Vučićevo hvalisanje bez pokrića: Zašto BiH ima veći privredni rast od Srbije?

U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa tražili smo odgovor na pitanje kako je moguće da Bosna i Hercegovina, koja ima potpuno nefunkcionalnu državu, ima veći privredni rast od Srbije? Sagovornici su bili Muris Čičić, profesor Ekonomskog fakulteta iz Sarajeva, i Milan Ćulibrk, ekonomista i glavni urednik beogradskog nedeljnika NIN.

Bilo je riječi o tome kako privrednici Bosne i Hercegovine savladavaju blokade koje im postavljaju nacionalni lideri, kako se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić hvališe ekonomskim uspjesima, iako privreda Srbije zaostaje za privredom mnogih država u regionu, o velikim državnim preduzećima koja koče razvoj privrede u Srbiji, zašto Vučić na rukovodeća mjesta u tim preduzećima postavlja nestručne, ali njemu lojalne ljude, kako Bosna i Hercegovina zbog podijeljenog privrednog prostora godišnje gubi pola milijarde eura, da li je u Bosni i Hercegovina bilo smanjivanja plata i penzija kao u Srbiji, kao i o tome koliki je stepen siromaštva u Srbiji i Bosni i Hercegovini.

Omer Karabeg: Moram priznati da sam se iznenadio kada sam prije neki dan naišao na podatak da je Bosna i Hercegovina, koja je u stalnim političkim blokadama, i prošle i pretprošle godine imala veći privredni rast od Srbije. Bosna i Hercegovina je 2015. godine imala rast od 3,2 posto, a Srbija 0,8 posto, dok je prošle godine stopa rasta Bosne i Hercegovine bila 3 procenta, a Srbije 2.8 posto. Znamo da se Aleksandar Vučić stalno hvali da Srbija ima najuspješniju privredu u regionu.

Milan Ćulibrk: Hvalospjevi zvaničnika su jedno, a realnost je nešto sasvim drugo. Nije samo Bosna i Hercegovina ispred Srbije. Srbija je posljednja u regionu ako se gleda period od izbijanja globalne krize 2008. godine naovamo. Ukupni rast Srbije u tom periodu bio je tek nešto oko 3 do 4 procentna. U istom periodu Bosna i Hercegovina je uspjela povećati svoj bruto domaći proizvod za oko 10 posto, a Crna Gora za skoro 14. Albanija i Makedonija imale su također dvocifreno povećanje. Svi su ubjedljivo brže rasli od Srbije osim Hrvatske koja ne može da se poredi sa ostalim zemljama regiona, jer ima mnogo veći standard i članica je Evropske unije. Od zemalja zapadnog Balkana, koje su kandidati za EU, Srbija već godinama ekonomski najlošije stoji.

Muris Čičić: Bosna i Hercegovina ima značajne probleme zbog toga što još uvijek žive one ideje koje su dovele do agresije na ovu zemlju. Vijesti koje stižu iz Bosne i Hercegovine su uvijek najgore, one su uvijek politizirane i zamagljuju ono što se zove realni život. S druge strane, postoji neka elementarna žilavost poduzetnika i želje da se ide dalje bez obzira na političko okruženje. Ako izuzmemo globalnu recesiju, koja je trajala nekoliko godina i koja se odrazila i na našu zemlju, Bosna i Hercegovina od 1996,1997. godine naovamo raste po prilično solidnim stopama. One su bile 6-7 posto, a onda su se ustalile na oko 3-5 posto, što po mom mišljenju nije dovoljno. Ali to je ipak dokaz da postoji vitalnost bosanske privrede koja uprkos političkom sistemu i političkim okolnostima ipak pokazuje prilično dobre stope rasta.

Kisela jabuka

Omer Karabeg: Privreda Bosne i Hercegovine raste uprkos tome što tamošnja država ne funkcioniše. Zašto Srbija, koja ima organizovanu i jaku državu, ima slabije ekonomske rezultate?

U BiH još uvijek žive ideje koje su dovele do agresije na ovu zemlju: Muris Čičić

Milan Ćulibrk: Posljednjih pet godina Srbija bi imala stabilniju političku scenu da skoro svake godine nisu bili izbori. Ako tražite racionalan razloge za te česte izbore, nećete ga naći. A izbori nisu dobar ambijent za biznis. Ko god je planirao da investira on će sačekati da vidi izborne rezultate, pa će tek onda početi da razmišlja o investiranju. No bez obzira na to, vladajuća stranka je pet godina imala stabilnu parlamentarnu većinu i mogla je da uradi sve što je htjela, ali mnoge stvari u ekonomskoj sferi nisu urađene. Tu prije svega mislim na reformu javnih preduzeća. Tu kiselu jabuku nijedna srpska vlada do sada nije htjela da zagrize. Vučićeva vlada je smogla hrabrosti da smanji penzije i plate u javnom sektoru, što je nepopularna mjera, ali nije uradili nešto što za šta bi imala podršku javnosti, a to je reforma javnih preduzeća. Ta preduzeća se u Srbiji tretiraju kao feudi i dijele se kao partijski plijen nakon izbora.

Tamo se smještaju partijski ljudi, pa njima ne rukovode profesionalci. Zbog toga se u tim preduzećima svake godine nagomila po nekoliko stotina miliona eura gubitka koje moraju da pokrivaju poreski obveznici. Na taj način se bukvalno neutrališu pozitivni efekti fiskalne konsolidacije koja je obavljena zahvaljujući smanjenu plata i penzija. Srbiji su za održivi rast i razvoj neophodne stope rasta od barem 5 procenata, a mi smo daleko od toga. Bez takvog rasta ne možete očekivati da će se poboljšati standard stanovništva, a Srbija ima najniže prosječne plate u cijelom regionu. Uspjela je prošle godine, zahvaljujući političkoj krizi u Makedoniji, da pretekne Makedonce za 2-3 eura, dok sve ostale zemlje u regionu imaju daleko veće prosječne plate od Srbije.

Omer Karabeg: Bosanskohercegovačka privreda je strahovito opterećena jer mora da izdržava ogromnu administraciju. Pored organa na nivou Bosne i Hercegovine, postoje i slični organi na nivou dva eniteta, a enitet Federacije ima još i deset kantona od kojih svaki ima svoju vladu i ministarstva. Svi ti ministri imaju i savjetnike i sekretarice i šofere – i ko zna šta još. Kako privreda uopšte može sve to da izdržava? Koliko bi privredni rezultati bili bolji da nema tolikog administrativnog balasta?

Muris Čičić: Taj čudni sistem, koji je nastao spletom političkih okolnosti, ipak je doprinio određenoj decentralizaciji koja je omogućila razvoj lokalnih inicijativa i narastanje privrednih potencijala u lokalnim zajednicama. Tako da u Bosni i Hercegovini imate čudo općinskog razvoja. Petnaestak općina širom BiH pokazuje izvanredne rezultate. Tamo gdje imamo sposobnu općinsku administraciju i preduzimljive poduzetnike industrijska i poljoprivredna proizvodnja i izvoz cvjetaju. Općine kao što su Goražde, Tešanj, Teslić, Laktaši, Grude u tome prednjače. S druge strane, i Bosna i Hercegovina kao i Srbija ima veliki problem s javnim sektorom. On u BiH sigurno neće biti reformiran, jer su zaposleni u javnim preduzećima poslušni glasači nacionalističkih stranaka, pa političarima nije u interesu da ih izgube.

Partijski ljudi umesto profesionalaca

Omer Karabeg: Da li Vučić i pored obećanja da će smanji broj zaposlenih u državnim preduzećima to ne čini zato što su tamo uglavnom zaposleni članovii i simpatizeri njegove partije.

Milan Ćulibrk: Ne samo da se ne smanjuje broj zaposlenih u javnim preduzećima nego je smanjenje plata mimoišlo ključna javna preduzeća. Naime, u godini u kojoj su smanjene plate u javnom sektoru povećane su prosječne zarade u Elektroprivredi Srbije i Srbijagasu, a to su dva javna preduzeća koja prave najveće gubitke. U njihovim upravnim odborima sjede predstavnici vladajuće stranke koji su to tolerisali. U Srbiji su zarade jako opterećene. Na sto eura zarade na razne poreze i doprinose plati se 63 eura. Normalna vlast bi pokušala da nađe način da smanji to opterećenje i da to nadoknadi većim oporezivanjem ljudi koji imaju velika primanja.

Ovde ne postoji progresivno oporezivanje. Srbija je zemlja u kojoj se najmanji porez plaća na godišnji prihod koji prelazi dvadesetak hiljada eura. Ono što me posebno brine jesu rezulati za prvi kvartal ove godine. U prvom kvartalu došlo je do usporavanja rasta domaćeg bruto proizvoda. On je porastao samo za 1,2 procenta što je ubjedljivo najniže u regionu. Prosjek za cio region je tri puta veći. To je najsporiji rast u Srbiji još od onih velikih katastrofalnih poplava. Šta se desilo? Podbacila je Elektroprivreda Srbije, imala je dramatičan pad proizvodnje. Sve je to posljedica činjenice što javna preduzeća i dalje vode partijski ljudi koji nisu profesionalci i ne znaju, čak i kada bi htjeli, šta treba da urade.

Omer Karabeg: Vučić je smanjio penzije i plate u javnom sektoru da bi stabilizovao finansijsku situaciju. Da li je i Bosna i Hercegovina morala da smanjuje plate i penzije da bi sredila finansijsku situaciju?

Muris Čičić: Ne možete smanjiti nešto što je već minimalno. Penzije u BiH su na katastrofalnom nivou i penzioneri su najugroženija kategorija stanovništva. Prosječna penzija je oko 400 maraka, što je oko 200 eura.

Zašto BiH gubi milijarde eura?

Omer Karabeg: Gospodine Čičiću, vi ste pre nekoliko godina izjavili da Bosna i Hercegovina svake godine izgubi milijardu konvertibilnih maraka – to je pola milijarde eura – zbog razjedinjenog privrednog prostora.

Muris Čičić: Sada je taj gubitak i veći, ali mi smo se toliko navikli na to da više to i ne spominjemo. Mi nemamo ni jedinstvenu željeznicu, ni jedinstvenu elektroprivredu, ni jedinstveni poštanski sistem. Imamo tri pošte, tri željeznice i tri elektoenergetska sistema. Željezničko-transportno preduzeće iz jednog entiteta ne može da pravi vozni red, jer kada voz uđe u drugi entitet moraju da se koriste druge lokomotive i drugi vagoni sa željezničarima iz tog eniteta. A željeznica je žila kucavica svake normalne države.

Omer Karabeg: Gospodine Ćulibrk, Srbija nema taj problem o kome je govorio gospodin Čičić. Njen privredni prostor nije podeljen, ona ima jedinstvene velike sisteme kao što ih imaju sve normalne države, pa ipak ti sistemi nisu efikasni.

Milan Ćulibrk: Nekoliko velikih kompanija mogle bi stvarno biti pokretači rasta privrede Srbije, ali nije tako. Ponoviću, krivicom Elektroprivde Srbija ima najsporiji rast u prva tri mjeseca ove godine. Da je Elektroprivreda samo proizvela istu količinu električne energije kao prošle godine, rast bruto domaćeg proizvoda u prva tri mjeseca ne bi bio 1,2 posto nego 1,5 ili možda 1,7 posto. Ako upravljanje jednim takvim sistemom, koji ima više od 30.000 zaposlenih i čiji se kapital procjenjuje na nekoliko milijardi eura, povjerite čovjeku koji nema nikakve veze sa strukom, ali je partrijski kadar, onda ne možete da očekujete bolje rezultate. Navešću vam drugi primjer. Rudarsko-topioničarski basen Bor je godinama unazad jedan od najvećih gubitaša. To preduzeće već 7-8 godina vodi isti čovjek. On je u međuvremenu promenio dvije ili tri stranke. Kako je koja partija pobijedila na izborima tako je on uzimao partijsku knjižicu te stranke i ostajao na čelu preduzeća. A ono svake godine bilježi minus od 150 miliona eura.

Omer Karabeg: Postoje li prepreke za slobodno kretanje robe unutar Bosne i Hercegovine? Prodaje li se roba iz Federacije na teritoriji Republike Srpske i obratno.

U Banjaluci nema Kiseljaka

Muris Čičić: Tržište je formalno jedinstveno, ali suštinski postoji puno vještačkih prepreka koje dobrim dijelom otežavaju poslovanje. Postoje i one nevidljive prepreke. Daću vam jedan primer. Jedan od bivših komercijalnih direktora Sarajevskog kiseljaka rekao da on nije mogao da proda ni litru kiseljaka u Banjaluci. Znači, formalno mi imamo jedinstveno tržište, ali je ono dobrim dijelom isprepleteno nevidljivim preprekama što značajno košta i privredu i stanovništvo ove države.

Milan Ćulibrk: Tržište u Srbiji zaista funkcioniše na pravi način. Ovde možete da kupite bilo kakav proizvod bilo kog proizvođača iz regiona, Evrope i svijeta. Tržište je preplavljeno robom od one najjeftinije i najlošijeg kvaliteta, pa do super brendova velikih svjetskih proizvođača. Ovdje je ključni problem što je prosečna plata manja od 400 eura, a prosječna penzija manja od 200 eura, pa je kupovna moć veoma mala. I što je najgore, životni standard stanovništva u Srbiji raste po najnižim stopama u odnosu na osam zemalja koje nas okružuju.

Omer Karabeg: Ko vuče bosanskohercegovačku i srpsku privredu napred?

Ljudi u Srbiji nemaju perspektivu: Milan Ćulibrk

Muris Čičić: Bosanskohercegovačka privreda ima nekoliko sektora koji su veoma propulzivni i koji vuku naprijed. To su drvna industrija i prerada drveta, metalna, hemijska i namjenska industrija, turizam i firme koje lansiraju svoje proizvoda na tržište informacionih tehnologija. Znači, imamo pet-šest sektora koji su prilično stabilni. Naravno, imamo i one sektore kao što su proizvodnja aluminijuma i čelika koji posluju sa negativnim rezultatima zbog nepovoljnih kretanja na svjetskom tržištu, ali i vlasničkih odnosa. Rast turizma u Bosni i Hercegovcini je posebna priča. Prije desetak godina kada biste strancima rekli – dođite u Bosnu i Hercegovinu, oni bi vas pitali da li se tamo još vodi rat, da li se ljudi još ubijaju po ulicama. A danas turizmam raste po stopi koja se kreće između 20 i 30 posto godišnje. Imate turistički bum u Sarajevu, Mostaru, Međugorju, bosanskohercegovačkoj jadranskoj obali i nizu drugih mjesta.

Danas je teško hodati ulicama Sarajeva kada dođe ljetnja sezona. Izgrađen je nevjerovatan broj hotela, hostela, trgovačkih i industrijskih objekata koji su u funkciji turizma. Slično je i sa drvnoprerađivačkom industrijom koja je izrasla takoreći iz ničega. Naravno, postojale su prirodne pretpostavke, ali bez domaće poduzetnosti, znanja i kreativnosti to ne bi bilo moguće. Danas se stolice, stolovi i kuhinjski namještaj, dizajnirani i proizvedeni u Bosni i Hercegovini, izvoze u Italiju po evropskim cijenama, što je nekada bilo nezamislivo.

Šta ako Fiat ode iz Srbije?

Milan Ćulibrk: Uzdanica srpske ekonomije je svakako IT sektor koji svake godine bilježi dramatične stope rasta. Vrijednost informatičkih usluga koje pružaju firme iz Srbija procjenjuje se na preko 600 miliona eura. Srbija, nasreću, još uvijek ima ima fakultete koji produkuju odlične stručnjake za informatiku. Ključni izvoznik iz Srbije već godinama je Fiat iz Kragujevca. Sljedeće godine ističe desetogodišnji ugovor koji je Srbija zaključila sa Fijatom i postavlja se pitanje da li će Fiat ostati u Kragujevcu. Zabrinjava što za sada nema nagovještaja da Fiat planira početak proizvodnje novog modela automobila, jer je stari već na izmaku. Ukoliko bi Fiat otišao – to bi značilo nekih milijardu i sto-dvjesta miliona eura godišnje manje izvoza iz Srbije, što bi bilo veoma loše.

Omer Karabeg: Koliki je stepen siromaštva u Bosni i Hercegovini i Srbiji?

Muris Čičić: Sličan je onome u regionu, a to znači da ispod granice siromaštva živi oko 20 posto stanovništva što je, naravno, užasno. Taj dio stanovništa prima izvjesnu socijalnu pomoć, ali, nažalost, niko suštinski ne rješava taj problem. Ipak, značajan dio populacije je uspio da se izvuče iz siromaštva. Moram reći da je 1996, 1997. i 1998. godine 90 procenata stanovništva živjelo veoma teško zato što je bila uništena infrastruktura, nije bilo privrednih subjekata, u potpunosti su bili prekinuti reproduktivni tokovi. Danas, nakon 20 godina, oko 50 procenata populacije ima relativno solidan životni standard. Ponovo se stvara neka srednja klasa. U Bosnu i Hercegovinu se godišnje uveze 60.000 – 80.000 automobila, štednja stanovništva je preko 11 milijardi maraka, a prije desetak godina bila je ispod pet milijardi.

Milan Ćulibrk: U Srbiji se oko 25 posto ljudi smatra relativno siromašnim, to jeste da im prijeti siromaštvo. Međutim, mene posebno brine što ljudi nemaju perspektivu. Srbiju svake godine napusti između 20.000 i 30.000 stanovnika. To su mladi, obrazovani ljudi koji traže i nalaze svoju budućnost u inostranstvu između ostalog i zbog toga što se ovdje više cijeni partijska knjižica nego diploma i znanje. Odlaze, dakle, pretežno mladi ljudi sa završenim fakultetima dok su šezdesetih godina prošlog vijeka iz bivše Jugoslavije odlazili uglavnom neobrazovani ljudi koji su radili fizičke poslove u Nemačkoj, Austriji, Švajcarskoj, Francuskoj i drugim evropskim zemljama. Ako nama odlaze najbolji, najpametniji i najobrazovaniji, onda mi gubimo pamet koja bi možda mogla da kreira budući privredni rast. Zbog toga bi svaka vlada koja želi dobro svojoj zemlji gledala da zaustavi njihov odlazak, ali čini se da ova naša još uvijek daje prednost partijskim kadrovima, a ne mladim i sposobnim ljudima.

Kako je 0,8 postalo veće od 3

Omer Karabeg: Zanimljivo je da Vučić svaki čas izlazi u javnost sa bombastičnim podacima o uspjesima privrede Srbije, dok se političari Bosne i Hercegovine baš toliko i ne hvale privrednim rastom svoje zemlje, iako je on veći nego u Srbiji.

Milan Ćulibrk: Ispričaću vam jedan istiniti događaj koji liči na anegdotu. NIN svake godine organizuje samit ministara finansija, guvernera centralnih banaka i direktora poreskih uprava svih zemalja regiona. Prošle godine smo imali jedan takav skup, a razgovaralo o ekonomskim rezultatima pojedinih zemalja u 2015. godini. Najprije je govorio ministar finansija Bosne i Hercegovine koji je otprilike rekao da je njegova zemlja u toj godini ostvarila rast od 3 ili 3,2 posto – ne sjećam se tačno – što, kako je on rekao, znači da se lagano oporavlja. Kad je došao na red ministar finansija Srbije on je rekao da je njegova zemlja 2015. godinu završila sa rastom od 0,8 posto za koji je on rekao da je to bio dinamičan rast. Ja sam se onda upitao kako to da je bosanskohercegovački rast od 3 procenta blagi oporavak, a srpski od 0.8 posto dinamičan.

Čini mi se da je tu negdje suština. Mi od naših političara slušamo hvalospjeve o stvarima koje uopšte nisu za pohvalu. Oni bi već jednom morali da počnu da vode računa o onome šta govore. Prošle godine u aprilu Vučić je obećao da će do kraja 2017. godine prosječna plata biti 500 eura. To je rekao u jednoj televizijskoj emisiji u kojoj sam i ja učestovao. Ja sam rekao da za to nema šanse – na šta je Vučić odgovorio da on svoja obećanja ispunjava, pa će tako biti i ovoga puta. Prošlo je godinu dana i on sada govori da će do kraja ove godine prosječna plata biti 450 eura. Ne može ni toliko, jer je trenutno manja od 400 eura. Ako je očekivana stopa rasta 3 posto – a veliko je je pitanje da li će ona biti ostvarena zbog pomenutog podbačaja Elektroprivrede Srbije u prva tri mjeseca ove godine – onda se postavljate pitanje kako možete povećati plate za 15 posto, ako vam je rast 3 posto. To je nemoguće .

Omer Karabeg: Zašto se političari Bosne i Hercegovane više ne hvale privrednim rastom. Nikad ih nisam čuo da kažu – mi imamo veći rast od Srbije.

Muris Čičić: Ja ne bih previše držao do izjava političara. Oni po prirodi svog posla daju izjave koje vrlo često nemaju veze sa stvarnošću. Međutim, stope rasta u zemljama regiona vrlo su važne za sve nas, jer to što Srbija ne raste dovoljno brzo negativno se odražava na sve zemlje regiona. Srbija ima najveća privreda u regionu i kao takva služi kao određeni generator razvoja svih nas. Nikome od nas nije u interesu da stopa rasta naših susjeda bude niža, naprotiv nama je u direktnom interesu da te stope budu više. A zašto se bosanskohercegovački političari ne hvale stopama rasta razlog je slijedeći. Niko od njih ne može reći da su njegove mjere ili njegov način upravljanja je doveli do viših stopa rasta na nivou Bosne i Hercegovine. Svi su oni na neki način lokalni političari.

Omer Karabeg: U stvari, rast se najviše ostvaruje zahvaljujući inicijativi ljudi u privredi?

Muris Čičić: Upravo tako. To ja zovem žilavošću ljudi. U njima postoji neka vitalnost. Ljudi koji ovu zemlju vuku naprijed prestali su da bilo šta očekaju od političara i uzeli su sudbinu u svoje ruke.