Vladika Grigorije odlazi iz BiH: Nema napretka tamo gdje se niko ne buni
Dio intervjua sa vladikom Grigorijem koji je objavljen u beogradskom Nedeljniku osvanuo je već i na internetu.
Vladika zahumsko-hercegovačko u novom broju Nedeljnika govori je o svojoj odluci da napusti mjesto episkopa zahumsko-hercegovačkog i “preseli” se u Frankfurt, o svom odnosu sa Aleksandrom Vučićem, o tome kako je devedesetih organizovao studentske proteste, kako je izgradio političku nezavisnost Eparhije zahumsko-hercegovačke, u kakvom stanju ostavlja ratom podijeljenu Hercegovinu, o književnosti, fudbalu…
“Kada se, posljednjeg dana saborskog zasjedanja, raspravljalo o sudbini Eparhije frankfurtske i sve Njemačke, između ostalog, postavilo se i pitanje ko bi mogao da se prihvati tog zaduženja i sjedne na tamošnji episkopski tron”, kaže on na početku.
“Budući da do rješenja, ni poslije višesatne rasprave, nismo uspjeli da dođemo, vladika budimljansko-nikšićki Joanikije predložio je da ja preuzmem tu obavezu i odgovornost, obrazlažući taj svoj prijedlog činjenicom da u obavljanju arhijerejske dužnosti imam višedecenijsko iskustvo, ali da isto tako, zbog svojih godina, imam i dovoljno energije i entuzijazma da se posvetim novoj misiji”, ispričao je za novi broj Nedeljnika vladika Grigorije.
“Vladičin prijedlog mi se učinio smislenim. Moja jedina molba bila je ta da novog zahumsko-hercegovačkog vladiku biraju među hercegovačkim monasima koji poznaju tamošnji narod i prilike. Predložio sam oca Dimitrija koji je istinski monah i isposnik, molitvenik i smirenouman čovjek.
O tome sam odavno razmišljao. Imao sam na umu da novi hercegovački vladika ne mora biti vičan biznisu i politici. Jer mnogo toga je izgrađeno, a eparhija je ekonomski stabilna i nezavisna, pa je samim tim i politički nezavisna. Novi episkop ima mogućnost da radi ono što najbolje zna – da se moli Bogu i propovijeda. To je bila moja vizija.”
Vladika Grigorije je rekao da odlazak u Njemačku doživljava kao “još jednu misiju te, u izvjesnom smislu, i izazov, a sa sviješću da je i jedno i drugo moguće samo uz Božju pomoć”.
“Veoma je važno za svakog čovjeka to idenje naprijed, u susret novim obavezama, dužnostima, odgovornostima te izazovima koje život pred nas postavlja. Statičnost već sama po sebi nije dobra i ponekad su promjene nužne kako bismo se trgli i pomjerili iz životne zaparloženosti i prividne sigurnosti na koju smo navikli”, rekao je on između ostalog.
