U susret Božiću: Šta je ostalo od Hrvata u Republici Srpskoj?

U badnjoj noći kada se dočekuje najradosniji krišćanski praznik Božić, katedrala Svetog Bonaventure u Banja Luci bit će puna vjernika. Ispunit će je uglavnom ljudi koji već 27 godina žive daleko od svog rodnog grada.

Božić će biti i proći, a ona radost koja ustrepti u srcima ljudi zgasnut će tiho, potisnuta pod teretom sumorne svakodnevnice za katolike/Hrvate banjalučke biskupije, ali i diljem bh. entiteta Republika Srpska, piše Gordana Katana za InfoRadar.

Od okončanja rata prošlo je četvrt stoljeća. Hrvati u RS-u desetkovani su i svedeni gotovo do nivoa statističke greške. Prepušteni sami sebi. U ime njih i za njih danas uglavnom govori banjalučki biskup mns. Franjo Komarica. Koji jasno poručuje: “Čovjeka možete ubiti i kada ga fizički likvidirate i kada mu oduzmete temeljna ljudska prava…”

A upravo položaj Hrvata u RS-u najbolji je primjer kako se ustavno načelo o jednakopravnosti konstitutivnih naroda može do krajnjih granica ismijati. Nije znatno bolji položaj ni Bošnjaka u ovom bh entitetu. No, bošnjačko stanovništvo se po okončanju rata u RS vratilo u većem broju, bolje politički organiziralo i da – iako u malom broju – imaju svoje autohtone zastupnike u institucijama zakonodavne vlasti u entitetskim i lokalnim sredinama.

Za činjenicu da se mali broj prognanih Hrvata vratio na teritoriju RS-a krivi su, osim ovdašnje vlasti, i politika međunarodne zajednice spram dosljedne implementacije Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, nedosljednost prema tom pitanju oficijelne politike Republike Hrvatske, ali i hrvatski političari u BiH. Ovi potonji, sasvim je jasno, za Hrvate u RS-u nikada nisu posebno ni marili.

Prati li se kontinuitet političkog djelovanja HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora (HNS), on je fokusiran na zaštitu hrvatskih interesa unutar Federacije BiH i način izbora člana Predsjedništva BiH. Hrvatsko stanovništvo u RS-u spominje se sporadično i simbolično, bez konkretnih poteza kojima bi se uz podršku i saglasnost vlasti ovog bh. entiteta stvorili uvjeti kako za veći povratak prognanog stanovništva, tako i za ono daleko važnije – održiv povratak.

Već nakon niza ciklusa za opšte izbore Hrvati nemaju svoje autohtone predstavnike u Narodnoj skupštini RS-a. Posljedice su to malog broja domicilnog stanovništva koje se raslojava između većeg broja prohrvatskih stranaka, ali i izražena nezainteresiranost prognanih Hrvata da glasaju na izborima.

Kako Ustav RS obavezuje da u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti RS Hrvati imaju broj zastupnika koji odgovara nacionalnoj strukturi iz popisa stanovništva iz 1991. godine, to je otvorilo širok prostor da prosrpske stranke podmeću vlastita kukavičja jaja. Tako se forma zadovoljava, a interese hrvatskog naroda u Narodnoj skupštini i Vladi “štite i zastupaju” osobe poput Zdenke Stojičić, Antona Kasipovića, Vjekoslava Petrićevića… Koji čine sve samo ne vode računa o narodu koga predstavljaju.

Otuda nisu ni riječ rekli kada je Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica derogirano u Sekretarijat, kada Vlada predlaže – a parlament potvrđuju diskriminatorne zakone.

Šuti uglavnom i Klub Hrvata u Vijeću naroda RS. Jer oni njegovi članovi koji bi i digli svoj glas protiv povrede vitalnog nacionalnog interesa bivaju preglasani od onih koji su pod palicom Nade Tešanović.

Zbog sveopšte nezainteresiranosti za položaj hrvatskog stanovništva u RS-u ostaje i pitanje hoće li i kada početi i suđenja za ratne zločine počinjene nad katoličkim svećenstvom i civilima u Banja Luci, Ljubiji, Kotor Varošu, Briševu, Mrkonjić Gradu, Majdanu…

U nijednom istupu poslanika, ministara, delegata u Vijeću naroda RS, zastupnika u Parlamentu BiH do državnog Predsjedništva, nikada niko nije pitao ko će odgovarati za ubistvo prijedorskog svećenika Tomislava Matanovića i njegovih roditelja? Ko će odgovarati za spaljivanje živog župnika i časne sestre Filipa Lukende i Cecilije Griž u župnoj crkvi Presnače kod Banja Luke?

Zato će i novu, 2020. godinu, Posavina dočekati pusta. Zato će i dalje u draču zarastati Briševo i sela u okolini Kotor Varoša, Ljubije, Mrkonjić Grada. Zato će ko zna do kada 4.000 hrvatskih obitelji čekati na obnovu imovine. Jer od kako su SNSD i HDZ postali najbolji politički saveznici u BiH, imovina Hrvata obnavlja se selektivno i partijski podobno. Onima kojima ne pada na pamet da se vrate u svoja predratna prebivališta.

Posljednji čavao u lijes opstojnosti Hrvata na ovom prostoru, kako stvari stoje, zakucat će Vlada i Narodna skupština. U praksi se već provode odredbe Zakona o katastru i premjeru zemljišta i Zakona o uzurpacijama i dobrovoljačkim kompetencijama, kojima se nasilno od nesrpskog stanovništva i katoličke crkve oduzima zemljište.

Mlađa i radno aktivna hrvatska populacija, koristeći benefite dvojnog državljnstva BiH i Hrvatske, ove prostore gotovo da je napustila. Ostaju starci da tavore od dana do dana, da broje smrti ali ne i rođenja, bez nade da slijedi neko bolje sutra.

Pa čestit vam Božić!