Vatrogasci sve češće “provaljuju” u stanove penzionera samo da provjere kako su

Na poziv zabrinutih komšija, banjalučki vatrogasci sve češće „provaljuju“ u zaključane stanove starijih sugrađana koji žive sami, kako bi se uvjerili da li su dobro.

Dugogodišnji vatrogasac, koji je učestvovao u nekoliko takvih intervencija, ispričao je za Srpskainfo da dobijaju sve više poziva zabrinutih komšija i rodbine, da provjere šta je sa penzionerima koji žive sami, jer im je stan zaključan i niko ih ne može obići. Riječ je najčešće o građanima u osmoj i devetoj deceniji čija su djeca odselila u inostranstvo, a njih povremeno obilaze komšije ili osobe koje brinu o njima.

Vatrogasci, nažalost, nailaze na potresne scene.

– Zatičemo ih i bez garderobe i uneređene, jer se dešava da padnu i ne mogu sami da ustanu. Ko ima snage lupa, doziva u pomoć, ali i komšije se zabrinu ako ih ne vide duže vrijeme pa nas zovu da provjerimo, pošto ne mogu ući u zaključan stan. Ulazimo kroz prozore, balkone, u najgorem slučaju razvaljujemo vrata, ali sve uz prisustvo policije – priča sagovornik Srpskeinfo.

Koliko je jedno društvo humano prije svega zavisi od toga kako se se odnosimo prema najosetljivim i socijalno najugroženijima članovima društva, upozorava Ljubo Lepir, profesor na katedri za socijalni rad banjalučkog Fakulteta političkih nauka i bivši pomoćnik ministra zdravlja RS, sa kojim smo popričali o ovoj sve izraženijoj situaciji u društvu.

On podsjeća da je socijalno zbrinjavanje starih u RS-u uglavnom usmjereno na obezbjeđivanje smještaja u domove za starija lica, kojih u pravilu nema dovoljno, neadekvatni su i preskupi za ionako siromašne budžete lokalnih zajednica namijenjene za ovu oblast. Takođe, i malobrojne usluge hraniteljstva i pomoći i njege u kući u potpunosti su nerazvijene tako da se i ne može govoriti o bilo kakvom ozbiljnom pristupu države u rješavanju ovih problema.

– Nedavno usvojena Strategija unapređenja društvenog položaja starijih lica predstavlja jeftin pamflet kojim se poziva društvo na veću odgovornost prema starim licima dok se uopšte ne definišu konkretne smislene mjere i pripadajuća sredstva kojima se mogu rješavati nagomilani problemi u ovoj oblasti. Novim izmjenama Zakona o socijalnoj zaštiti, ključne ustanove socijalne zaštite u lokalnim zajednicama, centri za socijalni rad postaju više finansijske ustanove putem kojih se rješavaju nagomilani problemi u zdravstvenom i penzionom sistemu, dok se stanje socijalne potrebe stavlja u drugi plan. Sve veće administriranje finansijskih prava socijalne radnike u potpunosti odvlači od terenskog rada koji je ključni metod rada sa starijim osobama koje se nalaze u stanju socijalne potrebe – precizira ovaj stručnjak.

U takvoj situaciji, starim licima ne preostaje ništa drugo nego da se oslone na porodičnu solidarnost i druge neformalne mreže podrške. Licima koja su nesposobna, sama i od porodice napuštena, jedini je izlaz da održavaju kontakte s komšijama i poznanicima, ako ih još ima među živima, naglašava Lepir. U suprotnom, kratki brojevi vatrogasaca, policije i hitne pomoći jedini su spas, naravno, ukoliko su u stanju da ih pozovu.

Malo je potrebno da se ovaj problem drži pod kontrolom, odnosno da nam vatrogasci ne budu jedina nada. Nažalost, naše društvo ne koristi postojeće resurse solidarnosti koji se nalaze u lokalnim zajednicama. Kad institucije sistema zakažu, odbori mjesnih zajednica, organizacija Crvenog krsta i druge humanitarne organizacije mogu biti resurs aktiviranja društvene solidarnosti prema starima. Takođe, lični aktivitet i solidarnost su dio našeg socijalnog i kulturnog nasleđa, pa je razumljivo da se treba osloniti i na ličnu incijativu građana u pružanju usluga podrške starima u zajednici. Država treba to podržavati! Siguran sam da svaki građanin može bar jednom dnevno pokucati na vrata starije osobe iza kojih se, u tom trenutku možda dešava životna drama. Zbog toga, usmjerenost ka konkretnom i neodložnom djelovanju, koje započinje sa pribavljanjem informacija o tome kome je pomoć potrebna, a završava se pružanjem neposredne pomoći, ključ je uspješnosti socijalne zaštite i socijalne podrške starim osobama u zajednici – ističe Lepir.

Uloga države i njenih sistema, smatra on, mora biti usmjerena prema građanima i njihovim problemima, a posebno prema potrebama socijalno najugroženijih.

– Brigu o starim i napuštenim licima, kao jednoj od socijalno najosetljivijih grupa, treba da obezeđuje država sa svojim institucijama. Tako je barem u socijalno uređenim zemljama. Nažalost, sistem socijalne zaštite RS je neosjetljiv za potrebe ovih lica – ističe Lepir.