedništvo BiH kada će se – ako se opet ne kandidira Željko Komšić – prijaviti netko od bosanskohercegovačkih muslimana i reći da je Hrvat. I prema postojećem izbornom zakonu Bošnjaci će ga izabrati kao člana Predsjedništva BiH “iz reda Hrvata”. Kao takav, on nije dužan raditi samo za jednu (hrvatsku) nacionalnu skupinu. Reći će da radi za dobro svih građana BiH, kao što to sada govori Željko Komšić, zagovarajući pritom BiH kao državu bez konstitutivnih naroda. Što je – uzimajući u obzir postojeće stanje – neostvarivo.

Jer, kao što je Dodik upotrijebio institut vitalnog interesa srpskog naroda u BiH kako bi Hrvatskoj osigurao gradnju Pelješkog mosta, tako će zasigurno i Bošnjaci iskoristiti institut bošnjačkog nacionalnog interesa ustrajavajući u nemijenjanju postojećeg izbornog zakona kako bi u sadašnjim konstelacijama osigurali opstanak BiH kao cjelovite države.

Sadašnjim izbornim zakonom, na čiju promjenu zasigurno neće pristati, Bošnjaci će moći do unedogled birati sebi još jednog člana Predsjedništva BiH, onog i onakvog člana koji neće nastupati uime Hrvata BiH – a što bi u ovako uređenoj državi trebalo biti – nego onoga muslimana Hrvata koji će na taj položaj biti biran iz reda Hrvata u BiH, onog kandidata koji će zajedno s ‘istinskim’ predstavnikom Bošnjaka raditi na izgradnji BiH po bošnjačko-islamskoj mjeri (dakle, u političkom i religijskom smislu) i na iseljavanju Hrvata i Srba iz nje, smatra Markešić i kaže da je stvar u (ne)sposobnosti hrvatskih ustavnih pravnika iz razdoblja 1995. kada je pripreman Daytonski sporazum. Doduše, čini se da je Izetbegović spreman na “pregovore” ako Čović konačno dvije godine nakon izbora pristane na formiranje vlade Federacije BiH, koja upravo zbog njegova truciranja još nije formirana. Politika “tuk na utuk” je konstanta BiH i njezina pokora.

Prema mišljenju Ivane Marić, cilj Čovića i HDZ-a BiH je da ostanu na vlasti, a to će najbolje ostvariti cementiranjem sadašnjeg stanja uz stalne priče o neravnopravnosti i majorizaciji Hrvata. “HDZ BiH, za 30 godina koliko su na vlasti, nije se uspio izboriti za jednakopravnost Hrvata u BiH, zašto da očekujemo da će to sada uspjeti, ako im je to zaista cilj”, zaključit će politologinja iz Sarajeva.

I za kraj nije na odmet reći da je Milorad Dodik prije koju godinu zborio ovako: “Milanović je po više osnova iskompleksiran političar i čovjek. Živi pod teretom imena koje neodoljivo ‘miriše’ na srpsko, gubi izbore, a ne shvaća zašto. Milanović pola dana živi kao partizan, a pola kao ustaša i, kao većina političara s hrvatske scene, vuče višestoljetni kompleks Srba.”