Ulica gdje je živio Radovan Karadžić: Sarajevo mu sve dalo, bio je pravo seljačko dijete

Povodom presude Radovanu Karadžiću pred Haškim tribunalom posjetili smo ulicu Sutjeska u centru Sarajeva u kojoj je Radovan Karadžić živio 30 godina i razgovarali sa njegovim bivšim komšijama, piše Faktor.

Izeta Bajramović, vlasnica slastičarne koja se nalazi u blizini njegovog bivšeg stana nam govori da je Karadžića prvi put upoznala kada je kao 15-godišnjak iz Nikšića došao u Sarajevo. Često je posjećivao slastičarnu, gdje je uvijek jeo baklavu.

Živio je bijedno

-Išao je u medicinsku školu. Imao je svoj ćošak u slastičarnoj. Uvijek je tu sjedio. Tako sam ga i upoznala. Pravo seljačko dijete. Kad nema para da plati, ja mu kažem jedi ti Radovane. Bilo mi ga žao. Kad mu mati pošalje novac, dođe da mi plati i da mi donese kajmak, sir koji bi mi ona poslala – govori nam Bajramović.

Kao srednjoškolac, bio je podstanar. Živio bijedno. Na fakultetu se oženio sa Ljiljom, i doselio u njen stan u kojem su živjeli do rata. Izeta nam govori da je bio dobar komšija, da im je izlazio ususret i pomagao koliko je mogao, donosio lijekove kome je trebalo.

[yuzo_related]

-Neposredno pred rat, dođe do mene, kaže: “Hadžinice, ja ti odoh na specijalizaciju u Ameriku.“ Nije ga bilo dugo vremena. Nakon povratka, iskreno ja i ne znam gdje je on bio, njegovo ponašanje se skroz promijenilo. Mislim da je to bila neka velikosrpska obuka. On više nije bio isti – priča nam Bajramović.

Izeta se prisjeća da ju je Radovanov sin Saša, koji se družio sa njenim sinovima, u februaru 1992. godine zaustavio na ulici i rekao da bi sinove trebala poslati van Sarajeva.

– Ja naivna, ne znam o čemu priča. Govori on meni bit će rata. A ja preokrećem na šalu, ne znam o čemu priča – govori nam Izeta, dodajući da je to bio posljednji put da ga je vidjela.

Slika koju je vidjela u Karadžićevom stanu, nakon što je stan obijen u jesen 1992. godine će joj, kako kaže, cijeli život biti pred očima.

-Njegov stan je obijen tek u jesen. Niko mu nije dirao stan. Zove mene Juka da mi nešto pokaže. U stanu su mu pronašli brošuru “Kako se kolju muslimani? “ Tu brošuru su predali Draganu Vikiću, da ima na uvid. Ne znam gdje je na kraju završila – priča nam Izeta.

Razgovarali smo i sa Muhamedom Dedajićem, bricom kod kojeg se Karadžić šišao 20 godina.

-Niko ga nije htio šišati, jer je bio prljav. Imao je bijeli džemper, po šest mjeseci ga nije skidao. Ja bih ga ošišao za hatar mom prijatelju Zahidu, koji je bio obućar. Zahidu se sažalilo pa ga primio kod sebe u radnju, da tu uči. Tako je i učio, ležeći kod Zahida u radnji na podu – priča nam Dedajić.

Muhamed nam govori da je Karadžić bio pravo seljačko dijete koje je došlo u grad, a kome je bio glavni cilj Beograd, ali ga Beograd nije primio, pa je ostao u Sarajevu.

-Sanjao je da ode u Beograd, ali Ljilja nije dobila posao. On je bio pravi interesdžija. Iz interesa je svašta bio spreman uraditi. Grad mu je sve pružio, muslimani su mu bili najveći prijatelji sve su mu pomagali, počevši od mene, pa do Izete, Zahida – priča nam Muhamed.

Sa Sašom u Štabu SDS-a

Damir Dizdarević je odrastao zajedno sa Sašom. Kaže nam, da su kao komšije bili fini i da se do prije rata na godinu na njegovom ponašanju nisu mogle primijetiti nikakve promjene.

-Često me vodio u Štab SDS-a. Ljudi su hodali sa puškama. Tata mu je bio unutra. Imali su nekakve sastanke. Interesovalo me šta se dešava, ali nikada mi nije htio odgovoriti i reći o čemu je riječ – priča nam Damir.

Saša je poslije rata poslao taksi po Damira. Sreli su se na Vracama.

-Nisam ga mogao prepoznati. On se sav zacrvenio. Bilo mu je neugodno. Primijetio sam na njemu da je svjestan da mu je otac kriv, ali naravno kao i svako dijete nije htio da kaže nešto loše na svog oca – govori Damir.