Za koga se obnavljaju džamije u Republici Srpskoj?

Proces povratka u bh. entitet Republiku Srpsku trebao je biti ključna stvar u obnovi države Bosne i Hercegovine, ali gotovo 25 godina nakon okončanja rata stječe se dojam da je taj proces bio nedovoljno intenzivan. Drugim riječima, povratak Bošnjaka na sva ona područja s kojih su prognani tokom ratnih sukoba nije uspio i danas je njihova autohtona kultura na svim tim područjima pred nestankom, piše Jasmin Agić za Al Jazeera Balkans.

Razlozi za taj neuspjeh, koji hrabriji tumači bosanskohercegovačke stvarnosti spremno nazivaju fijaskom, mnogobrojni su, ali među glavnima je inertnost vladajućih struktura, koje su preduzimale malo istinskih koraka da se zajednice prognanih vrate u svoje prijeratne domove i tamo obnove život.

No, opet, na svim tim mjestima gdje je vlast zanemarivala potrebe povratnika Islamska zajednica krčila je put za obnovu života podižući iz porušenih temelja svoje vjerske objekte: džamije, medrese, tekije i druga mjesta, koja su mnogima u dugim, teškim i mračnim povratničkim godinama bila jedino svjetlo kojem su se mogli okretati.

Etničko čišćenje i genocid

Samo onaj ko želi ignorirati stvarnost neće nikad postaviti pitanje koje zadire u samu suštinu problema i najrječitije govori o tome koliko su povratak Bošnjaka i obnova autentične islamske kulture življenja ugroženi činjenicom da su mnoga područja u kojima su Bošnjaci bili većina zauvijek opustošena etničkim čišćenjem i genocidom. I dok u bosanskohercegovačkoj prijestonici Sarajevu mnogi s puno samodopadljivosti i ponosom govore o obnovi najznačajnijih objekata islamskog kulturnog naslijeđa, oni bolje upućeni u stvarnost s pravom se pitaju kome se obnavljaju džamije u Republici Srpskoj.

Da je fočanska ljepotica Aladža u potpunosti obnovljena i da će njeno svečano otvaranje biti održano početkom maja lijepa je vijest, posebno kad se zna da se na taj događaj čekalo dva i po desetljeća. No, nakon svih tih godina moramo se pitati koliko je Bošnjaka vjernika ostalo trajno živjeti u Foči, ili, još šire, u Podrinju i istočnoj Bosni. Broj je užasno mali, a statistički podaci kojima se barata krajnje su onespokojavajući.

O tome koliko je stanje teško najbolje svjedoče brojna prazna sela rasuta po cijeloj istočnoj Bosni i samo je taj pogled dovoljan da se čovjek rastuži. Rođeni Fočak i bivši sudija Hasan Balić emotivno govori o procesu povratka, ne krijući razočarenje ulogom državnih vlasti i međunarodne zajednice u neuspjehu procesa povratka.

“Mi iz Podrinja i gornjeg Podrinja, počevši od Trebinja, pa do Zvornika, skrhani smo – ne tužni nego skrhani – što nije uspio povratak koji su vodili dijelovi međunarodne zajednice i naše vlasti i to je teška rana za koju nemamo razumijevanja. Što se tiče Islamske zajednice i njenog učešća u povratku, ona je tu potpuno nevina i da nije bilo samoorganizovanja ljudi koji su dobili podršku od Islamske zajednice, ni ovo što se vratilo ne bi se vratilo i opstalo.”

‘Političari će izgubiti ono što je krvlju odbranjeno’

Slično razmišlja i prof. Mahmut Karalić, najznačajniji bosanskohercegovački prevodilac hadisa Božijeg poslanika Muhammeda, za koga nema dileme da je povratak potpuno propao. No, za razliku od Balića, on ulogu bošnjačkih struktura u vlasti mnogo snažnije kritikuje smatrajući ih odgovornim za mnoge političke i promašaje u organiziranju obnove života Bošnjaka protjeranih iz Republike Srpske.

Taj zazor ide toliko daleko da se Karalić pribojava da bošnjački kolektiv, a samim tim i autentični život islama, čekaju još teži dani.

“Ja sam nekada davno rekao da se bojim da naši političari neće izgubiti i ono što smo krvlju dobili, što smo u ratu odbranili. I to je zaista tako, jer ova politika kakva se vodi danas nije dobra za Bošnjake. Neću reći sve, ali u globalu nije dobra. Prvo, političari su krivi što nisu proveli Aneks 7 Dejtonskog sporazuma u djelo, znači, da se vrati svako na svoje. Ja znam da ima problema i da ljudi neće da se vrate, ali to je trebalo provesti. Drugo, pristankom na sve, po svaku cijenu, ja kažem, njima je više stalo da zadrže vlast nego da zadrže Bosnu. Bogami, nije njima stalo do Bosne jer, da je stalo da se zadrži Bosna, ponašali bi se sasvim drugačije. Oni su trebali po svaku cijenu nastojati da ljude vraćaju u njihova područja i da se ponovo tamo naseljavaju.”

Obnova Aladže tim je značajnija jer će to biti mjesto budućeg skupljanja muslimana, ali ne samo onih iz Foče i okoline, ili iz Podrinja, nego iz cijele regije. Aladža treba postati neka vrsta savremenog islamskog duhovnog centra, kaže Balić, koji vjeruje da će se obnovom “fočanske ljepotice” ponovo vratiti stari izgled grada. Ponovo će, uvjeren je, na svim prikazima Foče blistati ljepota Aladže.

“Prekoputa Aladže sada niče hram svetog Save i možda se pravi neka nova razglednica Foče. To je novi dio, ali zato je džamija naša Bologna, dakle, tu će se skupljati naučnici ne samo s prostora bivše Jugoslavije nego i šire. To vam je kao da dođete u Louvre i tražite Mona Lisu i tražite osmijeh. Dođete u Foču i nema osmijeha, neko je ukrao taj osmijeh, ali tu ljepotu i taj osmijeh, osim naučnog i duhovnog, vraća sada i Aladža džamija. Ona je neka vrsta naše ljepotice, koja daje novi sjaj tom gradu i pogledajte sada razglednice Foče. Vi nemate gdje staviti štafelaj da slikate, ali kad se džamija postavi, vi ćete se vraćati tom izvoru kulture.”

I Karalić je presretan zbog završetka obnove Aladže, ali, kao veliki hadiski stručnjak i čovjek koji godinama pažljivo prati političko-duhovna zbivanja u Bosni, posebno je nezadovoljan odnosom koji se gradi prema vjeri i s mnogo rezignacije kaže da su se mnoge duhovne stvari pretvorile u puku formalnost.

‘Vladati se po Kur'anu’

“U komunističko doba bio je ateizam iako ni tada nije bilo prisile – hoćeš vjerovati, nećeš vjerovati, što je u duhu s kur'anskim ajetom. Allah kaže: ‘Reci: Istina je od moga Gospodara, pa ako hoće, neka vjeruje, ako hoće, neka ne vjeruje.’ Allah je ostavio na dobru vjeru ljudima hoće li vjerovati ili neće. Međutim, sada su neke nove vlasti i u našoj Federaciji i ovdje gdje smo mi Bošnjaci većina ja se zgražavam nad ovim stanjem bar kad je riječ o vjeri.”

Karalić upozorava da se zajednica vjernika mora vratiti suštini, da se život u cijelosti treba organizirati na vjerskim principima, principima morala i zato već unaprijed upozorava svoje potencijalne kritičare, one koji će njegovim tvrdnjama naći bezbroj zamjerki pozivajući se na stanje koje je za njega samo privid:

“Kazat će: ‘Sada su pune džamije’, ali Poslanik je rekao jednu istinu: ‘Prvo čega će nestati među ljudima, među mojim sljedbenicima na ovom svijetu jeste povjerenje.’ I mi ga nemamo. A posljednji će ostati namaz. Do Sudnjeg dana će ljudi puniti džamije, oni će klanjati, ali to će biti čista formalnost. U dva hadisa koji govore o predznacima Sudnjeg dana Poslanik kaže: ‘Doći će vrijeme kada će u džamijama klanjati po hiljadu i više ljudi, a među njima se neće naći jednog vjernika.’ A drugi hadis: ‘Doći će vrijeme kada će ljudi i klanjati i postiti i zekat dijeliti i hadž obavljati, ali nećete među njima naći jednog vjernika.’ E, toga se ja bojim, što mi formalno shvatamo vjeru. Kur'an i hadis su ustav i zakoni islama. Nemamo mi tog ustava u svojim srcima, nemamo ni zakona. Nije samo klanjati, treba se vladati po Kur'anu.”

Obnovu džamija po svim uništenim mjestima u Republici Srpskoj treba pratiti obnova autentičnog života islama i ne treba nikada dozvoliti da se bogomolje predaka pretvore u muzeje potomaka. Jedan od neophodnih koraka na tom dugom i trnovitom putu jest i obnavljanje džamija, pa se moramo nadati da će obnovljena Aladža biti svjetionik svim onim bogobojaznim Bošnjacima koji Foču žele odabrati za svoj trajni dom.