Uloga špijuna u postizanju Dejtonskog sporazuma
Srbijanska Državna bezbjednost omogućila je predsjedniku SR Jugoslavije Slobodanu Miloševiću da izbori najbolji mogući dogovor u Daytonu za Srbe jer su naše službe unaprijed znale koje su granice do kojih Srbi mogu ići na tim mirovnim pregovorima!
Ovu tajnu otkriva Vojislav Tufegdžić u svojoj knjizi “Vidimo se u čitulji 20 godina poslije”! U teritorijalnoj trgovini, s mapom BiH ispred sebe, jedino je Slobodan Milošević unaprijed znao šta se najviše može dobiti.
[pull_quote_left]Međutim, u teritorijalnoj trgovini s mapom BiH ispred sebe jedino je predsjednik Srbije Slobodan Milošević unaprijed znao šta se najviše može dobiti. Zahtijevi srbijanske strane koji su to nadmašivali predstavljali su prosto diplomatsku igru i skrivanje saznanja šta će na kraju uspjeti da izdejstvuje[/pull_quote_left]
Podsjetimo, već prvi dan pregovora, održanih 1995. godine, članovi delegacija Hrvatske i BiH su bili ogorčeni jer je samo predsjednik Srbije u vazduhoplovnoj bazi “Wright-Patterson” u Daytonu dočekan pozdravom “Welcome president Milošević”!
Pisane tragove za akciju koju je srbijanska Državna bezbjednost izvela uoči mirovne konferencije održane u američkoj vojnoj bazi kraj Daytona krajem 1995, na kojoj je sklopljen mir između zaraćenih strana u Bosni i Hercegovini – iluzorno je tražiti. Velika je vjerovatnoća i da ne postoje, kao što su rijetki svjedoci upoznati sa okolnostima koje su prethodile potpisivanju sporazuma kojim je okončan rat, dodaje Tufegdžić.
U javnosti se očekivalo da Srbija, u većem dijelu međunarodne zajednice označena kao glavni krivac za ratove u bivšoj SFRJ, za pregovaračkim stolom bude u najlošijoj poziciji. Odnosno, da će predstavnici BiH i Hrvatske uspjeti da ostvare najveći broj svojih zahtjeva. Međutim, po okončanju pregovora srpska strana bila je najzadovoljnija postignutim…
Međutim, u teritorijalnoj trgovini s mapom BiH ispred sebe jedino je predsjednik Srbije Slobodan Milošević unaprijed znao šta se najviše može dobiti. Zahtijevi srbijanske strane koji su to nadmašivali predstavljali su prosto diplomatsku igru i skrivanje saznanja šta će na kraju uspjeti da izdejstvuje.
Detalji iz 2013. godine sa suđenja Radovanu Karadžiću, predsjedniku Republike Srpske, optuženom pred Sudom za ratne zločine u Hagu, odlična su ilustracija okolnosti sporazuma u Daytonu.
Svjedočeći pred Tribunalom u Hagu, američki profesor Ronald Hatchett izjavio je da je Karadžić godinu dana prije mirovnog sporazuma vlastima SAD predložio sličan plan za mir u BiH. Hatchett je naveo da mu je Karadžić svoj mirovni plan lično predao u septembru 1994. dok je bio u posjeti Palama.
Profesor Hatchett ga je potom dostavio tadašnjem američkom predsjedniku Billu Clintonu, ali je plan odbačen u State Departmentu.
“Mirovna rješenja dogovorena u novembru 1995. godine u Daytonu bila su veoma slična onima koje je Karadžić predlagao godinu ranije. Teritorijalna podjela BiH na entitete bila je identična”, rekao je tokom svjedočenja Hatchett.
Od Daytona je prošlo 20 godina. Tad ostvareni politički uspjeh uglavnom je zaboravljen. Iako je rezultat pregovora za mnoge bio iznenađujući, nikad nisu objašnjene okolnosti pod kojima su tadašnji predstavnici Srba, prije svih Slobodan Milošević, uspjeli da izdejstvuju ispunjavanje većeg broja zahtjeva od ostalih učesnika konferencije.
I uprkos tome što su Srbi pred Dayton predstavljani kao najveći krivci za rat.
[quote_center]Isključivo zahvaljujući podacima do kojih je „hvatanjem“ komunikacija između BiH i SAD došla ovdašnja tajna policija, smišljeni su strategija i taktika srpskih pregovarača u Daytonu[/quote_center]
Odgovor na ogroman nesklad između realnih očekivanja i krajnjeg ishoda u suštini je jednostavan. Ne politički, već obaveštajni, Državna bezbjednost Srbije uspjela je da uoči održavanja konferencije presretne elektronske komunikacije između vlasti u Sarajevu i u Washingtonu.
Jedan od rijetkih funkcionera DB koji su u tu akciju bili detaljno upućeni uvjeravao me je da je to bila posljednja značajna akcija DB prije nego što je, kako je definisao, „služba počela da se uništava“.
Isključivo zahvaljujući podacima do kojih je „hvatanjem“ komunikacija između BiH i SAD došla ovdašnja tajna policija, smišljeni su strategija i taktika srpskih pregovarača u Daytonu.
“Šanse da poslije toga ne uspjemo da izvučemo maksimum skoro da nisu postojale”, tvrdio mi je sagovornik.
