U zemlji partijskih uhljeba, a BiH to jeste, Amna nema šta tražiti

Ljetos, koncem srpnja ako se dobro sjećam, mediji prenesoše informaciju kako je djevojka iz Maglaja prva u povijesti sarajevskog Pravnog fakulteta studij okončala sa svim desetkama – 49 u indeks upisanih ocjena, 49 desetki.

Nedavno, potom, pročitah, mladu Maglajku su primili i prvi ljudi zeničkog kantona, premijer i resorni ministar – koji je, tobože, i nekakav sveučilišni profesor – kako bi joj čestitali na uspjehu koji je ponos i čitava zeničko-dobojskoga kraja. I kako bi je obradovali informacijom da je, u znak zahvalnosti dakako, od vlade očekuje i prigodna novčana nagrada, piše akademik Slavo Kukić a portal Inforadar.

Nažalost, samo dan ili dva nakon zeničkoga performansa moglo se čuti i ružniju stranu priče – da je maglajsko čudo od djeteta već tri mjeseca na birou. I da, što je još tužnije, za to nitko ne haje – pa ni čelnici zeničkog kantona koji Amnin prijem iskoristiše kako bi se pred javnošću tuđim perjem sami okitili. No, moglo se čuti i još nešto – da je tijekom svoga nedavna boravka u Njemačkoj za samo jednu noć Amna iz tri države, Njemačke, Švedske i Švicarske, dobila čak deset ponuda za posao!

Zašto ova priča? Zato što ona tjera na pitanja. Hoće li, recimo, i mlada Maglajka doživjeti sudbinu tisuća drugih – da nakon studija, na kojima su ih po izvrsnosti prepoznavali, završe s drugu stranu državne međe? U bijelu svijetu? Hoće li se BiH odreći još jedne nade i priču o strategijama svoga razvoja i dalje prepuštati onima koji na fakultetima „nikad nije kasno“ i njima sličnima do diploma dolaze na dosad nezabilježene načine – i zbog kojih se, samo zato što su u vlasništvu „pravih“ partijskih iskaznica, nitko specijalno ne uzbuđuje?

Bio bih sretan da griješim. No, sve upućuje da je i to usud naših barem desetak slijedećih godina.

Uostalom, prema najnovijem izvještaju Svjetske banke, Bosnu i Hercegovinu je već napustila polovica njezina stanovništva. I u Evropi je daleko ispred ostalih po broju svojih građana koji žive izvan njezinih granica – među kojima je, što je još važnije, preko polovice visokokvalificiranih. S druge strane, dugi redovi pred stranim ambasadama su jamstvo da se čitava priča na tome neće i zaustaviti – i da je demografsko pražnjenje budućnost koju ne možemo i nećemo izbjeći.

No, koga to muči? Političku klasu? Ma kakvi! Da je tako, Maglajka Amna bi od prvog dana okončanja studija radila na poslovima kojima ju se pridobiva – i za ostanak i za civilizacijski zaokret cijele zemlje. Za one, pak, koji vedre i oblače, izvrsnost, pa i svijet poput Amne, su važni koliko i lanjski snijeg. Još gore, na stup srama je, jer je smrtni neprijatelj njihovoj neupitnosti, i samu pribijaju – dijelom pričom u ugroženosti naroda, dijelom pozivima na zbijanje nacionalnih redova kako bi se opstalo, dijelom nečim sasvim trećim. A istodobno slobodna mjesta u državnoj upravi, javnim poduzećima, državnim i inim agencijama popunjavaju onima koji su jamstvo i njihova vlastita opstanka.

U najnovijem Godišnjem revizorskom izvještaju se, uostalom, apostrofiraju devijacije u sustavu zapošljavanja u državnim institucijama BiH – da su, kao i svih prethodnih godina, i usprkos upozorenjima, na objavljenim natječajima u pravilu najbolji bivali savjetnici izabranih funkcionera, stranački aktivisti, članovi obitelji političara i vodećih državnih službenika i njima slični. Da je, još konkretnije, nezakonitost i netransparentnost u procesu zapošljavanja državnih službenika pojava koja ne gubi na svome intenzitetu.

Za Amerikance nema dileme da Dodik kao ruski igrač na Balkanu blokira državu na čijem je čelu

Ne pomažu ni sve učestalija upozorenja demokratskog svijeta. Od Vijeća Evrope nas se, primjerice, ponovo podsjeća da se u provođenju njegovih preporuka od prije šest, sedam godina nismo pomakli ni s mrtve točke. I izražava sumnja da ćemo s politikom koju imamo – zaludu povećano odseljavanje, sve starije stanovništvo i još koješta – to učiniti i u skorijoj budućnosti.

Slična upozorenja, potom, dolaze i od Evropske komisije, koja nas također podsjeća da od 2016. godine u čak 25 oblasti nismo učinili ni početni korak. Da smo tamo gdje smo i tada bili. I da je glavni razlog tome „želja vladajućih političkih partija da zadrže status quo“ – jer bilo kakva promjena „može ugroziti njihove partikularne interese“.

Sve češće nam, međutim, nakon barem desetak godina prepuštanja brizi drugih, upozorenja, pa i upiranjem prstom u najodgovornije, stižu i iz Washingtona – u vezi s onim što glavnokomandirajući bh. etnooligarhije čine posebice. Američki Foreign Policy tako u svojoj najnovijoj analizi upozorava kako na zapadni Balkan, i BiH kao njegov dio, sve ozbiljnije atakiraju Rusi i Kinezi – i da, žele li taj dio Evrope očuvati kao dio svoga geopolitičkog interesa, to u vidu moraju imati i NATO i EU koja mu, najnovijim odbijanjem Sjeverne Makedonije i Albanije, otvoreno okreće leđa.

U istoj analizi, međutim, Foreign Policy ponavlja ono što je u vezi s BiH već izrekao specijalni predstavnik američkog državnog sekretara za zapadni Balkan – da je najizrazitiji zagovornik ruskih upada u regiju jedan od članova bh. Predsjedništva, Milorad Dodik. Koji, dodaju, i u zemlji kojoj je na čelu blokira sve što bi dovelo do njezina napretka – i više je „zabrinut za svoju poziciju u RS-u nego za poziciju BiH“ kao cjeline.

Nažalost, dojam je kako su domaće etnopoglavice sve imunije i na upozorenja i na packe svijeta – i da ih selektiraju po principu švedskog stola. Na najnoviji izvještaj OHR-a Vijeću sigurnosti se, tako, iz Vlade RS-a uzvraća zahtjevom da se OHR napokon odrekne bonskih ovlaštenja i definitivno zatvori svoja vrata. Ili, Palmerovim optužbama da u BiH blokira sve što vodi njezinu napretku Dodik uzvraća pričom kako će ga Amerikanci takvim označavati dok god svoj interes budu proglašavali našim vlastitim – i dok god ga budu stavljali iznad interesa srpskog naroda u BiH.

Još važnije je, međutim, da je u razmjeni paljbe sa Zapadom Dodik potvrdio ono za šta ga se iz Washingtona i optužuje – da je glavni lobista ruskih upada u regiju. Odluka u vezi sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom nas, pojašnjava on, tjera na razmišljanje je li partnerstvo s EU „jedini vanjskopolitički kurs koji smijemo zauzimati?“ I trebamo li se „odricati partnerstva s drugim velikim silama i tržištima, kakve su Rusija, Kina ili Turska?“ Da ne bi ostalo nejasno što o svemu tome misli, Dodik odgovara na način koji isključuje svaku sumnju – ne, ne trebamo, bez obzira kakve će odluke zbog toga donositi EU.

Ništa drugačije se, istina, ne ponašaju ni njegovi partneri iz državne vlasti. Upiranje prstom u Dodika kao „izvor blokada i opstrukcija“ za lidera SDA je, recimo, znak ohrabrenja jer upućuje na zaključak kako se SAD vraćaju logici snažnijeg angažmana u našoj zemlji. I povod da Palmeru zbog toga aplaudira.

Ali, ni na kraj mu pameti aplaudirati i Palmerovim optužbama na račun entitetskih i državnih vlasti, zbog njihova parohijalnog i nacionalističkog ponašanja i nevođenja brige o interesima građanima – niti potpori koju Palmer iskazuje prema sarajevskoj kantonalnoj vlasti. Naprotiv, za Izetbegovića je ona posljedica neupućenosti u ono što se ovdje stvarno događa – pa onda i naivnog vjerovanja kako je sarajevska kantonalna vlast alternativa onoj koja desetljećima destruira zemlju. U vezi s Dodikom je, dakle, Palmer odlično informiran, tamo gdje kritizira SDA, pa i njega, je i neinformiran i neupućen.

Ili, svakodnevno prvak HDZ-a zasipa javnost pričom o evropskim vrijednostima partije koju personificira. Ni na kraj mu pameti, međutim, da proboju tih vrijednosti u nekim slučajevima i sam pomogne – da, recimo, presude suda u Strasbourgu iskoristi kao povod guranja u kola građanskih i ljudskih prava, koja su u BiH ozbiljno ugrožena.

Prve reakcije, potom, upućuju kako ga na činjenje neće potaći ni najnovija presuda evropskoga suda kojom se nalaže održavanje izbora u Mostaru, a ni najnovije tumačenje presude Ustavnoga suda po apelaciji Bože Ljubića iz usta prvog čovjeka suda – tumačenje koje presudi daje značenje upravo suprotno onom s kojim već godinu dana lider HDZ-a i njegovi uporno operiraju.

Ali, zato svi etnonacionalistički bosovi u zemlji nastavljaju s praksom koja poziv u pomoć čini sve alarmantnijim. Evo najsvježijega dokaza za to. Čelniku OSA-e je Inspektorat RS-a na zahtjev jednog privatnoga fakulteta odgodio poništenje fakultetske diplome, koju je na njemu nekad ranije stekao, a za koju tamošnje vlasti tvrde da je nezakonito dobivena.

Vlada KS, koju podržavaju i Brisel i Vašington, kost u grlu Izetbegoviću i SDA najprije jer su ostali bez milijarde budžetskih sredstava s kojima raspolaže najpotentniji kanton

Iako je, čitam, odluka Inspektorata debelo utemeljena na zakonu, odlaganje poništenja diplome, koja čelniku OSA-e omogućuje da se kandidira na još jedan mandat za direktorsku poziciju u toj agenciji – a time Dodiku izbija nakanu da na nju stavi vlastitu šapu – koštala je glave njegove prve ljude. Po principu „hitno“ odletješe s funkcija i ravnatelj Inspektorata i glavni prosvjetni inspektor RS. I nitko da se zbog toga zacrveni. Ili da postavi pitanje, zašto? Jer, lojalnost bez ostatka se podrazumijeva i ovdje, kao i u svim drugim autoritarnim režimima. Pa ti, dragi moj, razmisli hoćeš li toj i takvoj lojlnosti pretpostaviti poštivanje zakona i elementarnu profesionalnu etiku.

E sada, da se vratim na početak priče, što u takvoj zemlji ima tražiti Maglajka Amna? Ili na tisuće njoj sličnih? I imaju li se svi oni pravo nadati promjeni u kojoj bi se, kao u ostatku svijeta, poštovanje moglo iskazivati njima a ne partijskim uhljebima, onima koji do diploma dolaze na načine zbog kojih se drugdje završava u zatvorima?

Znam da bi me se zbog vlastitoga mišljenja moglo i optužiti da djelujem destruktivno, da dodatno osnažujem ionako prisutne frustracije, da potičem mlade na odlazak, da ne nabrajam. I stoga ga neću ni izgovoriti. Ali evo, što bi svatko od vas, da je roditelj takvima, izvrsnima, najboljima, i da mora svjedočiti gaženju dostojanstva kojemu su zbog karaktera režima izloženi, sugerirao svojoj djeci? Da slegnu ramenima? I ostanu?

Ili da se spakiraju i odu tamo gdje će ih se poštovati? Kao što su poštovanje Amni već iskazali u Njemačkoj, Švedskoj, Švicarskoj, koliko sutra i drugdje po Evropi. Ne morate o tome naglas. Dovoljno je da priznate sami sebi.