Valentin Inzko se obratio građanima: Mnogo šta će proći ali BiH će opstati!

Zadnjeg dana svog mandata kao visoki predstavnik Valentin Inzko se danas obratio videoporukom građanima. U ponedjeljak na dužnost stupa novi visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt.

Piše: A. DUČIĆ

Na samom početku obraćanju građanima Inzko je rekao: Prije 12 godina došao sam u BiH i trebao sam zatvoriti OHR, u jednim od mojih prvih govora tada sam rekao niko ne može svakome udovoljiti, u međuvremenu sam ovdje naučio još jednu divnu izreku: Kuća nije tijesna kad čeljad nisu bijesna. Dakle ima prostora za svakoga čak i u najmanjoj kući. Ta zajednička kuća se zove BiH i ona sigurno nije premala i ne bi trebala to biti.

Nastavak njegovog obraćanja građanima prenosimo u cijelosti:

Poštovani građani Bosne i Hercegovine, dragi prijatelji! Ova divna zemlja je veća nego tri države zajedno: Belgija, Slovenija i Luksemburg. Znači, ima mjesta za sve. Ako čeljad nije bijesna. Zajednička kuća mora biti osnovana na zdravim temeljima, na iskonskom poverenju, na dobrom susjedstvu ili komšiluku, na solidarnosti i uzajamnom uvažavanju.

Kuća se mora graditi i na istini, a istina se ne ravna prema nama, nego se mi moramo ravnati prema njoj. Istina će nas oslobađati, a ona je osnova za pravednost. U toj državi hoćemo se osjećati ugodno, želimo živjeti u normalnoj državi.

Građani žele uživati u lijepim trenucima, u trenucima, koji vječito traju.

A tako malo je potrebno, da bi takvi trenuci srece bili trajni ! Ali su mogući.

Posao visokoga predstavnika ima mnogo birokratskoga, što se ni meni ne sviđa. Ali, ono što se meni posebno sviđalo, jest susret s tzv. običnim, malim ljudima. Ne želim nikoga potcijeniti, ali obični ljudi razumijevaju svijet opuštenije, srdačnije i otvorenije od nas koji imamo neke uloge i neke moći. I sada, kada na kraju svoga mandata, razmišljam o svom boravku ovdje, ništa mi ne može zasjeniti te ljude, pogotove one male, obične ljude koji se nisu dali otrovati visokim politikama mržnje ili licemjerja.

Svjestan sam, naravno, da su obični ljudi bili u ratu, svjestan sam njihovih lutanja, zavođenja, nekada iz straha, ali u cjelini ova zemlja, Bosna i Hercegovina, još uvijek ima izniman potencijal dobrote.

Rekao bih, parafrazirajući Andrića, da bogatstvo bosanskoga i hercegovačkoga čovjeka, slično je i bogastvu ove zemlje, jer mnoga se blaga kriju unutar te zemlje, tako i unutar toga čovjeka.

Nije mržnja među ovim ljudima ovdje ništa specifično bosansko i hercegovačko, nego je to i iz razloga što je teško na jednom mjestu naći toliko nacionalnih, religijskih i kulturoloških razlika; mnogo je veća nesnošljivost, netolerancija, pa i mržnja na nekim drugim mjestima u svijetu, nego u BiH. Ovdje su ljudi, u cjelini gledano, iznimno susretljivi, darežljivi, vedri, okrenuti životu.

Ne znam da igdje ima toliko ljudi koji su toliki humanisti kao ovdje, koji su takoreći NEVJERNICI, recimo Jovan Divjak, ali i toliko vjernici koji žive iz svoje vjere, koji su pokazali svoj altruizam pa i solidarnost s rizikom, sa žrtvom za svoje susjede, komšije. Mislim da će «etika komšiluka», o kojoj su pisali vaši najbolji mislioci, pisci i teolozi iz svih naroda, ipak ostati kao ideal.

No, ima u ovoj predivnoj zemlji ljudi, koji su spremni biti zli i opaki, usporedivi s mračnim tipovima o kojima pišu Ćopić, Kulenović, Selimović, Sušić, Sijarić, Andrić i dr. S druge strane, Ovdje sam doživio takvu ljudskost, darežljivost, širinu duše kakva se rijetko gdje može naći, i takvo zlo kao nigdje drugo.

Ponijet ću sigurno dvije stvari iz ove zemlje: ovdje su ljudi i fizički lijepi, ali i duhovno vrlo sposobni. Toliki su uspjeli teže ovdje, a lakše izvan zemlje. I ponijet ću jedan čudan osjećaj neke čežnje mnogih ovdašnjih ljudi, dubinske čežnje za srećom i dosta puta nemogućnošću da se ta sreća ostvari – i istodobno iznimne zahvalnosti za malenu uslugu, za mali pomak u ostvarenju dobrote.

Odlazim, ne potpuno sretan, svjestan svojih manjkavosti, svjestan i ograničenja kako svojih, tako institucija koje sam predstavljao, ali i istinski zahvalan tolikim ljudima ove zemlje, od političara do onih običnih, koji su čuvali ljudskost i koji i danas svjedoče da ova zemlja nije puki matematički zbroj veličina (Ivan Lovrenović), konstitutivnih naroda, kulturna, vjera i jezika, nego nešto mnogo više – ovdje je prisutno čovječanstvo, sveopće bratstvo i sestrinstvo.

Učili su me da ne mrzim, ni narode ni ljude. Učili su me da svako ima dostojanstvo po rođenju, od Boga. Nastojao sam tako živjeti, bez mržnje i s poštivanjem čak i onih koji nisu štedjeli da iz svoga arsenala izbace vatrene osude.

Žao mi je što neću ostaviti još snažniji trag antiratnika, antijunaka, dakle još jači trag mirotvorca. Zahvaljujem svima onima koji su me posvuda u ovoj zemlji srdačno prihvaćali: političari, svećenici, imami, intelektualci, poslodavci, mnogi, baš mnogi obični ljudi, zahvaljujem svima onima koji su me nastojali razumjeti i pomogli mi da budem što moralniji i dosljedniji.

Poštovani! Negdje sam čitao!

Mnogo šta će proći, ali Bosna Hercegovina će opstati. Bosna Hercegovina je nešto posebno.
Bosna sve ima, samo nema svijest o tome. Tako Banja Luka ima svoju priču, Sarajevo svoju, Trebinje svoju, Mostar svoju.

Gradovi kao male države.

Toliko istog, a toliko različitog…

Bosna i Hercegovina je imala i ima svoje heroje.

Ima „Pravdu za Davida i Dzenana“ koja je ujedinila čitav region.

Bosna i Hercegovina je i moderna i tradicionalna. Pravi biser u srcu Evrope.

Anđeoski krajevi, bukvalno.

Bosna Hercegovina ima dušu i preživjela je nešto što nijedna država nije u Evropi posljednjih decenija. I ko tamo često odlazi ili se vraća, povratak Bosni i Hercegovini je, zapravo, povratak sebi.

Zato ću se i ja stalno vraćati! Hvala vam, dragi Bosanci i Hercegovci!