Trend iseljavanja u BiH se ne zaustavlja, političarima od naroda draže fotelje
Sveopća globalizacija kao i transnacionalni karakter Europske unije od svijeta jesu uistinu napravili “globalno selo”, tako da su migracije, traženje prilika za bolji život lakši i izraženije no ikada. Naravno, takvi trendovi vidljivi su i u Bosni i Hercegovini, ali za razliku od tvrdnji dijela bh. političara, ovdje se ne radi o pomodarstvu nego o borbi za golom egzistencijom.
Federalni premijer Fadil Novalić prigodom nedavnog gostovanja u jednoj TV emisiji kazao je kako iz BiH odlaze i mladi koji imaju dobre poslove i dobra primanja, pa, prema njemu, iz toga sve vidi kako se ne ide isključivo “trbuhom za kruhom”. Međutim, premijer je “zaboravio” napomenuti zbog čega ide najveći broj takvih osoba – zbog sveopće korupcije, partijske podobnosti, organiziranog kriminala, lošeg obrazovnog sistema, izostanku političke ali i opće kulture dijela najviših dužnosnika, opće apatije i beznadnosti.
Zabrinjavajući trendovi
Isto tako, argument kako u BiH ne žele raditi poslove koje rade u inozemstvu ne stoji iz jednostavnog razloga – u inozemstvu će, uz to što će živjeti u uređenom sistemu, biti pošteno plaćeni i mnogo više od 500 ili 600 maraka, koliko se kreće gro plaća u realnom sektoru. U BiH su plaće i penzije u rangu afričkih zemalja, ali su nam zato cijene u rangu zemalja EU-a, pa nije ni čudo što imamo oko 20 posto stanovnika koji žive u dubokom siromaštvu, a još njih 50 posto na ivici siromaštva.
Iako se o broj osoba koje su u posljednje dvije godine napustile BiH može samo nagađati, jer službenim podataka nema, u velikom dijelu naše zemlje počinje se i golim okom vidjeti kako nam stanovništvo masovno bježi. Podaci pojedinih nevladinih udruga koje su na terenu prikupljale informacije, su katastrofalni – u dvije godine BiH je napustilo 80.000 ljudi.
Drugi pak podaci su još gori te govore kako je ta brojka još i veća, dok najoptimističnije procjene pokazuju kako iz bih godišnje ode oko 16.000 osoba. Ono što je porazno jeste što iz BiH bukvalno iseljavaju cijele obitelji, tako da već imamo pojedina naselja koja su bukvalno prazna, a u drugima se svaki dan trajno iseljavaju deseci osoba. Nesporno je kako će se dio njih i vratiti, jer neće uspjeti u inozemstvu, ali isto tako je jasno kako više od 90 posto njih ide s namjerom da se nikada ne vrati u BiH. A kada naše vlasti ne znaju iskoristiti domaće potencijale, europske i svjetske ekonomske sile kao što su Švicarska, Austrija i Njemačka to itekako znaju.
Primjera radi, nezaposlenost u Njemačkoj je najmanja posljednjih godina, broj novih radnih mjesta u usporedbi sa podacima iz svibnja 2015. godine porastao je za gotovo 100.000. Trenutno preko lokalnih agencija za zapošljavanje tvrtke širom Njemačke traže 655.000 radnika. Dakle, eto prigode bh. političarima ispuniti dano obećanje o novih 100.000 radnih mjesta, koje niti oni više ne znaju za koje su razdoblje dali – tri, četiri, pet ili deset godina.
Situaciju u BiH nedavno je možda i najbolje detektirao voditelj Misije Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi u BiH Jonathan Moore kazavši: “Ljudi u BiH su umorni od retorike i plitkoumnosti. Oni hoće rezultate”. Čini se kako će veliki broj njih u budućnosti ipak više biti zainteresirani za rezultate Angele Merkel, Davida Camerova, Alexander Van der Bellena i drugih europskih državnika, jer u te zemlje bespovratno bježe.
Iseljavanje iz regije
Slični trendovi kako u BiH prisutni su i u zemljama okruženja. Tako primjerice hrvatski mediji gotovo svakodnevno izvještavaju o dijelovima zemlje koji bukvalno izumiru, poput Slavonije, navodeći kako su uspostavljene redovne autobusne linije prema Njemačkoj i Austriji. Ti autobusi na put kreću puni, nazad se vraćaju prazni. I te “rupe” bi vrlo lako mogli popuniti Hrvati iz BiH, pa bi nas se i na taj način broj dodatno mogao osuti. Slični trendovi su, ako je vjerovati podacima NVO “Euromost”, i u Crnoj Gori.
– Tokom prva dva i pol mjeseca ove godine otišlo je još oko 2.000 građana Pljevalja, Bijelog Polja, Berana, Plava, Gusinja i Rožaja. Ukupno oko 3.500 ljudi za četiri mjeseca. Riječ je o zabrinjavajućem problemu o kojem država uporno šuti, upozorili su iz “Euromosta”. Prema tome, sličnu muku kao i naša zemlja muče i sve druge zemlje regije, a ono što je najgore jeste činjenica kako nitko nema adekvatne politike kako bi se ovi negativni procesi zaustavili.
