U toku je uništavanje Prokoškog jezera: Nelegalna gradnja, smeće, motori…

„Zabranjen ribolov“ – samo je jedna od zabrana navedenih na tabli na samoj obali Spomenika prirode Prokoško jezero u blizini Fojnice. Tik pored table tri ribarska štapa uronjena u jezero. Jedan od „ribolovaca“ tumači kako „svaka riba ima svoje zahtjeve“, piše Žurnal.

Pitamo ih da li često pecaju na jezeru.

– Tu i tamo – kaže.
– Ali na ovoj tabli piše da je pecanje zabranjeno?
– Zabranjeno je za ove što masakr prave – smješka se.

Kaže da nije vidio tablu i nastavlja pričati o mamcima koje stavlja na udicu:

-Neće one hljeba, pecam na šunku… sarajevsku!

Pored njega otac i sin. I oni sa štapovima. I njih pitamo da li znaju da je pecanje zabranjeno na jezeru:

-Zabranjeno je profesionalno pecanje a ovo rekreativno nije – u trenu izmišlja otac:
– Iako bi trebalo biti jer tu ima čovječja ribica i triton zaštićena vrsta.

Ne plaši se da će iz jezera izvaditi baš primjerak zaštićene vrste:

-A ne, ne, one ovo ne vole – pokazuje na kuglice koje su napravili od hljeba.

Jedan od njih čak kaže kako ima vlastito malo jezero, pa ribu koju u mrežama nalovi u Prokoškom jezeru zatim prenosi u svoje jezero.

Radni je dan i na jezeru nema mnogo domaćih turista. Ali su u danima prije toga ostavili dosta smeća te jasne tragove od loženja vatre. Još jedna zabrana koja se svakodnevno krši u Spomeniku prirode Prokoško jezero. Iako je navedeno da je loženje vatre i paljenje roštilja dozvoljeno samo na označenim mjestima, krugovi spaljene zemlje svjedoče da to pravilo niko ne poštuje.

Domaćih nema previše, ali je mnogo turista iz arapskih zemalja. Osim prirode ovdje ih privlači i hrana.

Ako ste mislili da se radi o piti i siru, ovaj put ste se ipak prevarili. Dvojica muškaraca na livadi oko jezera pregovaraju sa pastirom. Razgledaju njegovo stado ovaca i pokazuju prstom na jednu životinju:

– Haruf, haruf! (bos. Janje! Janje!)
– Smell it, smell it… Drink milk… – nudi im pastir.

Dopada im se, pitaju za cijenu – 300 KM. Turisti žele provjeriti da će sve biti po dogovoru:

– You eat, baba… – mladić prelazi prstom preko vrata, kako bi pokazao da će njegov otac zaklati životinju. Svi izgledaju jako zadovoljno.

Zajedno vuku životinju do automobila kojim je u međuvremenu pristigao i otac. Ubacuju je u gepek, a mladić pomaže kupcu sa štapom da se smjesti na prednje sjedište kako bi se odvezli do kuće gdje će se spremati hrana za njegovu porodicu.

Kada turisti odu, pitamo ga ima li mnogo mušterija:

– Svaki dan – kaže nam.

– Mi je zakoljemo, pripremimo i ispečemo dok oni borave na jezeru i za par sati dođu na ručak.

Prokoško jezero proglašeno je spomenikom prirode još 2005. godine. Sedamnaest godina kasnije, raspoloženi turisti u prvoj zaštitnoj zoni svaki dan mogu iznajmiti quadove i off-road motocikle. Dok razgovaramo s ljudima koji žive na jezeru, neprekidno se čuje buka različitih vrsta motornih vozila. Automobilom se može doći na samu obalu jezera.

Prolaz vozila naplaćuje se deset KM, pješaka dvije KM. Smeće je posvuda, a kanti za otpad nigdje. Na ulazu u spomenik prepun kontejner sa gomilom smeća okolo, ima tu čak i starih madraca. Vozilo za ovoz otpada dolazi samo jednom sedmično – petkom.

Oko obale jezera izgrađene su brojne nove drvene kuće. Vlasnica jedne od njih nam kaže:

– Sve je ovo ovdje nelegalno, samo mali broj ljudi koji su ranije imali zemljište i izgrađene kuće imaju dozvole.

Opština Fojnica svake godine ubire porez od nelegalno izgrađenih objekata. Naša sagovornica plaća godišnji porez na zemljište, porez za vikendicu, odvoz smeća, te ulazak na područje spomenika – godišnja karta po vikendici je 80 KM.

Prokoško jezero već godinama, čak i decenijama unazad, daleko je od zaštićene zone. Zakon o proglašenju, napisali smo već, donesen je još 2005. godine, ali kako se primjenjivao i provodio najbolje govori sadašnje stanje spomenika. Krajem aprila ove godine Skupština Srednjobosanskog kantona usvojila je izmjene i dopune zakona iz 2005. Tim izmjenama nadzor nad provođenjem odredbi daje se Ministarstvu prostornog uređenja SBK, a preciziraju se i zakonski propisi kojima se kantonalni inspektori trebaju rukovoditi kada prate poštivanje mjera.

Upravitelj Spomenika prirode je JKP Šćona iz Fojnice. Logično onda da nam je prvi sagovornik trebao biti direktor Šćone Abas Nišić. U ležernom tonu pozvao nas je na doručak u Fojnicu “na kojem ćemo sve riješiti”. Nismo namjeravali jesti, ali smo željeli razgovarati. Doručak je otkazan, a novi sastanak nismo uspjeli dogovoriti. Nije imao vremena ni za telefonski razgovor.

Jako je zauzet i ministar prostornog uređenja Amir Šečibović (Stranka demokratske akcije). Ni on nije mogao naći vremena čak ni za kratak telefonski razgovor. A morao bi jer je njegovo ministarstvo zaduženo za nadzor nad Spomenikom prirode Prokoško jezero, i jer će se zahvaljujući njemu i njegovim kolegama uskoro legalizovati gradnja.

Pri ovom ministarstvu je Odjel za zaštitu okoliša, u kojem rade inspektori zaduženi za kontrole na jezeru. Pitali smo ih koliko često odlaze na to područje, jesu li uočili neke nezakonitosti, izriču li kazne… odgovor nismo dobili. Dok su inspektori na godišnjem Prokoško jezero propada.

Zakon o proglašenju spomenika prirode Prokoško jezero je jasan: postoje tri zaštićene zone i u njima je, u zavisnosti od zone zabranjena bilo kakva gradnja, ispaša životinja, ulazak motornih vozila, ribolov, paljenje vatre…

Umjesto da barem sada pokušaju zaštiti ono što je preostalo od ovog područja, nadležni će vrlo vjerovatno legalizovati sve do sada izgrađene objekte:

-Istini za volju, teško je reći da će netko to rušiti. Evo, ni zakon to nije definirao. Svako rušenje i novi postupak doveo bi do tog da bi tlo doveli u nepovoljan položaj. Tako da moram priznati, ne mislim da će itko to rušiti. Tu se može ići na legalizaciju. Mi u Ministarstvu imamo pripremljenu verziju zakona o legalizaciji, tražimo još određena mišljenja da krenemo u daljnju proceduru kako bismo sve nelegalne objekte stavili pod nadzor i uveli u kategoriju legalnih objekata – rekao je ministar Amir Šečibović nakon usvajanja izmjena zakona.