Vahid sve muškarce iz sela odveo u Sloveniju da zarade koru hljeba

“Moram raditi teške poslove, brinuti se o stoci kada mi je muž na terenu. On duže od deset godina radi u Mariboru u Sloveniji. Ovdje nema posla za njega, kao ni za mnoge druge”, počinje svoju priču Hajrija Husika iz sela Mramor kod Kaknja.

Reporteri „Dnevnog avaza“ posjetili su ovo mjesto koje je prije pola godine bilo pogođeno stravičnim klizištem, kada su se pokrenule hiljade tona rudničke jalovine. Bilo je nagovještaja da će sva domaćinstva biti iseljena. Ali nisu. Smirilo se.

“Rijetki su muškarci iz našeg sela koji su posao dobili u Rudniku mrkog uglja. Svi su uglavnom morali otići vani da zarade. Komšija Vahid sve ih je odveo”, govori Hajrija dok stavlja naramak sijena u jasle.

Ko je Vahid? Ljudina. I seoski dobročinitelj! Dok zvonimo na vrata njegove kuće, niz selo se spušta motokultivator. Vozi ga Nazif, naravno Husika, a na prikolici sjedi Vahid.

“Hajde, bujrum, kojim dobrom, omladino”, srdačno nas dočekuje ispred svoje kuće.

Vahid Husika

“Mi smo čuli da je Vahid Husika odveo u Sloveniju, tačnije u Maribor, sve muškarce iz sela da tamo zarade koru hljeba”, objašnjavamo povod naše posjete.

A Vahid počinje priču riječima: „Ne volim se hvaliti, ali jesam.“

On je sada u zasluženoj penziji. Prvi put je u Sloveniju kročio 1998. godine u firmu „Montavar“.

“Nisam mogao gledati ovu omladinu da se smuca po selu, da čeka dvije marke od babe i matere za kafu, i tako sam svake godine po dvojicu–trojicu vodio. Sada su to vrsni majstori, varioci, metalostrugari”, pojašnjava Vahid Husika.

Na spomen nezaposlenosti u BiH, pa tako i u Kaknju, te brutalnih laži predstavnika vlasti o tobože 100.000 radnih mjesta, Vahid ljutito odgovara:

“Kakvih njihovih 100.000 radnih mjesta! Jeste, ali u Sloveniji i po bijelom svijetu.”

Do njega sjedi Nazif, kojeg je Vahid zvao da zaradi koju marku.

“I ja bih sada otišao. Nemam dana radnog staža, a imam 38 godina. I ne nadam se da ću se ikad u Kaknju zaposliti”, ogorčen je Nazif.

Dok to govori, Vahid dodaje: “Radimo na tome da i Nazifa pošaljemo.“

“Slomih leđa za dnevnicu radeći seoske poslove”, govori Nazif.

Nije završio ni s kafom, a već ga zovu. Ode s vjerom u Boga i nadom u Vahidova poznanstva da će se pridružiti svojim komšijama u Mariboru.