Veći broj umrlih nego živorođenih u BiH

Broj umrlih od novorođenih u BiH i dalje je veći, navodi profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, dr Mirza Emirhafizović, u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Smatra da bi zbog toga mjere za povećanje nataliteta i za zaustavljanje odlaska ljudi iz zemlje, trebale bi biti u samom vrhu političke agende.

Nepovoljni demografski trendovi u Bosni i Hercegovini (BiH) se nastavljaju, što potvrđuju i posljednji statistički podaci, koji govore kako je prirodni priraštaj u BiH negativan. I pored ovih činjenica, BiH nema populacijsku politiku na državnom nivou, jer su nadležnosti u toj oblasti podijeljene po bh. entitetima, a u Federaciji po kantonima (deset kantona u ovom entitetu u BiH), navodi sagovornik RSE.

Šta su ključni razlozi demografskih ‘gubitka’?

RSE: Prema statističkim izvještajima, BiH ima sve manje stanovnika. Koji su ključni razlozi za demografske ‘gubitke’?

Emirhafizović: Podaci vitalne statistike zaključno sa septembrom 2020. godine, koje objavljuje Agencija za statistiku BiH, pokazaju da je broj živorođenih u Bosni i Hercegovini iznosio 19.378, a broj umrlih osoba, očekivano, veći od broja živorođenih, i dosegnuo je iznos od skoro 28 hiljada. Kao rezultanta, prirodni priraštaj ima negativni predznak, tako da je iznosio više od 8 500.

Mnogostruki su razlozi za takve negativne demografske trendove. Prije svega, oni nisu recentni. Naime, već 80-ih godina prošlog stoljeća bio je primjetan poremećaj u reprodukciji stanovništva Bosne i Hercegovine kao rezultat ubrzane demografske tranzicije, premda je apsolutni prirodni priraštaj u tom desetljeću, podsjećanja radi, iznosio više od 40.000, pa čak je ‘82. godine bio veći od 46 hiljada. S obzirom na to da je imao tendenciju pada, ‘90. godine, dakle uoči rata, razlika između broja živorođenih i broja umrlih iznosila je manje od 38 hiljada, što iz sadašnje perspektive možda izgleda nestvarno.

Uslijedio je rat koji je ostavio dugotrajne demografske posljedice, izazvavši ozbiljne dinamične i strukturne poremećaje, a u poratnom periodu, društveno-ekonomska tranzicija se u najkraćem može poistovijetiti s permanentnom krizom, koja se ogleda u nezaposlenosti, socijalnoj isključenosti, obespravljenosti, nefunkcioniranju institucija itd., što zasigurno generira nastavak iseljavanja stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Tako da se demografski pad može dovesti u direktnu vezu sa svim navedenim destabilitetnim okolnostima i faktorima.

Posljedice starenja društva

RSE: Populacijski fond Ujedinjenih naroda (UNFPA) u Bosni i Hercegovini je u saradnji s državnom i dvije entitetske agencije za statistiku, krajem 2020. godine procijenio da će sadašnji demografski trendovi dovesti do smanjenja ukupnog stanovništva za preko 50 posto, do 2070. godine. Koliko je to, prema Vašem mišljenju, realna procjena?

Emirhafizović: Negativni demografski momentum, tj. dosta reducirani bioreprodukcijski potencijal uslijed minulih nepovoljnih trendova koji su se odrazili na dobnu strukturu, sve više dobiva na svom intenzitetu. Drugim riječima, kao društvo postajemo sve stariji, i to povratno djeluje na ukupnu vitalnost stanovništva, kao i obim i sastav fertilnog i radnog kontingenta. No, istovremeno starenje stanovništva nosi sa sobom brojne socio-ekonomske implikacije i izazove, kao što je održivost penzijskog i zdravstvenog sistema, itd.

Smanjenje broja stanovnika BiH uzrokovano je ne samo negativnom prirodnom promjenom, već i negativnim migracijskim saldom, jer je Bosna i Hercegovina, tradicionalno iseljenička zemlja.

Ono što je dosta izvjesno jeste da će o vanjskim migracijama, tj. iseljavanju najviše ovisiti dinamika depopulacije u budućnosti, pa bi zaustavljanje daljnjeg odljeva ljudi iz Bosne i Hercegovine trebalo postaviti na sami vrh političke agende, imajući u vidu da takav trend ne samo da utječe na smanjenje broja stanovnika, već ostavlja i dugoročne posljedice na reproduktivni kapacitet društva.

Ipak, najgori demografsku scenarij mogao bi se izbjeći ukoliko se bar donekle poveća stopa rađanja i smanji trend iseljavanja iz BiH.

RSE: Ima li država BiH populacijsku politiku ili pronatalne mjere koje bi popravile demografsku sliku?

Emirhafizović: Naredne, 2022. godine navršit će se dvije decenije otkad je vitalna statistika Bosne i Hercegovine prvi put zvanično registrirala totalnu stopu fertiliteta nižu od 1,3 djece po ženi, a to je tzv. najniži niski fertilitet. Od tada nisu učinjeni neki značajniji pomaci u vidu adekvatnog političkog odgovora na takvu pojavu.

Prije svega, ne postoji populacijska politika na državnom nivou, jer su nadležnosti u toj oblasti podijeljene po bh. entitetima, a u Federaciji BiH dalje po kantonima. Ako već iz političkih razloga nije moguće harmonizirati mjere populacijske politike na državnom nivou, onda bar na nivou Federacije bi trebalo uspostaviti određeni standard kako ne bi postojali veliki dispariteti među pojedinim kantonima. Postojeće mjere nisu adekvatne, one su više, takoreći palijativne. Čak i kad bi se po hitnom postupku donio set mjera u oba bh. entiteta, trebalo bi proći dosta vremena da se vide njihovi efekti.

RSE: Koliko se pažnje daje savremenim migracijama i razlozima za odlazak mladih, ali i drugih stanovnika BiH?

Emirhafizović: Moj je dojam da u javnom i znanstvenom diskursu tema iseljavanja mladih iz Bosne i Hercegovine nije zapostavljena, ali je problem u tome što donositelji odluka ne obraćaju mnogo pažnje na glas javnosti i ne poduzimaju konkretne korake s ciljem zaustavljanja ili barem ublažavanja takvih trendova. Uslijed stalnih političkih previranja, ta pitanja jednostavno ne mogu doći na dnevni red. Pandemija je, naravno, u potpunosti preusmjerila fokus na rješavanje zdravstvenih i ekonomskih problema, što ne mora biti izgovor za zanemarivanje demografske problematike.

RSE: U stalnom ste društvu mladih ljudi, studenata. Kako objašnjavaju motive, oni koji bi željeli napustiti zemlju?

Emirhafizović: Budući da uglavnom predajem predmete koji su pozicionirani na prvom ciklusu studija, još uvijek kod nekih studenata nije iskristaliziran stav o odlasku iz zemlje, što se može pripisati njihovim godinama, odnosno nisu se možda još suočili s problemima koji postoje na tržištu rada. Ipak, motivi za odlazak su i individualni, bez obzira na to što je migracijski obrazac donekle prepoznatljiv.

Naime, dok jedni idu u inostranstvo radi posla i rješavanja nekih statusnih pitanja, drugi odlaze kako bi nastavali školovanje, koristeći neke od programa stipendiranja. Odlazak iz zemlje sam po sebi nije problematičan, štaviše poželjan je radi stjecanja novih znanja, vještina i iskustava, na koncu i osamostaljenja, ali sporno je to što mladi ljudi napuštaju zemlju potpuno razočarani u sistem, čak neki s namjerom da se nikad ne vrate. S druge strane, utješno je to što se neki ipak odluče ostati ovdje unatoč svemu.

Kako promjeniti negativne trendove?

RSE: Koje biste mjere, kao demograf, željeli vidjeti kako BiH ne bi bila zemlja sa sve manjim brojem stanovnika i to pretežno starije dobi?

Emirhafizović: Trebali bismo biti svjesne činjenice da je starenje stanovništva globalni proces uslijed dugoročnog pada fertiliteta i produženja prosječne životne dobi. U BiH dodatno je ubrzan iseljavanjem stanovnika u optimalnoj radnoj i fertilnoj dobi.

Uobičajene pronatalitetne mjere u okviru populacijske politike opće su poznate. Međutim, ono što predstavlja specifikum te politike jeste kompleksnost veza između individualnih i agregatnih procesa i pojava. Kreiranje i provođenje mjera populacijske politike je par excellence vezano uz djelovanje vlade, i to interresorno, ali i multisektorski. Potrebno je odrediti ciljeve, kao i načine njihovog provođenja, čemu prethodi ozbiljna analiza i strateški pristup.

Sve mjere porodične, odnosno populacijske politike trebale bi biti usmjerene ka onim članovima društva koji potencijalno sudjeluju u reprodukciji, odnosno donose odluku o rađanju, a to su osobe u 20-im godinama, pa naviše. Nedosljednost u provođenju tih mjera ili njihove zloupotrebe u dnevnopolitičke svrhe nikako nije prihvatljivo.

Bilo bi poželjno da se targetiraju ključni remetilački faktori osnivanja, odnosno proširenja porodice. Drugim riječima, da se stvori jedan poželjan ambijent, u kojem je moguće pristojno živjeti od svog rada, što podrazumijeva povećanje apsorpcijskih mogućnosti tržišta rada, ali i poboljšanje ukupnih uvjeta reguliranjem tzv. prekarnih, tj. nesigurnih i potplaćenih poslova, koji bi eventualno mogli biti samo privremeno rješenje za osobe koje, primjerice, paralelno žele studirati i raditi.

U cilju olakšavanja funkcije roditeljstva i povećanja socijalne senzibiliziranosti za porodice, trebalo bi aktivirati sve raspoložive instrumente podrške – ne samo finansijska izdvajanja, koja su važna, već i osigurati vrijeme za obavljanje porodičnih obaveza, te usluge za adekvatno dnevno zbrinjavanje djece zaposlenih roditelja. Takve programe i strategije može usvajati samo vlada, odnosno predlagati nužne izmjene zakone itd. Postoje mnogi dobri primjeri kako se to radi u nekim zemljama, ali svakako ih je potrebno prilagoditi bh. kontekstu.

RSE: Koliko bi u donošenju mjera i strategija, politički predstavnici trebali sarađivati sa stručnjacima, demografima i ostalim koji se, na naučnoj bazi, bave populacijskom politikom?

Emirhafizović: Apsolutno da, međutim, stručnjaci, kako kažete, ne mogu predlagati ad hoc mjere, jer nemaju jasan uvid u ključne pretpostavke kao što su finansijske mogućnosti ili nešto drugo. Oni mogu biti konsultirani prilikom donošenja mjera ili izrade strategije i tu je njihova uloga veoma značajna. Analize i procjene na naučnoj bazi apsolutno treba koristiti i to bi bilo preporučljivo za angažman te vrste.

Ali kažem još jednom, mjere mogu donositi samo vlade, na različitim nivoima organizovanja u BiH. Bilo bi poželjno da stručnjaci predlažu, a oni koji participiraju u vlasti, da se opredijele i kažu da li je nešto moguće provesti ili nije, da li je nešto prihvatljivo ili ne.