Vahid 26 godina traži brata Džemu, smatra da ga krije minirana grobnica na Kacelju

Ismail Vahida 26 godina od rata traži posmrtne ostatke svoga brata Džemaila zvanog Džemo, koji je kao policajac zatvoren u Kazneno-popravni dom u Foči 1992. godine. Penzionerske dane Ismail provodi u nadi da će ga ukopati, u trenucima sa unucima te odlazeći u rodno selo, a kako bi sačuvao sjećanje na brata, ratne i izbjegličke dane svoje porodice, govorio je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

Ismailov brat Džemail Vahida po struci je bio zanatlija, a prije rata radio je u policiji, u sektoru obezbjeđenja imovine i lica u Sarajevu, a zatim u Foči. U razgovoru za BIRN BiH, Ismail se prisjetio kako su sedamdesetih godina živjeli skupa u Sarajevu, gdje se Džemo, kako ga je zvao, i oženio. Tada su dijelili garsonijeru u ulici Miloša Obilića.

“Nisu to bili neki stanovi, ja sam to uvijek zvao podrumi, magaze”, priča Ismail, dodajući kako je otac Mustafa, tada vjerski službenik, molio svoje sinove da se jedan od njih vrati u Foču, gdje je pravio kuću.

Džemo se 1978. godine vraća u Foču sa suprugom i jednogodišnjim sinom.

“Radio je tamo normalno, kao i svi policajci. Bio je dobar. (…) Družio se sa Srbima. Družio sam se i ja. Kad je rat izbio ‘92. govorim mu: ‘Džemo, nije dobra politička situacija. Dolazi kod mene u Sarajevo, pokupi djecu.’ On nije htio”, kaže Ismail, dodajući kako je početkom aprila posljednji put vidio brata kada je dolazio službeno u Sarajevo.

Po povratku u Foču veze su prekinute, a Džemo odlazi u stanicu, gdje mu je rečeno da ide na sprat gdje su “njegovi”.

“Džemo se tome začudio, nije znao o čemu se radi. Kolega Srbin sa portirnice mu je ponovio: ‘Idi gore. Gore su tvoji, a dolje su moji.’ On se naljutio, zalupio vratima i otišao kući. Tada je imao zadužen automat, jer je nosio neku službenu poštu i pištolj policijski. Sutradan su došli kod njega kući da razduži auto i automat. Pištolj je ostao kod njega”, prepričava, kao i da mu se brat tada nekoliko dana sa porodicom skrivao kod komšije srpske nacionalnosti.

Na Radiju Foča sredinom aprila 1992. objavljeno je da u ovom gradu nema rata i da se svi mogu vratiti kućama, pa se i Ismailov brat vratio s porodicom.

“Počeli su telefoni raditi. On mene zove, šta je bilo, kaže: ‘Evo, rekli sve mirno. Vratio sam se kući.’ Kaže: ‘Evo, pucano mi je na kuću sa one strane, sa livade, iz kasarne. Svi prozori gore su polupani. Evo nas u WC-u, ne znam šta da radimo.’ Ja mu kažem da stupi opet u kontakt sa tim komšijama, da ih izvuku. Idi kud su tvoji otišli, idi sa svojim narodom, brate dragi”, prisjeća se Ismail posljednjeg telefonskog razgovora sa bratom.

Sutradan ga je nazvala Džemailova supruga i rekla mu da ga je tokom noći kombijem odvela policija u civilu zajedno sa još nekoliko ljudi iz komšiluka. Kazali su im da idu davati izjave, a kasnije je Džeminoj supruzi rečeno da je u Kazneno-popravnom domu (KPD) u Foči i da mu može doći u posjetu.

Pomoć komšija srpske nacionalnosti

“Ona je išla u posjetu, od polovine aprila do juna, tri-četiri puta. Nosila mu je garderobu, nosila cigara. Čak govorila onima što ih je znala: ‘Nemojte da mi šta mužu bude.’ Obećavali su joj mnogi da se neće ništa desiti, da su to političke situacije i da se ne brine. Međutim, dočekala je ona negdje kraj juna i komšije su joj kazale da bi trebala izaći iz Foče i da sitaucija nije dobra. ‘Mi tebe molimo da se skloniš radi te djece’, kazali su joj”, govori Ismail.

Prije nego je Džemail zatvoren u KPD Foča, njihova majka smještena je u bolnicu zbog upale pluća. Ismail je preko radioamatera povremeno komunicirao sa doktorima, te je nakon što su rekli da je u boljem stanju predložio da je otpuste iz bolnice i odvezu do kuće u kojoj je živjela Džemailova supruga Muradija, koja je platila nekome da je s dvoje djece izbavi iz Foče, i da su na kraju došli do Njemačke gdje i danas žive.

Priča Ismail da mu majka nije htjela napustiti Foču.

“Odlučila ostati da vidi šta će joj biti sa djetetom”, dodaje on, kao i da mu je otac već u aprilu napustio rodno selo, preko Goražda, a onda kod njega u Sarajevo gdje je umro 1995. godine.

Otac došao u Sarajevo, majka još uvijek u Foči, brat u zatvoreništvu, snaha otišla u Makedoniju preko Pljevalja. Sve sam to saznao preko veza sa radioamaterima. Poslije toga majki su dolazili već uniformisani vojnici Vojske Republike Srpske gdje su je maltretirali. Nije nikad smjela upaliti svjetlo, živjela je u mraku. Imala je komšije i komšinice koji su u Slatini zajedno sa njom odrasli, čuvali ovce, pazili se, koji su joj htjeli pomoći jer su znali da je ona sama tu”, priča Ismail, dodajući da su joj komšije donosile hranu.

Uz pomoć komšija srpske nacionalnosti majka je izbjegla u inostranstvo.

“Polovinom augusta Srbi su vršili ‘čišćenje’ Foče od muslimana. I oni da bi je spasili, znali su više da nema Džema, nema djece, obukli su je u crnu odjeću koju su nosile stare Srpkinje, stavili crnu maramu, obuli opanke. Neka djevojka ju je odvela na autobusku stanicu”, priča Ismail, dodajući da mu je majka sa ostalim okupljenim stanovništvom bošnjačke nacionalnosti prebačena u Rožaje u Crnoj Gori, gdje ju je primio Remzo Kalač, te se odatle prebacila u inostranstvo, a porodica je tek nakon dvije godine preko Crvenog krsta saznala da je živa.

Djevojka koja je odvela Džemailovu majku na stanicu u Foči i danas je nepoznata porodici Vahida, a, kako kaže Ismail, voljeli bi je upoznati, častiti, postati prijatelji sa njom.

Trpio glad da pronađe svog brata, a danas živi u nadi da će ga ukopati

Čitavog rata Ismail se interesovao za sudbinu svoga brata, želio je da ga spasi.

“Imao sam i neko auto koje sam prodao da bi izvukao brata, tada sam čuo da se plaća, mogu se naći neke veze. Zato sam to auto prodao. Poželio sam se i ja hljeba u ratu, ali sam te pare štedio da bih mogao brata spasiti. Nisam to uspio”, govori Ismail, kao i da je nakon potpisivanja Dejtonskog mirvnog sporazuma u Foči i okolini bilo dosta razmjena tijela, ali da ni tu nije pronašao Džemu.

Kaže da je prilikom prijavljivanja bratovog nestanka saznao iz Međunarodnog komiteta crvenog križa (MKCK) da su ga i oni imali u svojoj bazi podataka, ali on nikad nije pronađen.

Doktor Ibrahim Karović mu je kasnije pričao da je pomagao Džemi, jer su bili zatvoreni u dvije sobe u KPD Foča. Džemaila su maltretirali, tukli, te mu jedne prilike polomili desnu stranu vilice.

“Kaže da je bio strašno bolestan i da je ‘pomago’ i da mu je doktor Karović pružao pomoć, zavijao ga. Nekako mu je ublažio tu vilicu, ne bi li to premladilo. Međutim, ubrzo se sa njim rastao jer je doktor Karović razmijenjen”, opisuje Ismail šta mu je pričao doktor koji je kasnije nakon rata preminuo.

Od drugih je Ismail saznao da se Džemo javio da ide na berbu šljiva 17. septembra 1992. godine.

“Međutim, koliko ja imam saznanje, nisu odvedeni na berbu šljiva, već na kopanje rovova na području Previle, na brdu Stolac. I tamo su svi ti strijeljani. Ja sam imao neke prilike da saznam gdje bi mogle biti grobnice, kosti. Pa sam i plaćao i obilazio te terene, tražio, ali nismo mogli pronaći ništa”, prisjeća se Ismail.

Drugi su mu govorili da su njegovog brata pustili da bježi, nakon što su ostale pobili, na brdu Kacelj (Ustikolina). Međutim, komandir KPD-a, koji je čuvao zatvorenike, vidio ga je kako bježi i upucao ga.

“U posljednjih dva mjeseca dobio sam informaciju da su demineri na području Kacelja našli neke lobanje i kosti. Mislim da će sad trebati biti neka ekshumacija, oni su i očistili taj teren i obilježili. Mene zanima samo jesu li te kosti tu. Smatram da bi njegove kosti mogle biti na Kacelju”, kaže o novoj nadi Ismail.

Ismail Vahida (Foto: BIRN)

Govori da je napet, jer je od jedne osobe srpske nacionalnosti čuo da je policajac koji je ukopavao tijela na Kacelju prepoznao njegovog Džemu.

“Pričao je da ih je 11 zagrnuo na istom mjestu i da je na izdvojenom mjestu našao još jedno tijelo. Kad on tamo pozna ga. Pričao je da je to Džemo. Pričao je kolegama po Foči kako nije znao da je Džemo bio zarobljenik”, prepričava Ismail, dodajući da je ovaj policajac kasnije poginuo u saobraćajnoj nesreći.

Ismail je otišao u penziju 2014. godine, te rado odlazi u svoje rodno selo – Fočansku Slatinu. Tamo se probude sjećanja na neka ljepša vremena njegove porodice i brata.

“On je bio jedna dobra duša, zanatlija. Uvijek je nešta radio i poslije posla, nečim se bavio, da mu prolazi vrijeme. Bavio se limarijom, bravarijom, bio dobar varioc. Pričali su mi neke komšije Srbi da je snaha kod njih ostavila dva kompleta za varenje, brusilice i tako dalje. Oni su to meni vraćali, ali ja sam većini rekao da zadrže, samo sam nešto uzeo za sebe da imam za uspomenu”, govori za BIRN BiH.

Najveća životna želja mu je, kaže, naći kosti svoga brata.

“Značilo bi mi to da mogu, kao svima, kao i roditeljima da mu proučim Fatihu. Obilježiti mu mezar. Strašno bih volio dok sam ja živ da ga pronađem. I zato ne žalim ni svoje vrijeme, ne žalim ni troškove. Istražujem”, dodaje Ismail, koji uz vrijeme s unucima rado piše o svojoj porodici i porijeklu.