Vrh nacionalne Crkve i HDZ stavljaju “U” na čelo svakom nepodobnom Hrvatu

Obračunavati se s tuđim zlima, zabludama i lošim projektima nije nikakvo čojstvo, a vrlo često ni junaštvo. Nekada je to iživljavanje nad slabijim, nekada zauzimanje poze, vrlo često katapultiranje projektila iz svojih zazidanih tvrđava. Ono što čini razliku je hrabrost i sposobnost suočavanja s vlastitim zlom. Neprestano upirati prstom u drugoga, u ono što su drugi radili, u zlo koje su drugi nanijeli, a ne govoriti o onome što smo „mi“ radili, o zlu koje smo „mi“ nanijeli – definicija je licemjerja.

Glavna tema u Bosni i Hercegovini ovih dana, a pogotovo u Sarajevu i Federaciji BiH, tema koja je dodatno zatrovala ionako otrovnu i bolesnu atmosferu, koja je užarila ionako usijane glave, je komemorativna misa „za žrtve Bleiburga i Križnog puta“ koja će se 16. svibnja održati u sarajevskoj katedrali. Planirano je da misu predvodi vrhbosanski nadbiskup Vinko kardinal Puljić, piše portal Prometej.

Zaglušljiva je buka i tutnjava koja se tim povodom stvara. Mnogo se priča, a još više prešućuje. Ozračje je zapravo takvo da uopće nije uputno govoriti etično i racionalno. Ipak, evo nekoliko riječi u tom smjeru.

Da imamo sreće koliko nemamo, u 2020. godini – 75 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, događaja kojeg se još samo rijetki stanovnici planete sjećaju, taj događaj ne bi nam bio goruća dnevnopolitička tema. Ako se već mora o njemu pričati, ako nije stavljena točka na taj dio ljudske povijesti, da je sreće, sarajevski nadbiskup i njegovi službeni i poluslužbeni glasnogovornici izašli bi pred narod sa rečenicama poput ovih:

„U Drugom svjetskom ratu dogodio se najveći moralni pad našeg naroda u njegovoj povijesti. Takozvana Nezavisna Država Hrvatska, koja nije bila ni nezavisna ni država nego ubilački stroj predvođen najgorim dijelom našeg naroda, počinila je strašne istrebljivačke zločine nad Srbima, Židovima i Romima. Ti zločini se s pravom mogu okarakterizirati kao genocid, s obzirom da su provedeni sustavno, organizirano i kao posljedica razrađenog plana donijetog u rukovodstvu tzv. NDH. Mnogi Hrvati i katolici su sudjelovali u tome. Oni su nanijeli strašne i brojne zločine nad muškarcima, ženama, starcima i djecom samo zato što su ti ljudi bili Srbi i Romi. Oni su najveći krivci što na našim prostorima gotovo više nema naše braće Židova. Nažalost, ubilačka mržnja nije bila mimoišla ni mnoge članove Crkve. Veliku podršku tom režimu od početka do kraja je davao tadašnji sarajevski nadbiskup Ivan Šarić. On je otvoreno podržavao poglavnika Antu Pavelića. Nažalost, nadbiskup Šarić nije bio izuzetak. Mnogo je i drugih crkvenih velikodostojnika koji se nisu odupirali zlu ili su ga podržavali. Mnogo je onih koji su u nacionalnom zanosu zaboravili na riječi Evanđelja i na općečovječanska načela. Žao nam je i veoma se sramimo zbog toga.“

Takve riječi bile bi ozdravljujuće. Nakon takvih riječi imao bi se i moralni kredibilitet da se izgovore riječi poput sljedećih:

„Ipak, trebamo uzeti u obzir da je po završetku Drugog svjetskog rata mnogo ljudi u osvetničkom gnjevu stradalo bez suđenja, među kojima je bilo i nevinih. U skladu s našom vjerom, dužni smo moliti za duše svih ljudi i zato u naše mise i molitve uključujemo i te ljude, bez ikakve namjere da time relativiziramo zlo režima koji je ovdje vladao od 1941. do 1945. i koji je donio samo bol i nesreću.“

Međutim, nema takvih riječi od onih koji su najodgovorniji i koji bi mogli unijeti mir u ove dane. Štoviše, iz svojih utvrđenih kaptolskih i nacionalno-političkih tvrđava nastavljaju izbacivati dalekometne medijske projektile koji na kraju krajeva najviše pogađaju nepodobne Hrvate: one koji nisu podobni niti hrvatskoj nacionalističkoj politici niti bošnjačkoj nacionalističkoj politici. I prvi i drugi (podobnici) iz ovoga će izvući korist. Međutim, ovi treći, ni krivi ni dužni, nastavit će nositi žig dvostrukih neprijatelja, samo još intenzivnije; za jedne će biti još više „izdajnici“ jer nisu stali uz narod i Crkvu koju, eto, „napadaju muslimani i komunisti“, a za druge će biti još više nego do sada „prikrivena opasnost“ i „neprijateljski element“ jer nisu pokazali dovoljno vulgarnosti i (apriornog) neprijateljstva u pogledu tog istog naroda i činjenice njegovog postojanja. Njima vrh katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj udružen sa zlotvornom hadezeovskom politikom stavlja „U“ na čelo; od njih će njihove razne sugrađanske hulje zbog njihovog imena, prezimena i(li) mjesta rođenja tražiti da opravdaju pravo na postojanje, njima će se ni krivima ni dužnima spočitavati loši postupci hrvatskih nacionalno-crkvenih glavešina…

Nemaju, naravno, Crkva i HDZ volje ni interesa o takvima razmišljati. Njihovo razmišljanje je statističko, oni barataju s većim brojevima i značajnijim postotcima. Osim toga, Vinko kardinal Puljić je u ljeto 2018. uzroke nacionalnog nejedinstva našao u prvom smrtnom grijehu – oholosti.

Katolička crkva u Njemačkoj, zajedno s drugim kršćanskim crkvama u toj zemlji, obilježila je prije nekoliko dana kraj Drugog svjetskog rata oštrom osudom nacizma i postupaka svojih prethodnika koji su djelovali u vrijeme nacističkog režima. „Da, bili smo krivi, donijeli smo bijedu cijeloj Europi i velikom dijelu svijeta“, poručili su njemački crkveni velikodostojnici. Njemački biskupi sigurno znaju da je mnogo pripadnika njihovog naroda također nevino stradalo krajem Drugog svjetskog rata: u prekomjernim bombardiranjima, iseljavanjima iz mnogih dijelova Evrope i tako dalje; ali znaju na što treba staviti naglasak i znaju imenovati pravog krivca koji je to zlo i pokrenuo – nacističku Njemačku i njezinog vođu Adolfa Hitlera.

Katolička crkva u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj mogla bi mnogo naučiti iz tog primjera, ako već ne želi učiti iz 6. poglavlja Lukinog evanđelja:

„Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.“

Sve bi bilo drukčije samo da otvoreno i jasno kažu neke stvari i da se ne kriju iza načelnih osuda svega i svačega. No, čini se da smo od jednog tako katarzičnog zahvata jako daleko. Štoviše, iz uprave jedne od katoličkih zajednica se „u potpunosti i nedvosmisleno“ ograđuju od „nekolicine članova“ koji „svojim javnim nastupima u medijima na bilo koji način relativiziraju blajburšku tragediju našeg naroda“.

Ružni i teški dani i godine su pred nama. Zaslijepljeni narod osuđen je na zaslijepljene političke i crkvene vođe.

„Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti?“ – Lk 6, 39