Vapaj iz Sarajeva: Pomozite, dijete mi se guši!

Sarajlije su danima svjedoci najveće zatrovanosti zraka u istoriji svog grada, indeksi zagadjenosti AQI (PM10) rastu i preko 400 i svakodnevno prelaze granične, pa tolerantne, a onda i kritične vrijednsti: svaki dan ponovo i višestruko. Očekuje se da će ovakvo stanje potrajati, moguće i mjesec cio ili pa opet, tek uz poneki kratki prekid za predah. Ljudi se bukvalno guše. Djeca oboljevaju. A politika, ona na vlasti, nema ni riječi o tome, smislene riječi, na to ja mislim. Kao da problem ne postoji. Ne, nisu oni slijepi, vide oni da ima problema … oko otkupne cijene kamilice, oko veličine tezgi na pijacama, oko nepostojanja dvojezičkih oznaka na javnim klozetima, oko … ali pravi problem, smrtonosni, od kojeg se umire, njega ne vide. A i kako će kada je smog sve tamom i crnilom okovao. Ni prst se pred okom ne vidi, stoji u pismu kojeg smo dobili na redakcijski mail.

Pismo potpisuje dr. Branislav Mikulić, naučni radnik, istraživač i publicista, a mi ga prenosimo u cjelosti i bez intervencija.

Zar kvalitet zraka, vode i hrane nije prvi prioritet svake politike na vlasti? Pa tek onda ide zdravstvo, školstvo, kultura … ekonomija. Kada se crni, a otrovni oblaci smoga nadviju, a u BIH je takvih oblaka sve više i više, šta drugo može biti važno, važnije. Koji problem? Da to nije možda Seidić-Finci, da to nije pitanje stranih sudija u VSTV, pitanje izbora u Stocu i Mostaru, pitanje postizbornih koalicija u vladama kantona? Pa ljudi dragi, ja bih pristao da mi Kim Il Sung ili sami King Kong sjede u sudu i upravljaju kantonom, pod uslovom da moje dijete udiše čist zrak, onaj jahorinski.

Sva ostala priča, svaka tema kojom se politika aktuelna bavi je meni sporedna i nebitna. Meni totalno nebitna sve dok mome djetetu crni otrov koji udiše razara pluća, a i meni. Tako ja vidim. A vi dragi sugrađani?

Uz njihovu pasivnost, TOTALNU PASIVNOST NAŠIH VLASTODRŽACA, vidim da je Sarajevo grad koji je osuđen na smrt, laganu smrt. Crnu smrt, ogavnu, prljavu, smrdljivu i čađavu. Umiraće grad ovako narednih trideset godina, polako dok sasvim ne izumre. Smog će ove godine trajati bar tri mjeseca, iduće godine će biti još gušći i trajat će duže, pa sve tako. Svaku godinu, sve gore. Na kraju ćemo imati vrhunsko zagađenje čak i u julu i augustu. I kakvu razvojnu perspektivu ima takav grad i država koja takvih gradova na desetinu ima (tu su uz rame Sarajevu još Tuzla, Zenica, Jajce, Lukavac, Bosanski brod, Goražde, Kakanj, Ljubija)? Kakvu budućnost ima grad u crnom mraku i otrovu. NIKAKVU. Svako razuman će samo tražiti načina da pobjegne negdje, zauvijek. U tako zagađen grad niko razborit doći neće. Ni kao turista čak. Dakle, grad će sam sebe pojesti, otrovati, da budem precizan.

I na kraju, ima li izgleda da se šta popravi? Uz slijepce na vlasti i smog im pred očima i u nosu, izgledi su nikakvi. Oni ništa ne vide, izgleda ništa ne čitaju. Tà Pariz je protekle godine imao povećanu koncentraciju PM10 od 80ng/m3, pa su hitno reagovali uvodeći obavezu vožnje par-nepar (čime je polovica od ukupnog broja automobila svaki dan tokom te sedmice zagađenja ostajala parkirana), a istovremeno omogućio besplatan javni prevoz svim građanima na svim linijama. I Peking je shvatio visinu rizika po ljudsko zdravlje i tada uveo par-nepar režim saobraćaja. Naši uglednici, kao da za to nikada nisu čuli. Jedino je kantonalna GS izdala apel da građani ne izlaze napolje, da ako mogu ne lože štošta u pećima, i da se javljaju svome ljekaru. Apel ili farsa, pitam se.

Komunisti su prepoznali problemom sedamdesetih i odmah prišli mjerama kako bi ga smanjili, ozbiljno smanjili. Umnožili su broj tramvajskih linija, uveli trolejbuse po prvi puta na naše ulice. A pokrenuli su i milionski projekat toplifikacije i plinifikacije grada, s ciljem da bi se manje ložilo, posebno na čvrsta goriva. Pred Olimpijadu je sve bilo završeno, polutanti u zraku su smanjeni za više od polovice.

A ovi sadašnji srećkovići, uobraženi supermeni na vlasti, oni su Sarajevo i državu uveli u mračno razdoblje, vratili nas na srednovjekovne izvore toplinske energije: na drva i ćumur. Ono malo zelenih površina koje su filtrirale otrov iz zraka, pretvorilo se u mjesta za ‘parkiranje tuđinskih trgovačkih centara i hotela’, novi oblakoderi se grade zarad privatnih profita, a ne vidi se da su postali betonska barijera cirkulaciji zraka niz korito Miljacke. Sve se radi suprotno zdravom razumu, valjda jer ga i nema.

A nema ni novaca za projekte koji će donijeti čišći zrak u budućnost: solarna energija, energija vjetra, to su projekti koji se nigdje ne spominju jer traže na stotine, ako ne i hiljade miliona eura – strateške partnere za to niko ne traži, ni u Evropi, ni na Bliskom istoku. Rješenje nagomilanog i zrakotrovačkog saobraćaja se ne spominje jer, vele nam, ni to nije lako riješiti bez ogromnih novaca. Sadašnje stanje gradskog javnog prevoza je lošije nego ikada u istoriji grada. A da bi se tramvajske pruge obnovile, trojelbuska mreža popravila, tramvaji novi nabavili, trolejbusi, električni autobusi …. pa sve to ponudilo besplatno građanima u zamjenu da se odreknu automobila … za to su opet milijarde potrebne, kojih, navodno nigdje nema. A niko mene ne pita: mene koji sam spreman podržati svaku vlast koja će naći kreditora za mega-projekat ‘zdravi zrak’, koja će zadužiti državu na stotine miliona. Koja će nas zadužiti makar i na 150 godina, dakle i moje pra-pra-unuke, da bi zrak bio čist kako bi moje djete živjelo. Bez djeteta moga, nema meni ni unučeta, ni praunučeta.

Sve u svemu, ja slušajući vođe, izlaza iz crnog smoga ne vidim, nego suprotno. Vidim i predviđam sve duže periode sa smogom, i to gušćim, otrovnijim. Ili se, pak, varam. Na vama je dragi lideri naroda, ili vi koji lideri hoćete biti, da mi nadu pružite. Ili da mi otvoreno kažete, meni i svima drugima, da kako znamo i umijemo svako za sebe bijeg planira iz otrovom zakovanog grada.

Lijep vam pozdrav sugrađani moji uz parolu staru, sada aktuelnu: Bježimo u planine, bježite iz Sarajeva, bježite na vrh Bjelašnice, selite se u najveću zabit samo ako je iznad 800m nadmorske visine. Tako ćete svojoj djeci prijatelji biti, imat ćete našto da se ponosite – nećete se pred njima crveniti niti plakati kada vam na rukama budu ležali razorenih pluća, gušeći se sa cjevčicama u nosu, ovisni o dnevnoj dozi kisika.

No, predlažem da prvo bježite vi, lideri naroda koji se u smogu guši. Molim vas bježite što prije. Jer kada vi počnete bježati, nadam se da će i svijet obični shvatiti da mu tako treba činiti. Pokažite im primjerom. Iskoristite priliku da bar jednom budete narodu uzor, da budete sebi i njima vjerodostojni.