Vlast u BiH neosjetljiva i na samoubistva radnika
Bolje je da odemo, prilike su nove. Ulozi u povijesti došao je kraj. U pola četiri ujutro sa perona pet. Radnička klasa odlazi u raj – pjevao je Haustor svojevremeno.
No, radnička klasa u Bosni i Hercegovini, nakon rata, odmah je zakoračila u pakao kapitalizma. Radnici su od društveno važnog činioca preko noći pretvoreni u potrošnu robu. Oni koji su sačuvali firme u ratu, u miru su postali višak. Čak i oni koji su imali sreću da rade u profitabilnim firmama, ili su prodati za marku, ili im već godinama nije uplaćen radni staž. Sistem ne funkcioniše, nemaju se kome žaliti. Vlast neosjetljiva, sudski sporovi preskupi, sindikat potplaćen i neučinkovit.
Nekada industrijska zemlja, prepoznatljiva po namenskoj, hemijskoj, drvnoj i tekstilnoj industriji, Bosna i Hercegovina, danas ima najveću stopu nezaposlenosti u Evropi. Loša privatizacija, pljačka, otimačina, zarad stranačkih i ličnih interesa – poharali su privredne gigante, a radnici postali socijalna kategorija od koje svi okreću glavu.
Radnici su prije dve godine masovno izašli na ulice u Tuzli, u kojoj je nekada bila smještena teška industrija. Zapalili su zgradu Kantonalne vlade, smijenili čelnike, no ništa se bitnije nije promijenilo. I danas neki od njih u svojim fabrikama štrajkuju glađu, prijete samoubistvom zbog neuplaćenog staža. No, vlasti na takve informacije ne reaguju.
Godinama radnici u BiH pokušavaju da štrajkovima izbore svoja prava. Neki imaju više štrajkačkog staža, nego radnog, poput radnika Krivaje Zavidovići. Radnicima nije uplaćeno devet godina staža. Protestvovali su, štrajkovali glađu, čak i pješačili do glavnog grada, ali uzalud.
U Tuzli se ovih dana odvijala prava drama. Radnici Tuzla Kvarca, nakon 20 dana štrajka glađu odlučili su se na radikalnije mjere. Nekoliko njih popelo se na silos visok 70 metara, prijeteći da će skočiti u smrt, ukoliko vlast ne dopusti da preduzeće nastavi sa radom.
Hiljade obespravljenih radnika, prije dvije godine, odlučilo se na masovne proteste, također u Tuzli, gdje je bilo smješteno najviše fabrika u nekadašnjoj državi Jugoslaviji. Došlo je i do naguravanja s policijom, zapaljena je i zgrada Kantonalne vlade, smjenjen je i premijer, ali vlast je tako vješto izbjegla odgovornost, priču o protestima ispolitizirala na način da su radnike potplatili politički protivnici. Neki od vođa protesta završili su u zatvoru, mnogi su platili novčane kazne i ništa. Radnici kažu da je danas gore nego što je bilo prije tih protesta.
“Svako je ogorčen. Ne traži se ništa, osim da se radi, a tako nas ignorišu, kao da smo zločinci, a ne radnici koji traže koru hljeba za svoje porodice”, navodi jedan bh. radnik.
Neosjetljivost vlasti na problem hiljade obespravljenih radnika je tolika da u ekstremnim situacijam, poput one sa radnicima Tuzla Kvarca, optužuju radnike da su potplaćeni od neodgovornih poslodavaca da rade performance.
“Ovo kopanje grobova, to je još jedan performans”, kaže Bego Gutić, premijer Tuzlanskog kantona.
A sindikat se davno povukao i prestao boriti bitku za radnička prava. Čelnici Saveza samostalnih sindikata dobili su visoke plaće (oko 2.000 eura). Od tada je sindikalna borba svedena na dvije konferencije za medije godišnje. Jedina nada radnicima su sudski procesi, ali za jednu tužbu bi trebalo izdvojiti oko 1.000 eura, a i procesi su dugotrajni. Ko od radnika koji nisu primili platu više od dvije godine može sebi priuštiti taj luksuz?
Upravo zbog toga, vlast i ne reaguje na svakodnevne vapaje. Sve su to razlozi zbog kojih je iz BiH, samo u posljednje dvije godine, otišlo 80.000 ljudi, uglavnom mladih, obrazovanih.
Bajtal: Ko je jamio, jamio
Odgovor na pitanje zašto nema masovnijih štrajkova je jednostavan, kaže sociolog iz Sarajeva Esad Bajtal. Vlast je smišljeno pljačkala sve ove poslijeratne godine, uništila radničku klasu, tako da nema više homogene grupe koja joj se može suprotstaviti, a dok se ne uspostavi vladavina prava, radnici će umirati od gladi.
Kako je, po Vama, propala radnička klasa u BiH?
Bajtal: Radnička klasa u BiH je propala zajedno sa BiH. Onog trenutka kada je BiH prestala da postoji kao republika BiH, u njoj se stvari nisu odvijale po principu javnosti, nego su počele pljačke ovog naroda, ovog društva i naravno državne pljačke. Društvena imovina je u takozvanoj tranziciji nestala i strpana u privatne političko politikanske džepove stranaka. Govorim o etno strankama. U pitanju je nešto što se u istoriji zove prvobitna akumulacija kapitala. To je gruba otimačina svega onoga do čega može da se dođe.
Mi smo čak imali izjavu nakon završetka rata, koja je glasila – ko je šta jamio, jamio. Bila je to planirana otimačina, kako u teritorijalnom, tako i u materijalnom smislu. Niti ćemo kome polagati račune, niti ćemo kome odgovarati, ovo je sve naše, ovo je privatna država i mi ćemo se u njoj ponašati onako kako odgovara nama, našim privatnim i stranačkim interesima. Javni interes je tog trenutka umro. Javni, društveni, građanski i ljudski interes se u ovoj zemlji ne ostvaruje.
Bili smo svjedoci štrajkova u Tuzli prije dve i po godine. Također smo svjedoci svakodnevnih štrajkova u cijeloj BiH. Radnici sve češće štrajkuju glađu. Međutim, na takve informacije gotovo više niko ne reaguje. Kako smo, kao društvo, postali toliko neosjetljivi?
Bajtal: Kapital nema očiju. Interesna igra nema očiju, nema srca. Kapital zanima samo princip dobiti, pragmatički princip. On žudi ka tom cilju, pokupiti i zgrabiti što više. To se može događati, i događa se, u državi u kojoj više nemate pravo u zemlji. Ovo više nije pravna država, ovo je privatizirana država i tu osjećaji ne postoje, niti mogu učiniti bilo šta. Oni koji su na vlasti, ne osjećaju ništa drugo osim interesa za sebe, svoju stranku, te nepotističkih i drugih vrsta interesa, koji se zatvaraju u jedan određeni krug. Samo je to na sceni.
Na koji način se obespravljeni radnici u BiH mogu izboriti za svoja prava?
Bajtal: Ovdje može pomoći samo zakon i pravna država. Vladavina ljudi mora prestati jer njene učinke vidimo danas. Vladavina kao vladavina mora prestati. Jedno je vladati, a drugo je upravljati. Ovo društvo mora da uđe u fazu upravljanja jer vladavina je pojam samovolje. Upravljanje je neka racionalna kategorija koja kaže da treba upravljati društvom tako da ga iz ove propasti dovuče do luke spasa. A to se ne može bez zakona i bez pravne države. Umjesto ljudi, moraju početi vladati zakoni, a toga još nema.
