Umjetnost preživljavanja u BiH: Dignemo kredit da zakrpimo rupe

Opterećena preglomaznom administracijom, kreditima i nezaposlenošću, ekonomija u Bosni i Hercegovini je već godinama na izdisaju, a posljedice najbolje osjete njeni građani.

„Imam dvije kreditne kartice. S jedne mi skidaju sredstva svakog 15., s druge 20. u mjesecu. Srećom, supruga primi svoju platu pa mi uplati dug na prvu karticu, a kad to banka proknjiži, onda podignem novce s nje da pokrijem dug na drugoj kartici. Kad i to proknjiže, onda i s te kartice ponovo podignem novce i tako se vrtimo…”, kaže za Deutsche Welle Jasmin, Mostarac sa adresom u Sarajevu.

Kad se to sve malo zakuha, nastavlja priču, „kad to više ne možemo da radimo, onda se obratimo mikro-kreditnim organizacijama i dignemo kredit od 1.000 ili 2.000 maraka da malo namirimo te dugove, zakrpimo rupe… i onda opet sve iz početka”.

„Ovako kad gledaš, živimo super”, dodaje Jasminova supruga Mirsada. „Imamo auto, solidno se oblačimo, imamo i TV, čak mašinu za suđe, ali nemamo stan”. Iako se o primanjima ne govori, Mirsada i Jasmin to ne kriju. Njena plaća je 900, njegova 750 KM, a i jedno i drugo bankama i mikrokreditnim organizacijama duguju po 30.000 KM. „Pa računaj! Živimo super”, zaključuje Mirsada uz smijeh. Novac koji im ostane nakon podmirivanja dugova troše na stanarinu i režije, a za vrtić za sina sredstava više ne ostane.

Nepodnošljiva lakoća zaduživanja

Situacija u kojoj se nalazi ovaj bračni par je situacija u kojoj se nalazi većina građana BiH. Kako za Deutsche Welle kaže Svetlana Cenić, ekonomistica i direktorica Regionalnog poslovnog kluba Biznis plus, za najmanje 80 posto ljudi u BiH je nemoguće da budu nezaduženi, „bilo da su u pitanju banke, neki robni kredit ili dug prema fizičkom licu”.

„Država daje primjer i ostalima da je normalno živjeti na kredit, pa ako tako radi država, kako mogu građani, onda, bez duga?! Recimo, na kraju 2016. godine, potraživanja komercijalnih banaka od vlada u BiH (entiteti, kantoni, opštine i fondovi) bilo je 2.179.300.000 KM, a na kraju 2005. godine iznosilo je oko 60-70 miliona KM”, pojašnjava Cenić i uspoređuje: „Potraživanja od građana iznosila su 8.076.300.000 KM, a 75% ovog iznosa čine nenamjenski krediti, od čega samo 219,7 miliona KM za preduzetništvo građana. Za kupovinu postojećih stambenih objekata 592,5 miliona, a za popravku 63.6 miliona KM. Ove cifre najbolje ilustruju stanje”, kaže Cenić i dodaje: „Zamislite tek da nema silnih doznaka iz inostranstva”!

Njemačka kao rješenje

Mirsada i Jasmin nemaju rodbine u inostranstvu, pa ni deviznih doznaka, ali inostranstvo vide kao rješenje. U šali govoreći da ni (Donald) Trump ne bi mogao pokriti njihove dugove, Jasmin kratko i odlučno kaže da izlaz vidi u Njemačkoj. Mirsada smatra da ni to nije dovoljno daleko od BiH, koju nije napuštala ni tijekom rata, ali „ovako dalje ne može.”

Njihovo snalaženje s dugovima ne može biti trajno rješenje. „Mikrokreditne organizacije, po meni, ne bi trebalo da daju pozajmice veće od 5.000 KM. To je ono za brzu intervenciju i onda ni iznos kamate na tako mali iznos nije velik”, smatra Svetlana Cenić. Međutim, dodaje, „mikrokreditne organizacije nikada nikoga nisu razvile, to je zabluda, jer kamata uveliko premašuje neku profitnu stopu kada se kredit koristi za preduzetništvo, a da ne govorim tek ako se troši na neke druge namjene”.

Ni kombiniranje kreditnih kartica, kako kaže, nije više dominanto, budući da je „potraživanje komercijalnih banaka po kartičnom poslovanju 299 miliona KM, a dobiti kreditnu karticu nije više kao nekad. Sada je isto kao dobiti i kredit”.

Hipoteke i dugovi u amanet

Kako onda preživjeti u državi u kojoj je, prema zvaničnim statistikama, nezaposleno više od 25 posto stanovništva, premda je taj broj vjerovatno znatno veći, a veliki je i broj zaposlenih koji redovito ne primaju plaću ili primaju minimalac od nešto više od 400 KM? Usporedbe radi, prosječna potrošačka korpa za četveročlanu porodicu iznosi pet minimalnih plaća, pa ni oni sa prosječnom plaćom od nešto više od 850 KM teško da mogu normalno ‘pregurati’ mjesec.

Dodatnu frustraciju unosi rasipništvo administracije. Tako su nedavno zastupnici Parlamenta FBiH sami sebi izglasali povećanje dodatka za odvojeni život sa 600 na 800 KM. „Tužno je to. Ljudi ne viđaju svoje familije po tri dana, nekad možda i četiri dana. Skidam im kapu”, kaže ironično Jasmin, koji radi u dnevnim i noćnim smjenama često i dužim od 12 sati, pa se njegov porodični život svodi na rijetko slobodnu subotu ili nedjelju.

Na pitanje misli li današnji sistem u BiH na čovjeka, Svetlana Cenić odgovara: „Grohotom se smijem”! „Ovaj sistem vidi samo sebe kao čovjeka. Dalje od sebe i svojih, prestaje ljudski rod”. Dočarava to trenutačnom političkom situacijom u zemlji: „Blokadine blokade blokada sa tendencijom totalne paralize. Da ne govorim onu vidljivu i sa Marsa – samoproglašeni zaštitnici nacionalnih interesa sve bogatiji, a taj čovjek, kojeg pominjete, sve siromašniji”. Tako su nekada očevi djeci ostavljali imanja, dodaje Cenić, „a sad ostavljaju hipoteke i dugove jer su tu djecu na kredit i othranili”.

Praktična formula za rješenje krize

Premda na ulicama glavnog grada BiH to i nije toliko vidljivo, uz eskalaciju političke krize, ekonomsko stanje u BiH većinu njenih građana baca u očaj, a mnogi izlaz vide u napuštanju zemlje.”Trpimo već godinama. Suprug i ja ne očekujemo nešto veliko vani (u inostranstvu), ali bismo barem svojoj djeci pokušali osigurati normalan i siguran život. Ovdje toga nema”, kaže Sarajka Almira. Dodaje još da su suprug i ona zaposleni, ali da svojoj djeci mogu osigurati tek ono najosnovnije. Penzioner Ivan kaže da „penzijom od 540 KM može podmiriti tek režije i lijekove”, a novce za hranu mu šalje sin iz Hrvatske. „Da nije njega, umro bih od gladi”, kaže za Deutsche Welle.

Formula za normalniji život u BiH, smatra Svetlana Cenić, postoji i „nije čarobna, već jednostavna – mijenjati nesposobnu vlast”! „Dokle god je ovakve vlasti, tonućemo sve dublje i sve ćemo se više zaduživati” upozorava Cenić i zaključuje: „Ponavljam, država daje primjer da je baš cool živjeti na kredit i moljakati okolo za pare, a neko će ih vratiti jednog dana. Pri tome će krasti, manipulisati i zloupotrebljavati. Na žalost, prosječan građanin se po tom modelu ponaša i tako i glasa”.