Vrijeme dezinformacija: Novinarstvo nije nevino

Novinarstvo kao profesija i novinari kao pojedinci utječu na javnost i ostavljaju trag u društvu. Reportaže ne odražavaju samo ono što se dešava na terenu nego izražavaju i emocije. Javnost na to reagira i time novinarstvo presudno utiče na ljude. U vremenima sukoba i kriza, ta je uloga još važnija. Nažalost, moje kolege često toga ne žele biti svjesne ili su jednostavno gurnuti u poziciju da slušaju umjesto da izvještavaju pa umjesto da informiraju oni ustvari ubjeđuju javnost onako kako im se kaže.

Ja sam bio svjestan tog utjecaja i želio sam ga iskoristiti u mojoj podijeljenoj državi Bosni i Hercegovini i omogućiti im da budu informirani kad budu donosili svoje odluke o ratu, političkim strankama, svojoj budućnosti. Znao sam da su “svi ratovi bazirani na prevari”, kako piše Sun Tzu. Ali, isto sam tako znao da te mediji mogu iz te prevare izvući, čak i spriječiti tu prevaru. Moj jedini saveznik u tom “križarskom ratu” je mogla biti samo istina – prva zapovijed profesionalnog novinarstva.

Moje iskustvo kaže da problem nastaje kada javnost koja prima informacije u vremenima sukoba često ne pokazuje želju da sazna istinu. Neko je jednom rekao da je bolje osvojiti glave nego gradove. Ja sam htio da profesionalnim izvještavanjem utičem da javnost bude otvorena ka istini, a ne samo ka kontroliranim informacijama koje im se dopadaju i koje im se serviraju iz jednog nacionalnog tabora, htio sam da žele saznati istinu.

Mislim da sam uspio, ali tek na kratko, živjeti svoje iluzije. Pretočio sam to iskustvo u pravila. Radio Slobodna Evropa, čiji sam danas potpredsjednik i glavni i odgovorni urednik, je medij gdje danas dijelim svoje bosanskohercegovačko iskustvo sa kolegama iz drugih država.

Bolje čuvati kredibilitet nego objaviti prvi

U martu 2010. godine je redakciju za Čečeniju nazvao muškarac predstavljajući se kao pobunjenik pružajući nam informaciju da im je lider Doku Umarov poginuo tokom borbi u susjednoj Ingušetiji. Razgovor je trajao svega nekoliko minuta. Veza je brzo prekinuta ali je urednik prepoznao glas istog čovjeka koji se javljao i u ranijim prilikama. Muškarac je zvučao ubjedljivo, upotrebljavao je sve prave islamske izraze, valjda nastojeći time dokazati svoju vjerodostojnost. Da li da objavimo informaciju ili ne? U redakciji smo imali raspravu na tu temu. Jedna je strana argumentirala protiv emitiranja priče, dok je druga sugerirala da se priča objavi. Prvi su tvrdili da ne postoji drugi neovisni izvor za vijest, a imati dva neovisna izvora je prvi preduvjet profesionalizma, pogotovo u slučaju kad neko pogine. Druga je strana tvrdila da to nije potrebno jer smo od istog muškarca ranije dobijali tačne informacije. Odlučili smo da se informacija objavi ali smo se, srećom, ogradili od vijesti napominjući da informacija nije mogla biti provjerena od strane “neovisnih izvora“. Ispostavilo se da je informacija netačna. U mislima urednika postoji ona prokleta rečenica: šta ako drugi objave prije nas! U vremenu žestoke konkurencije među medijima svi se urednici bore za takozvani ekskluzivni sadržaj koji donosi rejting. To iskušenje senzacionalizma i greške koje slijede zajednička su “kolateralna“ šteta tog medijskog rivalstva.

Na samom kraju marta 2001. godine sam bio direktor redakcije na Južnoslavenskim jezicima. Dobio sam poziv iz Beograda. Zvala me šefica biroa Milica Lučić Čavić informirajući me da je Slobodan Milošević, bivši predsjednik Srbije, uhapšen. Kako na Radiju Slobodna Evropa mora da se poštuje pravilo da se ne objavljuju vijesti koje nemaju potvrdu iz dva neovisna izvora, Milica je vijest čula u programu TV Srbije i konsultirala je zamjenika premijera vlade Srbije, Žarka Koraća. On je potvrdio hapšenje. Uspjela je da dobije na telefon ministra unutrašnjih poslova Srbije koji joj je rekao: “Ne mogu da potvrdim vijest!” Uobičajeno je kad ministri, pogotovo unutrašnjih ili spoljnih poslova, ne mogu nešto da potvrde, oni u suštini ne demantiraju to što se dogodilo. Sve sam to shvatio kao dokaz da imam dovoljno argumenata, da imam tri neovisna izvora i odlučio da objavim vijest. Prekinuli smo regularan program, objavili vijest, poslali novinare na beogradske ulice uključujući i Dedinje gdje je Milošević imao vilu. Program je tekao oko pola sata kad me nazvao kolega sa Dedinja izvještavajući da je Milošević na balkonu i maše građanima koji su došli da ga podrže. Greška! I to velika, shvatio sam. Korigirali smo se u programu odmah ali je meni ostalo pitanje: da li sam prekršio osnovno novinarsko pravilo kuće i kako mi se to dogodilo? TV Srbije je emitirala vijest i to je bio prvi izvor. Međutim, naš drugi neovisni izvor, zamjenik premijera, nije bio drugi neovisan izvor, jer je on bio izvor vijesti i za TV Srbije. Dakle, dva puta sam koristio isti izvor. Što se tiče ministra unutarnjih poslova ja sam pogrešno protumačio njegove riječi da ništa ne može potvrditi. On to nije ni mogao jer Milošević nije ni bio uhapšen u tom trenutku. Dakle, iako sam na prvi pogled bio u pravu, ja sam donio odluku na osnovu jednog, a ne dva neovisna izvora! Kada novinar dobije takvu informaciju adrenalin se podigne, želja da se nešto objavi postaje vodilja, “slava” je pred vratima. Milošević je zaista bio uhapšen 24 sata kasnije.

Ali, lekcija je ostala: bolje je čuvati kredibilitet nego biti prvi!

Priče koje se nikad nisu desile

Bio je 2. maj 2014. u Odesi, na jugu Ukrajine. Jedan je ljekar očajnički pokušavao da spasi pro-ruske demonstrante – bilo ih je više od 40 i mogli bi umrijeti – zarobljeni u zgradi sindikalne unije tog ukrajinskog grada, javljao je. “Kao ljekar sam žurio da pomognem onima koji su bili zarobljeni i koji su mogli biti spašeni ali bio sam zaustavljen od pro-ukrajinskih radikalnih nacista”, pisao je jedan ljekar na Facebooku upotrebljavajući izraze koje su neumorno upotrebljavali mediji u Rusiji opisujući nove vlasti u Ukrajini. “Jedan od njih me grubo gurnuo, obećavajući mi da ću zajedno sa ostalim Jevrejima u Odesi uskoro sresti istu sudbinu.”

Grozna priča zar ne? Osim što se nikad nije dogodila! Pokušavali da pronađemo tog ljekara u Odesi ali jedino što smo saznali je da nikad nije ni postojao. Osoba koja je plasirala tu priču na Facebooku je ustvari upotrebila sliku zubara koji je živio 2.000 kilometara dalje, u ruskoj republici Karači-Čerkeška. Čim je priča o nepostojećem ljekaru plasirana, ubrzo je izbrisana. Ali neistinost priče više nije bila važna, njen je cilj bio da je neki od zapadnih medija objave. Zato se ta prevara može nazvati uspješnom jer su neki svjetski mediji zaista i objavili priču kao istinitu, čak je objavio i engleski “Guardian”.

U svim tim primjerima žrtva je ista – primalac informacija.

Koliko lažne vijesti postaju industrija pokazuje još jedan primjer. Mediji u Rusiji su 8. oktobra 2017. godine objavili vijest da je restoran “Lucy’s Cantina Royale“ u New Yorku proizveo specijalni, malo ljući, hamburger u čast rođendana predsjednika Putina. To je divan primjer kako se ljudi širom svijeta dive predsjedniku Putinu, rekao je voditelj. “Ne samo da strani državnici čestitaju rođendan predsjedniku Putinu nego to čine i obični građani. I, što je još važnije, na vrlo originalne načine.“ Citirana je jedna konobarica koja je “rekla“ novinaru ruskih medija da je hamburger načinjen od pet dijelova te da je težak tačno 1952 grama, što bi trebala biti referenca na godinu kada je Putin rođen. Kada su novinari nazvali restoran dobili su jednostavan odgovor: to sa nama nema nikakve veze, restoran nije nikada obilježavao Putinov rođendan.

U prvoj polovici februara 2018. godine američki avioni su uništili grupu vladinih boraca u Siriji. Dio tih snaga su bili plaćenici koji su ruski građani, angažirani od strane ruske kompanije bliske ruskim tajnim službama. Dok su zapadni izvori govorili o desetinama poginulih ruskih građana, Rusija je nastojala sakriti te gubitke minimizirajući ih uz tvrdnju da je poginulo svega pet ruskih građana “koji nisu dio ruske vojske”, a kasnije priznajući da je ranjeno na desetine. Na Radiju Slobodna Evropa smo, naravno, tih dana istraživali temu pronalazeći ljude koji su bili u Siriji ili obitelji čiji su sinovi tamo poginuli. Videa na tu temu su dobila stotine tisuća pregleda. Ali, kako se to nije dopalo vlastima, te su video priče dobile veliki broj negativnih reakcija. Tako je video ukrajinske redakcije, plasiran 22. februara 2018. godine, o jednom Ukrajincu koji je tada poginuo u Siriji, za svega tri sata registrirao 12,000 onih kojima se video nije dopadao. Sličan je primjer, mada komičan, stigao i iz ruske redakcije. Redakcija je 21. februara 2018. godine plasirala tekstove i videe na temu ruskih plaćenika poginulih u Siriji. Statistika na YouTubu je pokazala da je video o plaćenicima vidjelo više od 100.000 ljudi. Koji sat kasnije podatak je pokazao da je isti video registrirao svega 20,600 pregleda ali je zato broj onih koji su negativno reagirali porastao na 45.000. Neko je to organizirao u cilju da smanji utjecaj videa.

Istinu moramo promovirati najmanje onoliko koliko se puta promovira laž

Nekoliko puta sam se susreo sa svojim kolegama koji su se suprostavili mojoj tezi da se istina mora promovirati najmanje onoliko koliko se puta promovira laž. Neke kolege tvrde da je promoviranje istine propaganda u istoj onoj mjeri u kojoj je promoviranje laži propaganda. Ali, ako je zadatak novinara da korisnicima informacija pruži istinu, zašto bi promocija te istine bila propaganda!?

Mogla bi se čak iznijeti teza da je propaganda danas, u suštini, bitka između dvije priče. Netačne ili poluistinite činjenice imaju više uspjeha ako su efektno ispričane nego istina i činjenice ako su ispričane neinventivno. Iza propagande uvijek stoji neka organizacija, najčešće država i politika koja ulaže velike novce u promoviranje laži. Istina, bez promocije, nema šanse u tom nadmetanju. Javnost u Rusiji ili “nacionalne javnosti” u BiH, na primjer, često žive u fikciji po sopstvenom izboru, oni žele živjeti tu fikciju, daju joj prednost nad stvarnošću.

Laž je dio te fikcije i bez nje se predstava ne može odigrati. Laž je atraktivna jer se plasira kao spektakl. Ako se istina ne promovira, laž je unaprijed pobjednik. I na prostoru bivše Jugoslavije veliki dio građana živi u fikciji da je od svega najvažnije kojoj naciji pripadaš, ima mnoštvo teorija zavjera kojima ljudi nasjedaju. Novinar mora prepoznati tu fikciju i poluistinu te joj se suprostaviti istinom i njenom promocijom. Oni koji prihvataju ideologiju sile najčešće su okruženi istomišljenicima, žive u onome što se može definirati kao digitalni geto, oni to žele i to je, također, njihova fikcija. Gotovo se može reći da je takmičenje između propagande i istine, ustvari, takmičenje slika, a ne činjenica. Čak je izmišljen i novi termin koji definira snagu medija – teledemokracija.

Politiku zamjenjuje predstava; umjesto debate imamo spektakl; umjesto tema za raspravu imamo dramaturgiju; umjesto realnosti dobijamo fantaziju. Ako novinar to ne prepozna, on doprinosi fikciji i onima kojima fikcija treba da ostanu na vlasti. Ali, to sa novinarstvom nema nikakve veze.

Mi se svi zavaravamo misleći da je laž privremena i da je teror tek trenutna pojava. I laž i teror su objavili rat svijetu u kojem novinari provjeravaju činjenice i izvještavaju o njima, društvu u kojem se poštuju zakoni, civilizaciji u kojoj su svi jednaki pred zakonom, pravu pojedinca da živi svoj izbor i svoj život. Mi smo u sukobu koji je nama objavljen ali se mi pravimo da ga ne vidimo, laži nam uništavaju niti na kojima opstojimo. Ignorirati to bi bila katastrofa i društvo nema drugog izlaza nego da se tome suprostavi.

Novinari nisu nevini ako dopuste da drugi plasiraju laži

Mi, novinari, ne možemo biti nevini ako drugi uspješno plasiraju laž, a mi i ne pokušavamo da im se suprostavimo. Ne radi se o tome da se propaganda suprotstavi propagandi, naprotiv. Ali, novinarstvo u XXI stoljeću ne može sebi dozvoliti luksuznu poziciju iz koje se samo saopćavaju činjenice i ostavlja korisnicima informacija da se snalaze između laži kojom su bombardirani i istine koju mi ne promoviramo. Možda nismo odgovorni za sudbinu društva u kojem živimo ali jesmo neodgovorni ako ne pokušamo da mu pomognemo biti bolje. Ako nismo ništa bolji od društva u kojem živimo možemo li bar biti bolji prema sebi?

Nije valjda da novinarstvo, profesija koja informira, nema odgovornosti prema društvu, ako je ono slabo informirano! Nije valjda da jedna profesija treba da prihvati nemoć posve svjesna da ne služi javnosti nego pojedincima ili grupama! Nijedan režim danas ne može ni voditi ni kreirati sukob bez podrške medija. “Vi se pobrinite za slike, a ja ću se pobrinuti za rat”, rekao je William Randolph Hearst, američki biznisman, političar i izdavač.

Hoće li se, dakle, novinar “pobrinuti za slike” i proglasiti imunim od sukoba, rata, manipulacije?

Bojim se da iluzija o sopstvenoj nevinosti završava samo sa krivicom.

Povjerenje je ključ odnosa između medija i javnosti. Javnost daje medijima šansu i oni treba da je zasluže i opravdaju. Povjerenje se teško stiče, a lako gubi posebno u vremenu sukoba kada javnost najčešće želi jasne izvještaje o događajima koji ih okružuju. Vrlo često su u takvim situacijama mediji kritizirani od javnosti koja često sudi o događajima na osnovu sopstvenog mišljenja o sukobu, a ne na osnovu činjenica. Posljedično, njima se neki izvještaj dopada ili ne jer potvrđuje ili ne ono što oni misle. Kada bi mediji prihvatili definiciju novinarstva kao profesiju koja treba da izvještava samo onako kako to javnost želi i šta ona želi čuti ili kako to želi vlada tada mediji moraju prihvatiti da su izgubili svrhu svog postojanja – da objektivno informiraju javnost.

Profesionalni mediji služe istini, preispituju odluke političara i tako grade kredibilnost kako bi korist imale obje strane društva – i javnost i politički lideri. Napuštanje tog koncepta ne pomaže nikome – ni medijima koji gube kredibilitet, ni političarima koji donose loše odluke jer te odluke niko ne dovodi u pitanje, a niti samoj javnosti koja donosi sudove bazirane na netačnim i nekompletnim informacijama.

Sloboda medija je odgovornost koju imaju novinari pred javnošću i ne mogu je delegirati nikome. Ni vlastima, ni javnosti.