Ubistvo Dženana Memića više nije moguće zataškati, ali ga tužioci žele “ponovo ubiti”

Ubistvo Dženana Memića nije više moguće zataškati, ma šta činilo Kantonalno tužilaštvo u vremenu koje dolazi nakon ponovne oslobađajuće presude za Ljubu i Bekriju Seferevovića, lažno optuženih da su izazvali saobraćajnu nesreću u kojoj je stradao Memić, piše Slobodan Vasković na svom blogu.

Dženan Memić (22) napadnut je 8. februara 2016, dok je s djevojkom Alisom šetao Velikom alejom na Ilidži. Memić je sedam dana kasnije preminuo 15. februara na KCUS-u.

“Dalida Burzić je napustila broj koji tone. Ovdje ne postoji nijedan dokaz da je u pitanju saobraćajna nesreća, kantonalno tužilaštvo je najavilo žalbu. Poručujem im da na taj način samo pokazuju koliko je ozbiljna njihova namjera da zataškaju ovo ubistvo”, rekao je nakon oslobađajuće presude Seferovićima Ifet Feraget, advokat porodice Memić.

On je najavu Kantonalnog tužilaštva da će se žaliti na presudu okarakterisao na jedini mogući način, istinit, ističući: “Oni više nisu tužioci, oni spašavaju živu glavu”!

Ukoliko bi se, nekim zlim čudom, desilo da podli, potpkupljeni nazovitužioci spasu “živu glavu” to bi bila tačka na konstataciju da je pravosuđe u BiH zauvijek umrlo.

Međutim, čak i u ovakvoj BiH, teško je povjerovati da će nazovitužioci uspjeti, pored nespornih dokaza da je Dženan Memić ubijen udarcima tupim predmetom, da nije bilo saobraćajne nesreće, koje je Sud prihvatio kao validne, “spasiti živu glavu”, što bi trebalo otvoriti proces povratka pravosuđa u institucije iz ruku onih koji su ga uzurpirali, privatizovali i stavili u funkciju kleptokratskih Režima i njihovih klijentelističkih mreža.

Neće taj proces biti nimalo lak, još manje bezbolan – svjedoči to najavljena žalba Kantonalnog tužilaštva na oslobađajuću presudu i to na osnovu podmetnutih lažnih dokaza. Svjedoči to bol porodice Memić, koja četiri godine istrajava na istini i proživljava nekoliko ubistava sopstvenog sina, brata – od onog prvog, učinjenog tupim predmetima, preko onih, na osnovu podmetnutih lažnih dokaza, režiranih pravosudnih likvidacija Dženana Memića, iza kojih stoje teško korumpirani pravosudni kadrovi Milana Tegeltije – Dalida Burzić, koja je sa potonulog broda Kantonalnog tužilaštva spas potražila u Sudu BiH, te aktuelnih nazovitužilaca, koji po diktatu iz VSTS-a, insistiraju da dokažu nemoguće, nedokazivo – da je Dženan Memić stradao u saobraćajnoj nesreći, iako su svi dokazi da je ubijen nesporni.

Najava žalbe je najava novog ubistva Dženana Memića i najava novih progona i mučenja njegove porodice, ali snaga te porodice je tolika da je nemoguće savladati.

Burzićeva, kojoj se mnogo toga kriminalnog, sem pokušaja zataškavanja ubistva Dženana Memića, stavlja na teret drži “u šaci” Milana Tegeltiju i on će morati da je brani, iako je njena pozicija neodbranjiva.

Tegeltija tone zajedno sa njom, jer više niko neće moći ignorisati javne pokušaje zataškavanja teškog zločina ubistva, niti će Tegeltijine veze u Delegaciji EU u BiH, bilo kojoj drugoj instituciji, moći više nalaziti opravdanje za njegovo nedjelovanje, kao predsjednika VSTS-a, u ovom, ali i u slučaju ubistva Davida Dragičevića u Banjaluci, koje, takođe, opstruišu njegovi podanici u STR “Pravosuđe BiH”!

Nakon ove presude i notorni Johan Satler morao bi poslati izvještaj u Brisel u kojem će istinito navesti šta se sve događa u pravosuđu BiH, na kakve sve zločine su spremni pripadnici zločinačke organizacije koja njime vlada i neće se više moći sakrivati iza cenzurisanih, prepranih, izvještaja Elizabet Tomasinec, šefice političkog odjela, i pravnog savjetnika Drinka Galičića, koji su u potpunoj funkciji Tegeltije i njegove klijentelističke mreže u pravosudnim organima BiH, koja je pravosuđe i dovela u stanje “moždane smrti”!

Ukoliko to ne učini, rizici za Satlera su orgomni i nimalo obećavajući, jer je za nepunih pet mjeseci, koliko je u BiH, načinio brojne propuste, dozvolio da Delegacija dalje trune u šakama, što to ne reći, političkopravosudne mafije, koja je najveći zagađivač BiH; Mnogo veći, gušći, otrovniji od smoga koji je prekriva prethodnih dana.

EU je prespora, dekadentna, nerijetko maliciozna, ali ni takva EU više ne može olako prelaziti preko ubistava djece, kojih je i previše u BiH: Dženan Memić, David Dragičević, Lana Bijedić, Nikola Đurović, Ivona Bajo…, brojnih drugih koje truju drogama svih vrsta, zastupljenijim na ulicama svih naselja u BiH od roba najšire potrošnje.

Pravo na život, Ustavom garantovano, u BiH teško da postoji. Paradoks je da to civilizacijsko pravo uskraćuju pravosudne institucije, što je, samo po sebi, zločin bez presedana.

Satler predstavlja EU, BiH teži ka EU, pa bi bilo sasvim normalno da on bude taj koji će insistirati najviše na primjeni prava, a ne ćutati o njegovoj sada već ubilačkoj zloupotrebi.

Iako Rajnhard Pribe u svom izvještaju o stanju pravosuđa u BiH nije rekao ništa što se već ne zna, činjenica je da je njemački pravni ekspert u njemu napisao sve što se zna i da taj dokument dobija na snazi nakon presude Suda u Sarajevu kojom su Seferevići oslobođeni, a, istovremeno, tužioci teško optuženi za pokušaj prikrivanja zločina teškog ubistva.

Teško je i zamislivo šta je sve dosad prikriveno u režiji Tegeltijinog STR-a, kada su u stanju prikrivati ubistva. Stoga je Satler, kao šef Delegacije EK u BiH, najpozvaniji da reaguje i zahtijeva da dođe do promjena u pravosuđu, njegovim institucijama.

Ne učini li to, biće saučesnik u njegovom definitivnom sahranjivanju i potvrdiće nedoraslost poziciji na kojoj se nalazi i koja je već sada vrlo vrlo vidljiva.

Trostruko ubistvo u Splitu, usred dana, u Republici Hrvatskoj, koja je daleko uređenija od BiH u svim segmentima, opomena je na koju niko u BiH ne bi smio ostati gluv i nijem i ne učiniti sve da se pokrene proces povratka pravosuđa njegovoj suštinskoj ulozi. Da se pravosuđe bukvalno preotme iz ruku pojedinaca koji su ga uzurpirali, stvorili svojevrsnu “talačku krizu” u kojoj su građani cijele BiH taoci male, pokvarene, podle grupe, čiji je jedini cilj bogaćenje po svaku cijenu, pa i cijenu krvi nevinih, nevine djece.

Ne postoji opravdanje za trostrukog ubicu iz Splita, niti za bilo kog ubicu, niti za bilo koga ko uzima pravdu u svoje ruke, ma koliko očajan bio, ali on je dobio značajnu podršku tamošnjeg javnog mnjenja koje na taj način direktno pokazuje koliko su nezadovoljni stanjem pravosudnih institucija u toj zemlji, njihovim djelovanjem…, da im je kredibilitet gotovo pa urušen.

Ukoliko se brzo ne reaguje i ne krene u hitne promjene u pravosudnim institucijama BiH, onda niko ne može isključiti eventualne tragične događaje u kojima će očajni pojedinci, iscprljeni beznađem, stalnim sudaranjem sa zidom nepravde, razbijanjem o njega, pokušati da uzmu pravdu u svoje ruke. Bilo bi to jezivo, ali, nakon svega što se dešava u pravosudnim institucijama, nažalost ne i neočekivano.