U bh. mrtvačnicama neki posmrtni ostaci su u vrećama čak i od 1996. godine

U 12 objekata na području Bosne i Hercegovine nalazi se više od 1.600 neidentificiranih posmrtnih ostataka, a još uvijek se traga za više od 7.000 osoba nestalih ‘90-ih godina u Bosni i Hercegovini. Neki posmrtni ostaci su u vrećama čak i od 1996. godine kada su ekshumirani na različitim dijelovima Bosne i Hercegovine.

Nakon revizije mrtvačnica, koja je rađena prethodnih godina, ustanovljeno je da je u određenom broju slučajeva došlo do zamjene identiteta, a zbog klasične metode identificiranja (identifikacija na osnovu ličnih predmeta) koja je do 2000. godine provođena u Bosni i Hercegovini. Definitivno se veliki broj odgovora i novih imena krije iza tog problema, odnosno kao posljedica tog problema je da danas u Bosni i Hercegovini postoji ovoliki broj neriješenih slučajeva u mrtvačnicama.

Emza Fazlić, glasnogovornica Instituta za nestale osobe Bosne i Hercegovine, podsjetila je da su prema podacima Centralne evidencije nestalih osoba zaprimili oko 35.000 prijava za nestale osobe.

“Međutim, vjerujemo da je na ovim prostorima nestalo oko 32.000 osoba. Do sada je pronađeno, ekshumirano, identificirano i predato porodicama oko 24.300 žrtava proteklog rata. Dakle, oko 80 posto nestalih je pronađeno. Traži se još 7.628 žrtava proteklog rata. U mrtvačnicama u Bosni i Hercegovini imamo 1.660 neidentifikovanih posmrtnih ostataka. Utvrđeno je da se radi o žrtvama proteklog rata. Međutim, do danas nije utvrđen njihov identitet, odnosno DNK koji je izolovan iz ovih posmrtnih ostataka nije imao svoje podudaranje sa nekim od uzoraka iz baze krvi članova porodica nestalih osoba”, pojasnila je Fazlić.

Emza Fazlić

Istakla je da se to događa iz različitih razloga.

“U nekim slučajevima, kao što je primjer Srebrenice, za koju imamo više od 80 posmrtnih ostataka u Podrinje identifikacionom projektu (PIP) za koje je izolovan DNK ali nikada još nisu identificirani. Neki od njih se u PIP-u nalaze više od 20 godina, ti posmrtni ostaci još nisu dobili ime i prezime. To se moglo dogoditi iz različitih razloga. Jedan od njih jeste da te žrtve nemaju živog srodnika koji bi dao krv, da su tokom proteklog rata nastradale čitave porodice…Moguće je i da je došlo do pogrešnih klasičnih identifikacija koje su rađene do 2000. godine kada je u BiH pristiglo identificiranje putem DNK”, ispričala je Fazlić.

Stav je instituta da bi ovi posmrtni ostaci trebali biti ukopani pod oznakom ekshumacije.

“Međutim, još uvijek se radi na ispravljanju pogrešnih klasičnih identifikacija pa će taj postupak vjerovatno pričekati još neko vrijeme. Na području regije, odnosno u zemljama bivše Jugoslavije nestalo je oko 40.000 osoba, a još uvijek se traži 11.000. U mrtvačnicama u svim zemljama regije nalaze se posmrtni ostaci oko 4.000 NN, kako ih mi zovemo “, kazala je Fazlić.

Vreće sa posmrtnim ostacima, kompletnim tijelima ili samo pojedinim kostima, uglavnom leže u centrima za obdukciju i identifikaciju, od Šejkovače kod Tuzle do Visokog kod Sarajeva.

Samo u Odjelu za patologiju Javnog komunalnog preduzeća Gradska groblja Visoko nalaze se posmrtni ostaci 732 žrtve rata u BiH (1992.-1995.). Ovi posmrtni ostaci su ekshumirani sa različitih lokacija u BiH; u Rogatici, Višegradu, Zenici, Tuzli, Foči, Mostaru, Sokocu…

U Visokom se još uvijek nalaze 732 neidentifikovane osobe 

Kenan Karavdić, direktor JKP “Gradska groblja” Visoko, podsjetio je da su od 1996. godine ekshumirana tijela uglavnom dovezena u ovu ustanovu jer tada nije bilo PIP-a u koji su poslije smješteni posmrtni ostaci žrtava genocida počinjenog u julu 1995. u Srebrenici.

“U našim prostorijama još uvijek imamo 732 neidentifikovana slučaja. Mislim da su ova 732 slučaja su ustvari 732 identiteta. Ima i kompletnih tijela ali i mnogo nekompletnih. Naročito nekompletna tijela se nalaze s područja jezera Perućac. Tada smo pronađeni oko 160 slučajeva, još uvijek se ne zna koliko je to identiteta. Zašto je ovoliko tijela još uvijek kod nas? Teško je odgovoriti na to. Više puta su uzimani uzorci. Mnoge porodice ne žive više u Bosni i Hercegovini. Mnoge porodice su nestale u BiH. Mi još uvijek čuvamo ta tijela u kvalitetnim prostorijama, rashlađenim, sa vlažnošću koja je propisana. Ona se mogu čuvati i decenijama”, rekao je Karavdić.

Kenan Karavdić

Istakao je da se među posmrtnim ostacima nalaze i oni koji su ekshumirani i 1996. godine.

“Tek sa dolaskom nove laboratorije smo uspjeli ustanoviti tačnu starost posmrtnih ostataka. Imali smo i 70-80 historijskih slučajeva, to su oni koji su stari po 40, 50 godina i ta su tijela vraćena na područje koje je bilo najbliže mjestu ekshumacije. Ima posmrtni ostataka koji kod nas leže od 1996. godine. Kod nas je ostao dio posmrtnih ostataka iz Višegrada, zatim od Kotor-Varoši, Zenice, Sarajevske oblasti, Kalinovika, Hadžića, dio iz Travnika”, naglasio je Karavdić.

Zamjenica šefa programa Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) za Zapadni Balkan Samira Krehić podsjetila je da je nakon ratnih dešavanja ‘90-ih godina na području bivše Jugoslavije prijavljeno više od 40.000 nestalih.

Samira Krehić

“Od toga, više od 30.000 u Bosni i Hercegovini. Ono što je zadatak svih nas jeste da pronađemo preostalih više od 7.000 nestalih osoba u Bosni i Hercegovini, odnosno 11.600 na teritoriji bivše Jugoslavije. To je poseban izazov, prvenstveno zbog protoka vremena. Nakon sukoba, svjedoci umiru, porodice se raseljavaju, dotok informacija je sve slabiji, a i od onih informacija koje dođu u proces oko 20 posto ih se ispostavi kao tačne”, pojasnila je Krehić.

Smatra da je to poražavajući odnos između pristiglog broja informacija i realizacije na terenu.

“To je definitivno najveći problem u cijelom procesu. ICMP je tokom četverogodišnjeg angažmana, u saradnji sa svim nadležnim institucijama u BiH, otpočeo proces pregleda svih neidentifikovanih posmrtnih ostataka u BiH i taj proces je okončan u januaru 2018. godine”, rekla je Krehić.

U određenom broju slučajeva došlo do zamjene identiteta 

Nakon završetka procesa, ICMP je izdao izvještaj za svako pojedinačno tužilaštvo vezano za predmete koji su u njihovoj nadležnosti, zajedno sa preporukama kako postupiti sa svakim pojedinačnim slučajem.

“Tokom revizije pronađeni su slučajevi koji ne pripadaju ratnim sukobima iz ‘90-ih godina, radi se o historijskim posmrtnim ostacima. Druga kategorija su bili predmeti koji su se vodili kao aktivni slučajevi, a zapravo se radilo o amputantima iz bolnice koji su ekshumirani iz grobalja. Tokom procesa su uzeti dodatni koštani uzorci, tamo gdje je to bilo potrebno radi analize DNK. Izvršene su reasocijacije. Ali ja bih rekla da je najznačajniji rezultat, definitivno za porodice nestalih je to što smo pronašli 121 novi identitet, novo ime u tom procesu. U ovom trenutku, ostalo je 1.600 jedinstvenih slučajeva koji nemaju ime i prezime. Na osnovu naših izvještaja koji su predani tužilaštvima, potrebno je dalje postupati. Sve ove predmete koji su kategorizovani, neke bi trebalo ukopati, neke reasocirati, neke identifikovati. Međutim, za ove preostale slučajeve potrebno je ući u dublju analizu. Naše neke interne analize su pokazale, a pregled kosturnica je to i dokazao, da smo se susreli sa problemom zamjene identiteta”, istakla je Krehić.

Podsjetila je da je proces DNK analize u svrhu identifikacije počeo 2001. godine, a prije toga je više od 8.000 porodica riješilo svoje slučajeve putem tradicionalne metode (klasična metoda prepoznavanja putem ličnih predmeta).

“To je tada bila jedina dostupna metoda identifikacije. Međutim, već sada je evidentno, a bilo je i nakon revizije mrtvačnica, da je u određenom broju slučajeva došlo do zamjene identiteta. Ne bih rekla da je to ičija greška. Definitivno da se veliki broj odgovora i novih imena krije iza tog problema, odnosno kao posljedicu tog problema imamo i ovoliki broj neriješenih slučajeva u mrtvačnicama”, poručila je Krehić.

Naglasila je da se radi o vrlo osjetljivom procesu.

Prema njenim riječima, prije nego što su krenuli u bilo kakve aktivnosti, imali su vrlo široke konsultacije sa udruženjima porodica nestalih, sa svim nadležnim institucijama i organima koji se bave pitanjem nestalih u BiH, da bi pronašli najbezbolniji način po porodice na koji bi ovo pitanje mogli riješiti.

Zbog toga su sa predstavnicima Instituta za nestale osobe u BiH kreirali strategiju, vrlo precizan slijed koraka koji bi mogao dovesti do rezultata uz minimalno uznemiravanje porodica.

“Taj proces je već krenuo, a radi se o dodatnom prikupljanju krvi od porodica koje su tradicionalnom metodom identifikovale svoje članove porodica i na taj način mi smo željeli da osiguramo da nijedna porodica ne ostane sa praznim grobnim mjestom. Vrlo je teško i osjetljivo uznemiriti porodicu koja smatra da je identifikovala svog srodnika”, pojasnila je Krehić.

Kako je kazala, oni rade na prikupljanju dodatnih uzoraka, stalno ih upoređuju sa posmrtnim ostacima iz mrtvačnica.

Smatra da se proces odvija sporo i da će trebati vremena da porodice međusobno razmijene informacije.

Mišljenja je da je ovo “teško nasljedstvo koje ne trebamo ostaviti svojoj djeci”.

Na rezultate DNK se zna čekati od šest mjeseci, godinu dana pa i više 

Forenzička koordinatorica programa Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) za Zapadni Balkan Sandra Šoštarić kazala je da oni učestvuju na način da pružaju tehničku asistenciju Institutu za nestale osobe, tužilaštvu i sudskim vještacima.

“Učestvujemo kao tehnička asistencija i na ekshumaciji, prilikom antropološke obrade. U mrtvačnici zapravo pomažemo sudskom vještaku. Pomažemo mu da kvalitet odrađenog posla bude maksimalan, a to je pogotovo važno u situacijama kada imamo makasimalno izmiješane ostatke više osoba i to je čest problem koji se dešava posljednjih mnogo godina. Identifikacija se ne može provesti ukoliko se posmrtni ostaci ne uzrokuju”, pojasnila je Šoštarić.

Sandra Šoštarić

Smatra da su problemi u ovom procesu višestruki i često kompleksni.

“To je jako povezano sa činjenicom da je danas, u 2021. godini, broj sudskih vješatak koji su autorizirani od strane tužilaštva da rade ovaj posao, sve manje i oni su često zauzeti sa nekim drugim prečim slučajevim, što se tiče zločina. Tako da često zan doći do vremenskog odmaka od trenutka kada su posmrtni ostaci pronađeni na terenu do trenutka kada sudski vještak zapravo ima vremena da posjeti tu mrtvačnicu koja se često nalazi na drugom kraju zemlje, da bi on mogao obraditi te ostatke i uzeti uzorke za analizu DNK”, istakla je Šoštarić.

Mišljenja je da je drugi problem uopće pronalazak tih grobnica, kojim se najviše bavi Institut za nestale osobe.

“S obzirom na to da je prošlo jako puno vremena, većina grobnica koje se danas nalaze su skeletizirane. Tu dolazi do problema ukoliko se radi o grupnoj ili masovnoj grobnici zbog izmiješanosti posmrtnih ostataka. Kada imamo takvu situaciju, onda moramo pažljivo obraditi te ostatke u mrtvačnici kako bi odredili minimalan broj pojedinaca koji su zastupljeni u tim posmrtnim ostacima i time odrediti koliko uzoraka ćemo uzeti za analizu DNK. Ukoliko se radi o masovnim grobnicama gdje imaju deseci ili stotine pojedinaca, kao što je bilo u zadnjih nekoliko godina, uzme se što više uzoraka kako bi osigurali da smo odradili svoj posao, ali što je više uzoraka onda je to i više čekanja na rezultate. Tu zna biti vremenski odmak od šest mjeseci, godinu dana pa i više, dok ne dođu svi rezultati uzoraka”, kazala je Šoštarić.

Prema njenim riječima, identifikacija se ne može odraditi dok ne dođu rezultati svih uzoraka.